Kasna jesen davala je groblju jednu tihu notu svetosti. Hladan zrak ulazio je u nosnice zajedno s mirisom vrućih kestena koji su se prodavali na ulazu, i gospođa Milis je sjetno prošla pored brkatog prodavača. Da je živ, gospodin Milis bi sad kupio topli zavežljaj i razmijenio koju riječ sa simpatičnim brkonjom- ali ovako nije bilo razloga da se gospođa Milis zaustavi. Usprkos tome što nije prošlo niti mjesec dana od sprovoda, imala je jedan mir u srcu kojeg nije željela remetiti uspomenama. Jer, iako život nije uvijek bio bajan, gospođa Milis je osjećala da ta posljednja latica na njegovom cvijetu ne može biti tako naporna. U ovoj dobi, ništa je više ne može iznenaditi, i iako je smrt gospodina Milisa bila relativno svježa, jednako je tako bila i očekivana. Uistinu, činilo se kao da je otišao na raniji autobus, i sad jedino što njoj preostaje jest čekati na kolodvoru novi, koji će je odvesti na isto mjesto, i tamo nitko od toga neće raditi veliku galamu.



Na kraju krajeva, Ivan je imao poprilično kvalitetan život pod stare dane. Nije mogao biti na miru u staračkom domu, i svaki je dan barem na dva sata išao u svoj nekadašnji ured javnog bilježnika pomagati vježbenicima da svladaju gradivo. Zaspati u snu valjda je smrt koju svaki čovjek može u njegovoj dobi samo poželjeti. Posebno kad je san nastao nakon zavidnog milovanja u plahtama za njegovu dob. Gospođa Milis se nasmiješila, prisjetivši se te zadnje noći, ali ju je iz misli trgnula čudna prilika nad grobom prema kojem je išla. Tamo je bila čudna ženska prilika, odjevena u crninu.
«Dobra večer!»-rekla je gospođa Milis.
«Oh....dobra večer!»- rekla je uplakana žena mršavog i blijedog lica.
«Mogu li vam kako pomoći?»
«Oh, draga gospođo, samo ako imate lijek protiv smrti! Ovo je grob moga muža, nema ni mjesec dana otkad je umro!»
Gospođa Milis je stavila svoje naočale na oči. Da, kao što je i mislila, bila je na točnom grobu- na velikoj crnoj ploči jasno je bilo upisano «Ivan Danijel Milis» Pogledavši mršavu pridošlicu i njene bore na licu, odmah je imala racionalno objašnjenje. Na kraju krajeva, dolazila je iz staračkog doma gdje su mnogi zaboravljali brojeve svoje sobe i slične sitnice.
«Niste li možda pogriješili grob?»-pitala je s pomalo hladnim tonom, sugerirajući da se čudna prilika što prije udalji nakon što spozna zabunu-«Ovo je grob Ivana Milisa!»
«Naravno da je ovo grob Ivana Milisa!»-rekla je zabrinuto mršava starica-«Ja sam gospođa Milis!»
«Kako ste vi gospođa Milis, kad sam ja gospođa Milis? Valjda ja znam gdje je grob moga muža!»
«Mora da ste nešto pogriješili! U ovom je grobu tijelo mojeg muža, na svoje sam oči vidjela kad su ga zakapali!»
Na ovo je gospođa Milis, prva, zagrizla donju usnu svojim umjetnim zubalom. Čudna navika u trenutcima bijesa koja je dovela do mnogih neugodnosti pri većem uznemiravanju.
«Gospođo draga, ja nisam bila na sprovodu svome suprugu, jer sam se oporavljala od slomljenog kuka! Ali ovo ništa ne znači, na sprovodu je bilo mnogo njegovih prijatelja i pokopali su ga u ovaj grob!»
«Ja ne znam o kojim to ljudima pričate, ali ako su bili na sprovodu, mogli su me vidjeti kako stojim pored lijesa i plačem, zajedno s njegovom djecom i njihovim unucima!»
«Ma dajte, molim vas!»-dreknula je gospođa Milis-«Moj Ivan nikad nije imao djece, čak niti samnom!»
«Eh, pa moj Danijel je samnom imao dva sina i dvije kćeri! I mogu vam ih ovdje dovesti, ako mi ne vjerujete!»
Gospođa Milis, prva, polako je gubila strpljenje. Više nije bilo niti traga onoj mirnoj sjeti s kojom je prolazila pored kestenjara na ulazu. Njeni starački nokti već su se prilično duboko zarili u ručku torbe, a činilo se da je i čudna pridošlica bila u sličnom raspoloženju.
«Mislim da se sve ovo može dobro objasniti»- začule su glas iza sebe. Okrenuvši se, našle su se oči u oči sa dugokosom, sijedom ženom njihove dobi kako stoji u bijelom kaputu.
«Tko ste vi?»- graknula je gospođa Milis.
Dugokosa je žena šutke krenula prema grobu. Stavila je ruku na njegovu ploču i šutjela par napetih trenutaka.
«Mislite li da je teško jednom javnom bilježniku zataškati slučaj bigamije?»-odjednom je progovorila ozbiljnim glasom-«Nije niti najmanje! Još lakše kad su vam roditelji dali, iz sebi znanih razloga, dva imena. Na jednom dokumentu imate jedno ime, na drugom drugo, a za sve ostalo se pobrinete u uredu. Jedna žena vam je domaćica koja rađa djecu, druga je poslovni partner s velikim mirazom.... Lakše je ujednačiti taj život nego što se čini. Na kraju krajeva, ljudi danas povjeruju i u mnogo slabije laži od svakodnevnih odlazaka u ured i pomaganju vježbenika!»
Na ove riječi, mršava i blijeda gospođa Milis počela je hvatati zrak. Ona, za razliku od «prve» gospođe Milis, nije imala tu hladnu staloženost i mirnoću tijekom ovakvih trenutaka u životu.
«A tko ste vi, da sve ovo znate?»-pitala je «prva», ne obazirući se na jecanje.
«Muškarci nikada ne žene svoje ljubavnice»-rekla je dugokosa žena s osjetnim bolom u glasu-«Ali im uvijek sve govore.»
Ljutita što njeno čekanje na kolodvoru nije bilo tako mirno kao što je mislila da će biti, gospođa Milis je još jače zarila zube u svoju usnu nego prvi put. Naravno, krhko je zubalo puknulo, ali bila je dovoljno ponosna da ne skuplja komadiće keramike koji su se rasuli po blatu poput zvijezda repatica.
«Ja ću dolaziti palfnih, a vi nepalfnih datuma»-rekla je slineći po šalu uplakanoj mršavici, a zatim krenula prema udaljenom, brkatom kestenjaru koji je uz smiješak miješao kestenje.

Sretan Božić!

Želim Vam sve najbolje što mislite da Vam ne treba, i o čemu uopće u ovome trenu ne razmišljate, a bez toga ne biste bili sretni, i ne biste znali cijeniti sreću.



Da ne bi ispalo da sam došao na svoj blog praznih ruku, odlučio sam Vam svima dati jedan mali darak. Zapravo, i nije tako malen- ima tridesetak megabajta, ali mislim da se isplati.

Mnogi od Vas znaju da sam uvijek volio prčkati po svemu i svačemu, i da me zapravo sve zanimalo. Ja, kao jedan renesansan čovjek, moram imati mišljenje o svemu i sve se truditi upoznati ( ako već ne mogu spoznati ). Zato sam proveo neko vrijeme pred računalom, i napravio prekrasnu računalnu igricu koja se zove "Ekotok".

Tu sam igricu inače radio za Dramski Studio Tirena, s nadom da će možda biti uvjeta da se stvar dovede na neku veću razinu. Nažalost, nije bilo para, tako da sam ostao na pol puta. Napravio sam beta-verziju, i evo je tu, na vašu sreću.

U svakom slučaju, ako itko želi razveseliti klinca s pravim domaćim softwareom, mojih ruku djelo vam je na usluzi. Slobodno ga kopirajte i sve, samo nemojte ništa dirati od unutarnje mehanike igre i snimjate ga s readme.file. Drugim riječima, sve što inače ide pod freeware, važi i ovdje.

Ako budete jako dobri, dobit ćete još besplatnih igrica od mene. Ali zasad, ovo je moj mali dar.

KLIKNITE ZA EKOTOK

Pozdrav svima tamo, ljudi.

Imam opsesivnu potrebu biti genijalan.

Bolestan sam. Stalno povraćam i proljevujem.

Zapravo, prizdravio sam. Samo jedem kokošju juhicu.

Kuhala draga.

Jučer mi je bilo najgore. Povraćao sam lignje.

Nikad u životu nemojte povraćati lignje.





Dvadeset minuta sam pokušavao iskopati pipak iz nosa.

Čovjek ne bi rekao, izgledaju onako tečne i sluzave. I sjajno ih se da napraviti.

Nisu bile pokvarene, jer ih je još ljudi jelo.

Mora da je virus.

Klice.

Moram piti puno tekućine. Popio sam i onaj prašak za dehidraciju.

Kupila draga.

U teoriji, puno sam bolje, sutra se nadam da ću izaći van. Ali već me dugo ništa nije ovako puknulo.

Znam točno gdje sam ga pokupio. Više nikad neću ići u Hollywood.

Ako nešto imaju da potpišem, neka mi šalju mailom. Ili pošalju nekog, ako mora biti hardcopy.

Sve sam izrigao. Cijela kupaona je bila u kolutićima. I usmrdio sam čitav jedan ručnik. A tako sam u potražnji otkad treniram četiri puta tjedno.

Pitam se hoće li ove morske avanture imati utjecaja na trening. Valjda ću moći za par dana nazad u teretanu. Imam čak i svježe opranu robu.

Oprala draga.

I ništa, eto. Sjeo pred monitor. Sigurno ste mislili da sam vas zaboravio. Nisam. Ja sam jako odgovoran kad je život u pitanju. Znam da bi vas još jedan dan šutnje dokrajčio.

Raspisan je natječaj "Marin Držić" a ja opet nemam ništa spremno 100%, pa ću sad radit na tome. Boli me kičma od sjedenja i ležanja, ali što se mora teško je , a što se ne mora, neće se.

Jučer je čak i stara došla da mi pomogne skinut temperaturu. Trajalo je skoro sat vremena. Imao sam 39, što je prilično uspaljena bilanca. Mučile su me s hladnim oblozima i alkoholom, a čak su mi stavile i krumpire na tabane. Nisam imao snage se braniti. Na kraju su mi skinuli temperaturu na sve strane, samo mi je glava ostala topla. Stara je rekla da je takvo što normalno, jer sam uvijek bio usijana glava.

Ne želite slušati da ste usijana glava premazani alkoholom i zavezani u hladne ručnike.

Ipak, prošlo me je. Dobio sam puno pusa. Baš su mi pasale. Puse najviše pomažu.

Poljubila draga.

Volim svoju dragu.

"Potrebne su korijenite promjene!"- reče gomolj pod zemljom.

Hrvatska je "malo čudo". Desničari ne mogu podnijeti prvu riječ, ljevičari drugu.

Eh-da.... zaslužene čestitke.

Otkud početi? Od "Kiklopa"? Mogli bismo zamjeriti što njegovo rukovodstvo jednostavno nije izmijenilo statut, koji bi uzeo u obzir medijski faktor ( koji nije postojao do prije desetak godina ) tijekom odabira nagrade. Navedena knjiga imala je takvu reklamu da je 45000 prodanih primjeraka zapravo potpuni promašaj. Ako je Celzijus uistinu napisala najprodavaniju knjigu, onda uzmimo u obzir da se nije prodavala najviše radi svoje kvalitete, već radi svoje reklame, a nešto nazvano po najboljem hrvatskom romanu zaslužuje kvalitetu pred kvantitetom. Zakoni tržišta u književnosti poprilično su se promijenili, i sve je nanovo u rukama medija, koji uglavnom ili nisu svjesni svoje moći, ili za nju žele pošto-poto izbjegnuti odgovornost.



Nećemo uopće spomenuti da se jednostavno moglo pozvati na članak 2. statuta o nagradi, i bez suvišnog obrazloženja zaklopiti slušalicu izdavačima "Gole Istine". Ako bi ga uopće tražili (jer možda ne bi gubili vrijeme radi nečeg što neće završiti u novinama) moglo bi im se jednostavno reći da navedena knjiga ne zadovoljava stručne kriterije ( koji nisu propisani statutom, dakle to je rupa u zakonu preko koje se može zaklopiti spomenuta slušalica ).

Zanimljivo, s druge, strane, jest što su mnoge kolumnističke vertikale stale u obranu njenog romana, i njenog prava da dobije nagradu. Neću kriti skepsu prema tim osobama, jer imam dojam da bi napravili poprilično veliku zamjenu teza da je kojim slučajem dobila kipić. Da je kojim slučajem Nives dobila nagradu, imam dojam da bi ti isti ljudi pisali s pozamašnom oštrinom o moralnom ropstvu nagrade "Kiklop" te njihovoj pasivnosti u suvremenom društvu. Da li bi se tad uistinu pisalo o elitnoj književnosti koja Celzijus ne da nagradu? Ili bi se pisalo da je "Kiklop" iznevjerio vrijednosti koje su utkane u njega? Ima nešto poprilično kontradiktorno u tekstovima cijenjenih kritičara svakodnevnice kad navode da je "Kiklopa" dobila Žuži Jelinek, a prestižne nagrade za književnost u inozemstvu nogometaši poput Davida Beckhama. Da, iza tih primjera ostaje jedna čudna poveznica. Kao da netko želi reći "Vidite, već su prije kreteni dobivali nagrade, zašto sad ne bismo i ovoj glupači dali?" Zapravo, ta kontradiktornost pokazuje da navedene osobe imaju vrlo nisko mišljenje i o Nives Celzijus, i o Jelinek, i o Beckhamu, i o nagradama poput Kiklopa. Možda se iz ovog teksta to i ne vidi, ali uvjeravam vas, ja više poštujem sve gore navedene stavke od tih ljudi.

Mogli bismo se obrušiti na medije, koji niti sami više ne vjeruju u onu rečenicu "to narod želi čitati/slušati/gledati/misliti". Nije točno. Ako se nešto shvatilo u ovom hipermedijskom društvu, to je da mediji odlučuju što narod želi imati u svojoj glavi. Čak i emisije s osjetnim ironijskim odmakom od osoba kojima se bave sudjeluju u javnom mijenju, i nema ništa goreg od poruke "vidite što su sad glupani napravili" u svijetu gdje jedino glupani, izgleda, i rade, obzirom na izgled njihovih domova i garaža.

Ali razgovarajmo o Nives Celzijus. Tko će od nas dignuti prst i reći da ta osoba nikad nije bila silovana, i da je njena autobiografija lažna? Moram li to biti ja? Da- vrlo rado ću dovesti u pitanje autentičnost tih tvrdnji. Jer previše je žena na ovome svijetu za pravo bilo ranjeno na taj način, i njihova priča nije se čula iz isključivog razloga što se nisu slikale za Playboy.

Nives Celzijus je osoba na koju neću mnogo trošiti riječi. Išao sam s njom u osnovnu školu, ali ne sjećam se da je se baš suviše spominjalo. Cijela ova priča počela je kad je Nives Celzijus za medije izjavila da ju je, kao maloljetnicu od 16 godina, silovao dinamovac "Šime". Par intervijua koje je dala za televiziju čak je i prikazalo njene suze. Zatim, nagli obrat, u emisiji "Ćiroskop" na televiziji Z1, Nives je uz smiješak rekla da se silovanje nije njoj desilo, već njenoj prijateljici.

Vedrana Rudan je rekla da "Kiklop" nije završio u rukama Nives Celzijus jer je žensko, te da je ona još jedan primjer diskriminacije žena u Hrvatskoj. Ja, eto, gledam cijelu ovu situaciju iz jednog sasvim drugog feminističkog ugla. Uzmimo, barem za trenutak, da je Nives govorila istinu. Negdje je silovana žena, i nitko, zapravo, o njoj ne priča. Gdje je ta djevojka? Zašto smo mi od svega toga napravili jedan spektakl, a nismo tražili istinu od Nives Celzijus? Kako se ta djevojka danas osjeća, kad smo je svi, uključujući jednu Vedranu Rudan, zaboravili u ovom cijelom spektaklu? Dok jedna "starleta" masno mlati pare na njenoj muci, ona je u cijeloj ovoj priči ostala sama, bez ikakva spomena u cijeloj priči. Njena intima rasprodana je u 45 000 primjeraka, a nitko se toj djevojci, u cijeloj priči, nije sjetio pomoći. A njen silovatelj? Taj čovjek danas hoda gradom, i sve to skupa njega uopće ne dira. Jer ugrožen bi bio tek ako bi o njemu pisao pravi pisac.

Ako Nives Celzijus želimo promatrati kao književnicu, ja nemam ništa protiv. Neka stane iza svojih riječi, bilo pisanih, bilo rečenih. Jer, ako je uzmemo ozbiljno- ona pokazuje prstom na jednog od desetak igrača Dinama tadašnje generacije. Tko je tih godina igrao za Dinamo? Da li djeca danas lijepe njegove sličice u albume? Imaju li ga klinci na posteru nad krevetom? Je li bio u reprezentaciji koja je osvojila treće mjesto na svjetskom prvenstvu? Hoće li policija, po službenoj dužnosti, ispitati taj slučaj, kad već po istom načelu mora raditi uprava za dodjelu nagrade "Kiklop"?

A što ako je ipak sve to samo Nives izmislila ( ili još gore, bilo joj je rečeno da sudjeluje u izmišljotini )? Nije li to jedna velika , i kažnjiva, kleveta protiv Dinamovaca? Ti ljudi možda danas imaju žene i djecu. Može li se za njih reći da su silovatelji, ili da su štitili silovatelje? Nije baš suviše umjesno, zar ne? A što je s uistinu silovanim ženama? One, izgleda, ne mogu doći do izražaja i njihove patnje nisu interesantne medijima iz isključiva razloga što nisu playboyeve zečice i što nisu supruge nogometaša. Je li jedan sulud čin poput silovanja uistinu nešto što se može tako olako shvatiti da bi ga se koristilo kao medijsko sredstvo?

Zadaća pisca je patetična. On mora braniti istinu. Njegova se kičma smije slomiti, ali njegovo pero nikad. I zato, ako Nives Celzijus uopće trebamo spojiti s Kiklopom, moramo od nje tražiti "Golu Istinu". Jer tad ćemo doznati je li njena knjiga uspješan i estetski vrijedan roman, ili medijski projekt koji se preko nepisanih pravila i rupa u zakonu može kandidirati za nagradu "Kiklop".

Ako itko sumnja, ja niti najmanje. Odbor za dodjelu "Kiklopa" nije napravio grešku što je ukinuo nagradu "Hit godine", već je napravio grešku što je nije uručio nekom drugom piscu (prema mojim informacijama, Vedrana Rudan je druga po prodanim primjercima). Ako itko tamo sumnja u opravdanost svojih postupaka, ja ne sumnjam u njih. Da se kojim slučajem uručila nagrada Nives Celzijus, došlo bi do mnogo veće štete u svijetu književnosti- ispalo bi da pisci najmanje sudjeluju u uspjehu svojeg rada, i da je politika "svatko ima pravo biti pisac i umjetnički se izražavati" zapravo isprika kojom se svakog može pogurati u medijima i pretvoriti u zvijezdu. "Kiklop" bi trebao ići u ruke književnika, ne "medijskih stručnjaka" ili prozirnih (ali učinkovitih) PR-tehnika.

Prije par dana čitao sam knjigu Vlade Gotovca "Autsajderski fragmenti", koja me navela da promislim o vrijednosti kulture ove zemlje. I ne, dragi moji, ja ovo ne gledam se nekog desničarskog stajališta. Dapače, niti gore navedeni književnik nikad nije tako promatrao vrijednosti ove zemlje. Radi njegovih sam zapisa, zapravo, osjetio jednu čudnu odgovornost prema svojem pozivu, i prema kulturi ovog naroda. Prije nešto više od dvadeset godina, trebalo je zakrvariti jagodice dok se pisalo da Marin Držić nije Srbin, i zavjese su često bile zamijenjene rešetkama radi tih jagodica (slično kao što su oblozi zamijenili šešire u Puli prije desetak godina, ali ovo je druga priča ). Radi tih misli, tih sati provedenih uz pisaći stroj, danas ne smijemo dozvoliti dezintegraciju ideala slobode. Mi ne smijemo slobodu, bilo umjetničku ili izdavačku, smatrati isprikom za svoje obmane, klevete, laktarenja i nedoličnosti.

U statutima savjesti, nema rupa u zakonu. I zato ne smijemo dozvoliti taj gubitak volje da budemo bolji ljudi ( i samim tim, bolji pisci ).

Better late then never....



Otvoreno pismo glumice Nele Eržišnik glumcu Miodragu Petroviću Čkalji.

Jedna lasta ne čini proljeće. Životinja si je možda samo malo zabrijala.

Pero nije jače od mača, ali mu govori gdje će zamahnut.

Trening praktične dramaturgije i predavanja o realizaciji projekta

Neću ići, ali vi biste trebali....