Pregled posta

Kesteni Ivana Danijela Milisa

Kasna jesen davala je groblju jednu tihu notu svetosti. Hladan zrak ulazio je u nosnice zajedno s mirisom vrućih kestena koji su se prodavali na ulazu, i gospođa Milis je sjetno prošla pored brkatog prodavača. Da je živ, gospodin Milis bi sad kupio topli zavežljaj i razmijenio koju riječ sa simpatičnim brkonjom- ali ovako nije bilo razloga da se gospođa Milis zaustavi. Usprkos tome što nije prošlo niti mjesec dana od sprovoda, imala je jedan mir u srcu kojeg nije željela remetiti uspomenama. Jer, iako život nije uvijek bio bajan, gospođa Milis je osjećala da ta posljednja latica na njegovom cvijetu ne može biti tako naporna. U ovoj dobi, ništa je više ne može iznenaditi, i iako je smrt gospodina Milisa bila relativno svježa, jednako je tako bila i očekivana. Uistinu, činilo se kao da je otišao na raniji autobus, i sad jedino što njoj preostaje jest čekati na kolodvoru novi, koji će je odvesti na isto mjesto, i tamo nitko od toga neće raditi veliku galamu.



Na kraju krajeva, Ivan je imao poprilično kvalitetan život pod stare dane. Nije mogao biti na miru u staračkom domu, i svaki je dan barem na dva sata išao u svoj nekadašnji ured javnog bilježnika pomagati vježbenicima da svladaju gradivo. Zaspati u snu valjda je smrt koju svaki čovjek može u njegovoj dobi samo poželjeti. Posebno kad je san nastao nakon zavidnog milovanja u plahtama za njegovu dob. Gospođa Milis se nasmiješila, prisjetivši se te zadnje noći, ali ju je iz misli trgnula čudna prilika nad grobom prema kojem je išla. Tamo je bila čudna ženska prilika, odjevena u crninu.
«Dobra večer!»-rekla je gospođa Milis.
«Oh....dobra večer!»- rekla je uplakana žena mršavog i blijedog lica.
«Mogu li vam kako pomoći?»
«Oh, draga gospođo, samo ako imate lijek protiv smrti! Ovo je grob moga muža, nema ni mjesec dana otkad je umro!»
Gospođa Milis je stavila svoje naočale na oči. Da, kao što je i mislila, bila je na točnom grobu- na velikoj crnoj ploči jasno je bilo upisano «Ivan Danijel Milis» Pogledavši mršavu pridošlicu i njene bore na licu, odmah je imala racionalno objašnjenje. Na kraju krajeva, dolazila je iz staračkog doma gdje su mnogi zaboravljali brojeve svoje sobe i slične sitnice.
«Niste li možda pogriješili grob?»-pitala je s pomalo hladnim tonom, sugerirajući da se čudna prilika što prije udalji nakon što spozna zabunu-«Ovo je grob Ivana Milisa!»
«Naravno da je ovo grob Ivana Milisa!»-rekla je zabrinuto mršava starica-«Ja sam gospođa Milis!»
«Kako ste vi gospođa Milis, kad sam ja gospođa Milis? Valjda ja znam gdje je grob moga muža!»
«Mora da ste nešto pogriješili! U ovom je grobu tijelo mojeg muža, na svoje sam oči vidjela kad su ga zakapali!»
Na ovo je gospođa Milis, prva, zagrizla donju usnu svojim umjetnim zubalom. Čudna navika u trenutcima bijesa koja je dovela do mnogih neugodnosti pri većem uznemiravanju.
«Gospođo draga, ja nisam bila na sprovodu svome suprugu, jer sam se oporavljala od slomljenog kuka! Ali ovo ništa ne znači, na sprovodu je bilo mnogo njegovih prijatelja i pokopali su ga u ovaj grob!»
«Ja ne znam o kojim to ljudima pričate, ali ako su bili na sprovodu, mogli su me vidjeti kako stojim pored lijesa i plačem, zajedno s njegovom djecom i njihovim unucima!»
«Ma dajte, molim vas!»-dreknula je gospođa Milis-«Moj Ivan nikad nije imao djece, čak niti samnom!»
«Eh, pa moj Danijel je samnom imao dva sina i dvije kćeri! I mogu vam ih ovdje dovesti, ako mi ne vjerujete!»
Gospođa Milis, prva, polako je gubila strpljenje. Više nije bilo niti traga onoj mirnoj sjeti s kojom je prolazila pored kestenjara na ulazu. Njeni starački nokti već su se prilično duboko zarili u ručku torbe, a činilo se da je i čudna pridošlica bila u sličnom raspoloženju.
«Mislim da se sve ovo može dobro objasniti»- začule su glas iza sebe. Okrenuvši se, našle su se oči u oči sa dugokosom, sijedom ženom njihove dobi kako stoji u bijelom kaputu.
«Tko ste vi?»- graknula je gospođa Milis.
Dugokosa je žena šutke krenula prema grobu. Stavila je ruku na njegovu ploču i šutjela par napetih trenutaka.
«Mislite li da je teško jednom javnom bilježniku zataškati slučaj bigamije?»-odjednom je progovorila ozbiljnim glasom-«Nije niti najmanje! Još lakše kad su vam roditelji dali, iz sebi znanih razloga, dva imena. Na jednom dokumentu imate jedno ime, na drugom drugo, a za sve ostalo se pobrinete u uredu. Jedna žena vam je domaćica koja rađa djecu, druga je poslovni partner s velikim mirazom.... Lakše je ujednačiti taj život nego što se čini. Na kraju krajeva, ljudi danas povjeruju i u mnogo slabije laži od svakodnevnih odlazaka u ured i pomaganju vježbenika!»
Na ove riječi, mršava i blijeda gospođa Milis počela je hvatati zrak. Ona, za razliku od «prve» gospođe Milis, nije imala tu hladnu staloženost i mirnoću tijekom ovakvih trenutaka u životu.
«A tko ste vi, da sve ovo znate?»-pitala je «prva», ne obazirući se na jecanje.
«Muškarci nikada ne žene svoje ljubavnice»-rekla je dugokosa žena s osjetnim bolom u glasu-«Ali im uvijek sve govore.»
Ljutita što njeno čekanje na kolodvoru nije bilo tako mirno kao što je mislila da će biti, gospođa Milis je još jače zarila zube u svoju usnu nego prvi put. Naravno, krhko je zubalo puknulo, ali bila je dovoljno ponosna da ne skuplja komadiće keramike koji su se rasuli po blatu poput zvijezda repatica.
«Ja ću dolaziti palfnih, a vi nepalfnih datuma»-rekla je slineći po šalu uplakanoj mršavici, a zatim krenula prema udaljenom, brkatom kestenjaru koji je uz smiješak miješao kestenje.


Post je objavljen 30.12.2008. u 19:06 sati.