Moje bitke

+

Nisam sigurna u kojem trenutku se zapravo dogodilo da sam se prestala opirati.

Kada sam to točno odlučila da neke bitke nije vrijedno biti?

I jeli to zapravo dobro ili loše za mene?

Uvijek sam bila izuzetno osjetljiva na nepravdu. Opozicija. Jezičava do zla boga u nastojanju da dokažem da sam u pravu. U drugom srednje profesorica iz matematike je moju frendicu nazvala žabom ( danas bi završila na sudu). Nisam to mogla prešutjeti, pa sam joj krenula čitati bukvicu . Jel vam čudno što sam završila na popravnom iz matematike?

Borila sam se kroz život ( naravno, neuspješno) sa birokracijom, nepravednim poslodavcima, neučinkovitim sustavom, bezobraznim službenicima, pokvarenim bankama,
nepristojnom djecom, odvratnim muškarcima, groznim babama alapačama, vjetrom koji puše, a ja sam baš od frizerke, suncem koje me zasljepljuje...

A najviše sam se borila sama sa sobom. E, tu je bitku teško dobiti! Najrađe bi si šamarčinu raspalila kad mi para krene na uši i kad počnem vaditi tešku municiju ( jezik).

Al onda nekako odrasteš. Satru te te bitke u međuvremenu, izgubiš i snagu i volju i onu grozničavu želju da nekog uvjeriš u svoju istinu. A možda i shvatiš da puno stvari nije vrijedno borbe. Naročito ono što te se ne tiče baš direktno. Naučiš obuzdati jezičinu, okrenuti leđa, zatvoriti vrata. " Neka je tebi dva i dva sedam, samo nek je meni moj mir ".

Pa prešutiš i kad ne bi trebalo. Progutaš, odeš, ali ne zaboraviš. Pa ti se vrati u obliku žučnog kamenca ili čira na želucu.

E,sad mi vi recite gdje je zlatna sredina?