Ja sam za dom uvijek spreman. Mama ipak kuha najbolje.

Sigurno ste se mnogo puta zapitali kako je radio preživio sve do danas. Usprkos televiziji, filmu, internetu i realityu- radio i dalje prkosno stoji kao medij i ne dozvoljava da mu veća, mlađa braća ukradu prisustvo uz jutarnju kavu ili radnu atmosferu ureda.

Možda je vrijeme da se pridružite tom starkelji na Radiju SC.



Dakle, Radio SC ima dvije velebne emisije: "Blogotron" i "Radio SC Čita" za čije potrebe ostvarenja raspisuje natječaj za svakojake tekstove. Želite li da Vaš blog preraste pisani medij, prijavite ga za emisiju "Blogotron" i pročitat ćemo Vaše posteve u eteru bez obzira radi li se o umjetničkim, novinarskim, putopisnim ili svemirskim tekstovima.

Ako pak imate neku novelu ili kratku priču koja nije na blogu, možete je poslati za emisiju "Radio SC Čita".

Za detalje....

Svojedobno sam se poprilično bavio terminom provokacije i šokantnosti u izvedbenim umjetnostima. Pročitao sam mnogo navoda da je društvo, ne samo hrvatsko, već tako tupo da ga jedino nekakva teška provokacija može uznemiriti i navesti na pomak u mislima. Kao niti tada, niti danas ne vjerujem da su autori tih navoda u pravu. Po meni, provokacija čini potpuno suprotan efekt od navedenog. Provokacija amortizira motiv kojim se bavi, slično kao što neka cjepiva rade kontroliranu zarazu, ne bi li organizam stekao imunitet.



Pišući ovo, često puta brišem tekst misleći da je predesni ili prelijevi, što je interesantna pojava koja možda više govori o meni nego o tekstu. Zato će mi pošten čitatelj oprostiti sve navode koji se čine radikalni, jer mi se uistinu ne da politički-korektizirati tekst.

Provokacija je unosan posao u Hrvatskoj. Bez obzira hoćete li reći da je Marko Perković Thompson ustaša ili da su partizani bili preteče boraca za Veliku Srbiju, uvijek se možete naći u položaju provokatora. Svi mediji vole provokacije, jer na stranicama na kojima će izvjestiti o njoj se nalaze i reklame za fotokopiraonu ili sandwich bar. Provokacija je najbolji stil. Ne morate biti Let 3, dovoljno je da izmislite nešto groteskno i podvalite kao općepoznato. Nitko vam ništa ne može. Što grotesknije i banalnije, to bolje- jer nitko zapravo ne očekuje da ćete misliti ozbiljno.

Vedrana Rudan osoba je u čiju provokaciju nikad nisam povjerovao. Svatko je mogao psovati na predmete svoje frustracije, ali i danas poštujem taj diskurs. Ali ima nešto drugo u cijeloj ovoj priči. Ako se ispravno sjećam, prije par godina, u emisiji Nove Tv koju je vodila Alka Vuica ("Jedan na jedan", čini mi se) gošća je bila Vedrana Rudan. Psovke i sarkazam u jednom su trenu bile previše za voditeljicu, pa je uz smijeh očaja rekla da Rudanica ne bi trebala toliko psovati u njenoj emisiji. Vedrana je replicirala s jednom od najiskrenijih rečenica ikad navedenih u povijesti talk-showa. "Je, draga moja, znala si kakva sam kad si me pozvala u televiziju."

Nije li, zapravo, u pravu? Što se očekivalo u "IN MAGAZINU"? Da će Rudan uvijek biti pod nekakvom kontrolom? Da će netko moći uputiti istu riječima "Čuj, u tim svojim kolumnama, napadaj Crkvu, muškarce, žene te-i-te, ustaše, partizane..... sve te stvari se ovdje, stjecajem neobjašnjivih prilika, smije gaziti u provokacijama i nemoj da kojim slučajem pričaš o ekipi koja sebe zove...."

Židovi.

Da, kad sam slušao Vedranu Rudan, osjetio sam njen kontekst citiranja Anne Franck "kad ćemo mi Židovi prestati biti Židovi, i postati ljudi?" Osjetio sam svu morbidnost i radikalnost njene misli, ali sam- očito pod utjecajem tuposti radi provokacija- mislio da će otići kao što je i došlo. Na kraju krajeva, nije prvi put da je ovakvo nešto izvalila. Ali uskoro je došlo do osude iz židovskih krugova, rezultat čega je bio otkaz Rudanici, te čistke u emisiji.

Holokaust je bio jeziv i užasan čin, te spada u sferu najgorih perioda u povijesti. Nedopustivo je da itko tu tragediju uzima u bilo koji kontekst van toga što je on bio-krvava greška glupog čovječanstva. Anne Frank nije niti bila cionistkinja, niti je mrzila Arape, da bismo njen život vezali za današnjicu.

Stoga je možda i dobro što je Rudan konačno došla do zida. Njenu provokaciju konačno je netko ozbiljno shvatio, i paradoksalno, doveo je u situaciju da ona ispada predmet ismijavanja. Dok ne mislim da će biti velikih problema u njenoj karijeri radi ovog navoda, isti će definitivno utjecati na njenu provokativnost. Kad velite da Židovi nisu ljudi, jednostavno više nije isto pisati o Mamiću nakon toga.

A sad, za kraj, druga strana priče. Dok su Vedranini navodi omekšali, Židovska je reakcija provokativna na svoju stranu. Njen otkaz u javnosti je zastupljen jednako koliko i kritika izraelskih ofenziva na pojas Gaze. Dok mi na pamet ne pada da vežem Annu Franck i Holokaust s bilo čim, objektivna činjenica ostaje da danas Židovi mrze Arape više nego što mrze Nijemce. U ofenzivama na Gazu ubijeno je više tisuća ljudi, humanitarna kriza je na vrhuncu, a upitna je šteta nanesena Hamasovim teroristima. Na kraju krajeva, raketirati danas može svaka baba.

Anne Franck , negdje na nekom tavanu, i dalje piše svoj dnevnik. Dnevnik o ljudskoj gluposti koja ljude pretvara u gumbe za manšete, i gluposti radi koje svi čekaju kad će netko na Bliskom Istoku započeti Treći svjetski rat, pasivni u moru medija i provokacija.

Recimo....

Ivana Nanut posjetila je Sundance Film festival, na kojem je održana premijera filma u kojem glumi hrvatski glumac Goran Višnjić. Na premijeri filma 'Helen', koju je snimala jedino kamera Nove TV, Višnjić se pobunio, te umjesto izjave za hrvatsku publiku zamolio agente da novinarka Ivana Nanut napusti crveni tepih. Ekskluzivno u Red Carpetu pogledajte kako je prošao susret Nanut-Višnjić…



Ovim riječima Nova TV pokušava progurati svoje Nanutice kao novinare hrvatske televizije. Po svojem starom običaju, nudi se nekakva ekskluzivna snimka, skandal, paprenjak, izjava itd. Kad je Višnjić odbio dati izjavu, Nanutica se okomila na njega u ostatku reportaže, ispitujući njegove kolege glumce kakav odnos imaju sa svojom priznatom i nepriznatom djecom.

Čemu takav djetinjast čin, pitanje je čiji odgovor naslućuje tko je Ivana Nanut, i zašto misli da je "Red Carpet" emisija koja predstavlja Hrvate na inozemnim festivalima. Navedeni show pod krinkom samoironije, već godinama nameće svoju medijsko-logističku podršku ekstravagantnim yellow- makerima, pri tom brišući ruke od mnogih stvari koje proizlaze iz iste.

Karijera Gorana Višnjića u navedenoj emisiji prilično je bujna, i uključuje stalne reportaže o njegovu starateljstvu nad vanbračnim djetetom. Ali on nije zvijezda Delaleove emisije koliko njegova nekadašnja ljubavnica Mirela Rupić koja je svojedobno u emisiji čak pokazivala sms-poruke prepirci s glumčevom obitelji. Njihov "prijeteći" karakter nikad nije završio na policiji, ali je bio prime-time vijest Crvenog nam Tepiha.

Navodi Ivane Nanut da bi se Goran Višnjić trebao ugledati na Piercea Brosnana koji vodi računa o svojoj djeci (za razliku od Višnjića, kojemu se, prema Nanutici, fućka) zapravo su više infantilna bezobraština od nekakvog suvislog zaključka. A da tako misli i Billy Bob Thornton , dokazao je poprilično originalnim otkantavanjem Nanutice (na njeno, prijeko za film važno pitanje, što je naučio u pet rastava braka- krenuo je pričati o usjevima ).

"Dok ima filmova, bit će i mojeg posla, a ti se Gorane, pazi- bit ćeš manji od makova zrna ako ćeš tako postupati s nama medijima, koji se tako brinemo da javnosti prenesemo tvoju intimu i sve što nam padne na pamet."

Dakle, na kraju da zaključimo. Zašto Višnjić nije želio razgovarati s hrvatskim medijima? Zato što ih tamo nije bilo! Bila je, istina, Ivana Nanut, ali ne budimo cjepidlake.

Dobih jednu forwardušu na temu poznatih homoseksualaca u povijesti. Ispada da je svaki veliki umjetnik i znanstvenik imao takve sklonosti. Od Leonarda do Tesle. Moram se pripaziti. Budući da sam i ja genijalan, mogli bi i mene staviti na neku takvu listu u budućnosti.

Zna se što Hrvati vole. Upadajte, dakle!

Evo, došla je nekakva komunistička kamera, znam da vas ovo uvijek zanima.
Za studente je, ali ako nekog interesira, može svratiti, nije da paze na indekse.

Činjenica da mi muškarci nekad pokažemo osjećaje, ne znači da ih imamo.

Šipci neće propasti što je pekarama ukinut plin. Vani je tako hladno da slastičarne ne plaćaju struju za frižidere.

Ovo je došlo kroz moju mailing listu za Mercy Corps, dakle službeno je. Prevedno je nabrzaka.

Ovo je vruće.... hoću reći, hladno.....

I vama se sigurno čini da, što ste stariji, to vam godine prolaze brže. Dok sam bio mali, uvijek sam s nestrpljenjem čekao Uskrs, Božić, Novu godinu i vlastiti rođendan. Danas mi ti dani dolaze tako brzo da ponekad izgleda kao da nisu suviše važni, jer tako brzo dolaze opet nakon što prođu.



Karijera u 2008. doživjela je lagane, ali konkretne pomake. Dobio sam dvije nagrade za svoju prozu- prva je bila za natječaj web-portala "Panonius" i podosta mi je digla moral, obzirom da sam osvojio prvo mjesto u troznamenkastoj konkurenciji iz cijele ex-yu. Priču možete još uvijek pročitati na ovom linku. Ako vam je čudna, to je zato što su propozicije natječaja bile da priča mora sadržavati dvadesetak konkretnih riječi poput "Crvenkapica", "patuljak" itd.

Dobio sam i nagradu festivala "Pontes" za više svojih priča. Gostujući na Krku upoznao sam prekrasnu lepezu mladih pametnjakovića iz bivše Jugoslavije, te ostao s njima u kontaktu. Poprilično utjecajna nagrada, obzirom na svoju tradiciju i međunarodni karakter.

Učilište ZKM-a postavilo je na svoje daske moj tekst "Catblues", koji je radi nekakvih trzavica preimenovan u "Mačji blues". U teoriji, to je tekst koji ima pedeset verzija i četrdeset krajeva, napisao sam ga kao ambiciozni 17-godišnjak i nikad ga lege-artis nisam završio, (što ga nije spriječilo da se probije na scenu i zaradi gazdi koju tisućicu). Mijau!

Karijera se u 2008. isprofesionalizirala diplomom na Akademiji Dramske Umjetnosti. Sad mogu jadikovati da sam besposlena visoka stručna sprema. Nažalost, izgubila se romantika. Više nisam siromašan student, sad sam samo siromašan. Well, koliko već mamlaz poput mene može biti takav.

Napisao sam nekoliko novih priča koje vam još nisam pokazao, a rad na romanu polako dostiže prvu četvrtinu završena posla. Zasad su reakcije prilično pozitivne, tako da se nadam da ću do idućeg Božića imati za Jaguar od prodanih knjiga. Oh, yes- postoje prilično dobre naznake da će "Nova Republika" u idućem broju objaviti još jednu moju priču. U praksi, nadam se da će 2009. biti godina mojeg ustoličenja kao - ah, patetike- prisutnog umjetnika u Hrvatskoj. Kad sam već diplomirani dramaturg, mogu tražiti takav status bez da se skinem i vodim ljubav s majmunima pred kamerama.

Zapravo mi je najviše žao što moja dramska sekcija nije još došla do izražaja. Za ovo sam si do neke mjere i sam kriv jer već pet godina radim na istim tekstovima s kojima nikad nisam zadovoljan. Neke sam tekstove čak povukao iz CV-a da me tko ne bi slučajno upitao za njih. Ljudi govore da previše mislim, jer ionako nam je drama u težim problemima, ali baš ću iz principa biti perfekcionist. Tko mi što može, sam gladujem radi svojih ambicija.

Emocionalno, skrasio sam se uz, ako se dobro sjećam termina doktora Kishona "najbolju djevojku na svijetu". Prilično nam dobro ide, čak su mi prijatelji htjeli kupiti papuče. Mulci. Prošle je godine umro moj pas, što je velika tragedija u životu emotivca kakav jesam. Pusa, Barry- nadam se da ćemo jednog dana opet trčati u poljima.

Eto tako. Bilo je uspona, bilo je padova- ali idemo dalje s nadom u najbolje.

A bit će, ako Bog da.

Sve najbolje!

Ova upozorenja o recesiji su i mene dotakla. Danas sam keljio marku na kovertu, bojeći se da ću je zakačiti s jezikom i progutati.