Mislim da i danas ima patetike u životu. Ona više nije onakva kakva je bila nekad u prošlosti, jasna i neskrivena u svojem dolasku u naše živote. Danas patetika dolazi tako da je primijetimo tek kad ode, kada je nestala. Slično je i s matematikom. Primjerice, baš sam ti želio reći, danas sam otvorio svoj ormar. Veliki žuti ormar u kojem držim zimsku garderobu i koji je prepun onih starih naftalinskih vrećica protiv moljaca. Na njegovom podu bilo je desetine bočica starih parfema, jer mi je netko rekao da će isti ispariti preko ljeta i namirisati odjeću na vješalicama. Pomalo smiješno, zar ne? Ali možda postoji matematička mogućnost da barem jedan kaput pobere miris jednog parfema i nakon toga više neću morati kupovati parfeme. Možda je ta matematika upravo prikrivena patetika koju sam prije dotakao u ovoj struji svijesti koja se sinestezijski vuče s jedne strane kozmosa na drugu. Oprosti. Nisam želio opet filozofirati.

Želio sam zapravo pričati o patetici i matematici. Kako su u prošlosti ljudi jednim kolačićem mogli dotaći dubine oceana svojih prošlosti, a danas nam za to treba tek jedan posjet starom ormaru prepunom zimske garderobe. I malo matematike. Hoću reći, danas sam iz ormara izvadio zimski kaput kojeg sam spakirao u proljeće. Znaš, taj kaput sam nosio dok smo bili zajedno. I jednostavno me je udarila u glavu ideja da postoji matematička mogućnost da su na vlaknima tog kaputa još uvijek atomi s tebe. Mislim, oprosti, znam da je blesavo i patetično, ali dopusti da dovršim- sjećaš se, nosila si onaj nekakav rozi pulover s nekakvim crtežom. Taj pulover je bio jako cufast, i tebe je živciralo što su ti tamne hlače bile prepune rozih cufa s pulovera. Ako se malo prisjetiš, jednom sam ti prišao u kafiću dok si imala taj pulover a ti si- prije nego sam ja skinuo svoj kaput- ti si se ustala i zagrlila me u tom kaputu i nježno me poljubila. Nemoj se sad smijati, samo sam želio reći da najvjerojatnije postoji matematička mogućnost da je barem jedna roza cufa ostala na mome kaputu i da se u pranju nije raspala do kraja. Da još uvijek imam atome tvojeg pulovera na svom kaputu. Matematički je moguće dokazati tu mogućnost. Ili recimo, možda još banalniji primjer, nemoj se ljutiti- baš sad razmišljam o tebi i o našoj avanturi lani. Mislim- sigurno nisi zaboravila da smo se mi uvijek ljubili u istom položaju. Uvijek sam ja pružio ruke ispod tvojih pazuha i nježno te dragao po kralježnici dok si ti svoje ruke prebacila preko mojih ramena i milovala me po kosi. Siguran sam da postoji matematički logaritam koji može dokazati da atomi tvojih ruku još uvijek postoje u mojoj kosi. Imala si lak za nokte bez boje, moguće je da ga još imam negdje na korijenu svojih vlasi ali se ne može niti oprati jer je ljepljiv niti se može naći jer je bezbojan. Ili, nemoj se ljutiti, malo je intimno, ali kada smo se ljubili. Sjećaš se naših poljubaca? Bili su nekako mokri, vlažni, možda zato što je vani bilo minus deset i koža nam je bila jako suha , skoro napucana. Dugo smo bili vani pa smo znali i izgubiti rumenilo na obrazima, ali naši su poljupci bili nježni i vlažni, njih se tako sjećam, tako ih ja barem pamtim. Hoću reći, postoji matematička mogućnost da je neka kap tvoje sline, ili barem atom- atom bi bio dovoljan za matematičku preciznost- da je još negdje u mojim ustima. Da, sigurno postoji neka matematička mogućnost da se negdje pored nekog očnjaka i dvojke u mojim ustima nalazi jedan atom sline proizveden u tvome tijelu, ima tvoju DNK, tvoju genetičku konfiguraciju i tvoj genetički kod. Znam, smiješno je, malo i nakaradno, ali nije li moguće? Možemo uzeti malo bolje primjere, recimo da atomi tvojeg mirisa još sigurno negdje postoje u vrhu mojih nosnica, da papir na kojem si mi napisala svoj broj još uvijek na sebi ima atome tvojeg dlana, da na mojim cipelama ima atoma tvojih tenisica kojim si me stalno lupkala ispod stola ( jer tako smo se mazili kada bi s nama sjedila ekipa koja nije smjela znati da miješamo atome ) ili da je zgužvana novčanica koju sam našao u unutrašnjem džepu kaputa prije toga bila u tvom ( rozom, kakvom drukčije? ) novčaniku jer si mi dala za svoju kavu kako nisam imao sitno pa sam platio krupnom novčanicom.

Hoću reći, oprosti mi što filozofiram i bavim se matematikom. Možda je ta opsesija matematičkim mogućnostima tek posljedica jake zime, toplog čaja, dolazećih blagdana i veselja. Tako, blesavo, znam. Da čovjek izvadi zimski kaput i razmišlja kako si ti tu- da postoji matematička mogućnost, varijabla, koja dozvoljava da tvoji atomi fizički budu ovdje iako se već tako dugo nismo sreli. Izvini. Igram se matematikom.
I mogućnosti da ne samo da nismo više skupa i da si daleko.
Već da si tu i da nisi nikada niti otišla.

Predbračni život, život u dvoje prije braka, postao je nažalost stvarnost, suvremeni način života, opravdanje za bolje upoznavanje dvije osobe koje žele stupiti u brak. Za mlade to je postalo pravilo od koga skoro nitko ne odstupa, pravilo koje odobravaju i roditelji i mjerodavne ustanove. Crkva podiže svoj glas protiv toga, ali uglavnom bezuspješno.

Starije osobe, osobe koje mogu biti roditelji mladima, nažalost pribjegavaju istom načinu života. Žalosno je što to prakticiraju i takozvani uzorni vjernici rimokatoličke vjere, pa samo malobrojni ostaju čvrsti u vjeri da je predbračni kao i svaki izvanbračni odnos teški grijeh. Takve osobe najčešće ostaju same, ne uspijevaju sklopiti kršćanski brak, a predbračna čistoća se ismijava, ignorira, omalovažava, podcjenjuje kao nešto najbezvrednije, najnevažnije, najsmješnije...

Kako to promijeniti? Kako pomoći vjernicima koji poštuju predbračnu čistoću i svetost braka"

Pismo Glasu Koncila u rubrici "Pitali ste"


Draga gospođo, ljudi koji se toga drže ostaju sami zato što su preglupi da bi ih itko htio, a ne zbog nekog drugog razloga. Nije pitanje ismijavanja, već je stvar u tome da u današnjem svijetu partneru morate pokazati neku zainteresiranost za zajednički život, kako bi ga uvjerili da ste dobra "partija" za njega. Nekada to doista nije bilo tako, no samo zato što su nekada roditelji birali supružnike za svoju djecu -baš romantično! Po mom mišljenju nekada se dešavalo mnogo veće "bogohuljenje", jer ljudi nisu smjeli uživati u "Božjim darovima", kakvi su ljubav i seks kao preteča partnerske ljubavi. Za Vas je draga gospođo vjerojatno svaki nekršćanski brak grešan. Vi ste u stanju mei slične osuditi a priori, jer nismo vjenčani u crkvi, no spremni ste progledati kroz prste nasilju u "katoličkoj obitelji", jer oni se možda nalaze u "maloj krizi" svoga "svetog odnosa". Draga gospođo K. iz Croatenburga, zar je za Vas zaista najbitnije da brak bude sklopljen u ritualu kojeg vodi osoba kojoj je taj isti brak zabranjen. Što o braku i djeci može misliti osoba koja vjeruje (iz vlastita egoizma) kako je rođen za "više ciljeve" od onih iz kojih je proizašao. Mislite li zaista da je Bog takvima dao da ga zastupaju u "blagoslovu života"?

Post bloga Ateizam


Par opservacija:

1. Pismo "Glasu Koncila" piše žena koja vjeruje u instituciju braka i shvaća da je ona u velikoj krizi. Kriza nije samo problematična u duhovnom, već i u društvenom smislu- bračni odnos danas se uspostavlja kasnije ( gotovo s 30 godina ) dok je u doba kada su Sveti Spisi bili napisani bilo normalno udati s petnaestak godina. Više o braku danas u jednom od idućih posteva.

2. Katolička Crkva ima golemi politički, ali izuzetno slab duhovni utjecaj na društvo- čak i na samu sebe. Trenutno stanje je da usprkos katastrofi Brajše i (prema nekim enciklikama) nelegalnom crkvenom razvodu Marka Perkovića Thompsona -ljudi još uvijek imaju vjeru u Crkvu uglavnom zato što je ona simbol njihovih vlastitih vjerovanja ( koja nisu nužno u skladu s Katoličkim naukom već mentalitetom ) . Crkveni pokušaji da se zabrani abortus i rad Nedjeljom ostali su na sudjelovanju klera u tv-emisijama, uglavnom dokazujući da Crkva ne može sama izaći na kraj s vjernicima. ( Pomozi nama svećenicima, hrvatska vlasti, jer mi hrvatske katolike ne možemo natjerati da ne abortiraju djecu). U biti, Katolicizam je ipak više dio jednog nacionalnog identiteta, nešto što razlikuje "nas" od "njih", nego praktičan život i ideal u istom. Tu se radi o velikoj kontradikciji s izvornim učenjem Isusa, ali i ranih kršćanskih mislioca koji su Crkvi i dali ime Katolička ( Catholos znači opća, otvorena za sve ljude, svih rasa i svih staleža ). Razdioba na kler i laike ( svaki imaju svoj set pravila koje često ne poštuju ) umjesto na ujedinjenu Crkvu, slaba karizma nekih svećenika, sporost i trapavost- sve su to razlozi radi kojih Crkva u Hrvata nije kakvom se čini ( čak i njoj samoj ) te su ljudi koji vjeruju u duhovno i tjelesno savezništvo muškarca i žene usamljeni i na margini društva.

3. Ateizam blog smatra ljude koji afirmiraju brak preglupima da bi ih itko htio već u prvoj rečenici, ali zato kasnije istoj vjernici kaže da je ona u stanju osuditi a priori njemu ( ateizmu) slične . Neki drugi postovi na istom blogu kažu da se "Papa Ivan Pavao II ne bi trebao smatrati čovjekom" te da bi "radije skakao po Hostijama ( koje vjernici smatraju Bogom u kojeg ne vjeruje ) nego po mravu" (jer je mrav Božje biće- ali tu pada u tešku zamku koju je sam sebi smjestio, u prvome djelu misli ne smatra da Bog postoji dok u drugom afirmira njegovo postojanje ). U konačnici se zapravo zaključuje da ateizmov blog ima poteškoća u afirmaciji svojih stavova- u prvome redu radi svoje vlastite fundamentalističnosti i
sklonosti radikalizmu. A za iste proziva Katoličku Crkvu.


4. Što je radikalna desnica učinila Katolicizmu, radikalna ljevica učinila je Anarhizmu. Skinsi ili punkeri, HDZ-ovci ili SDP-ovci ionako i jedni i drugi samo žele biti na vlasti.

Super je kada si sretno zaljubljen. Blesav si, fućka ti se za sve, hodaš gradom u polusnu, samo misliš na nju. Ah, ništa. Jednom će se, valjda, i meni desiti.

Kleopatra je imala ogroman nos, a Boghart je bio metar i žilet.
A ja sam i nosat i nizak.

Jako je vruće, pa da se vratimo na more....







You ask me questions I can answer
What's in papers, horoscope for cancer
Then you stop and start your mentions
Of boys in bars and glass reflections.

I wanted to tell you so many times before
That day on the Ocean,and that sand on the shore
Your sandals were off, and cola with lime
Then we talked a lot, and were silent for some time.

What I mean, what I want to say
sailor feels the wave- even at the bay
I tell right away, don't ask me more
Some things are better left ashore.

But if you really can't understand
Then forget that day, my little demand.
Keep drinking cola with lime
Mentioning boys and your splendid time.

Hoću curu! Mijao mijao mijao mijao mijao!

Zašto nisam najimućniji umjetnik na svijetu još uvijek mi je nije jasno. Najvjerojatnije radi moje skromnosti.

Janice, mijau! Čekam te.

Zvonimir Magdić u Hrvatskom slovu

I dalje se igrajte u Tall poemu.
Ovo je samo kratka obavijest.

Idemo se igrati.
Napisati ću neki stih. Vi ga morate nastaviti i dati onome iza vas u komentarima nešto za rimu.






Naprimjer, ako ja napišem

Danas sam željan pića
znanaca i ljubavi, starih priča
oh, kako je divno razmišljati

u komentarima morate napisati dva stiha koji se rimuju s "razmišljati" i u trećem dati nešto onom koji komentira nakon vas. Naprimjer:

Čekati ljude, snove tišati
i u ovom oceanu mirišati,
svježe kapi skupih hotela

Sad netko mora napisati dvije rime na "hotela". Naravno, mora biti smisleno i povezano, te što bolje u ritmici.

Dakle, pjesmica ide ovako....

Nisam te dugo ljubio,
niti sam k tebi žurio,
jer jako me boli pleksus

Tko pr-vi do me-ne do-bi vezu-bez-seksa od me-ne.

Bojim se života.

Danas je vrlo važan dan. Danas sam prvi put aktivno bio u vojsci. Naime, kada su vidjeli moj životopis, kako imam 7025 godina od kojih sam 7000 proveo na otoku Tamarisu, odmah su mi ukinuli civilku. Još kada sam se pojavio pred njima kao mačić ( već sam osam mjeseci pretvoren u narančastu mačku od Audrey Hepburn jer sam se nesretno zaljubio ) odmah su znali i gdje će me baciti. Ne vjerujte nikakvim glasinama da sam nekakav štambilj-potrčko na Trgovačkom Sudu, ne ne, ta je priča samo za medije. Ja sam, naime, postao obavještajac POE. Dokučili su da im narančasta mačka i njenih sedam osmina VŠS Akademije Dramske Umjetnosti mogu mnogo pomoći u obrani zemlje.

Dakle, danas sam službeno, kobajage, ispucao dvije stotine i petnaest tisuća papira u arhivu Trgovačkog Suda. Zapravo sam išao na tajnu lokaciju gdje sam dobio smoking, Walter PPK, ključeve od Jaguara i martini ( protresen, ne promućkan ). Službeno sam ja Agent Cat nula-nula- sedam osmina.

Volio bih pričati što sam radio, ali morao bih vas onda ogrepsti. U svakom slučaju, ovo pišem da znate kako branim ovu zemlju svojim životom.

Svih devet. Sigurni ste.

A kada sam stigao kući, mama me je natjerala da poštrigam cvijeće....

Da, da. Ispravno ste pročitali, i takvo što postoji. Naime, sutra se u Jurišićevoj u nekih 14:30 organizira veliki prosvjed protiv ovog vjekovnog neprijatelja slobodne misli i radničkih prava. Prosvjed organiziraju pripadnici alterantivnih anarhovegetarijanskih kolektiva, stručnog naziva "partizanske dangube", poznate po svojim performansima s petokrakom radi kojih se više najvjerojatnije neće organizirati "gay pride". Prosvjedu će se pridružiti i još nekoliko od tisuća udruga za zaštitu životinja ( od kojih je jedna prije nekoliko godina dovela oderanu teleću glavu na prosvjed ) kao i nevladina udruga skvotera za promicanje urbanog pušenja trave u napuštenim zgradama.

U svakom slučaju, vegetarijanski anarhisti sutra će uživati u svojoj demokratski pomognutoj slobodi u Jurišićevoj. Osobno nemam ništa protiv vegetarijanizma, sve dok se ne počnu bacati baklje na McDonald's, kako je jedan od njihovih članova imao namjeru u prošlosti ( usput rekavši kako se radi bomba koja uništava hard disk, nikada ne znate koju ćete kapitalističku kompaniju napasti ). Žao mi je i životinja, mada smatram da smo kao vrsta na vrhu hranidbenog lanca poprilično liberalni obzirom da ih nismo sve pojeli.

McDonald's lanac restorana je golema kompanija od koje mnogi u svijetu zaziru jer predstavlja kapitalistički uspijeh. Sama činjenica da poslužuju meso zna zgroziti neke ljude. Ipak, pomalo je naivno vjerovati da će odrubljene glave goveda ili "direktne akcije društva" tj. upadi u restorane i provociranje
djece koja tamo jedu ( koje sam osobno iskusio ) čine išta konstruktivno za prava radnika i životinja. McDonald's slabo plaća svoje radnike, ali kako je jedan moj prijatelj rekao "radije ću peć' hamburgere u McDonaldsu nego kopati njivu za duplo veću plaću".

Ali uopće mi se ne da braniti neku inozemnu kompaniju, već jednostavno ne shvaćam ljude koji uz sve probleme u ovoj zemlji, baš napadnu restoran s klaunovima i crtićima. Iako mnogi od tih "aktivista" ( termin nepoznat kontekstu - jer čega ste vi aktivist? ) rade društveno korisne programe, apsurdno je -barem na ovaj način- iskazivati svoje mišljenje. Gotovo pa jednako apsurdno kao očekivati da će premlaćeni dalmatinci zaštiti autohtono zagrepčanstvo. Rat desno orijentiranih skinheada i lijevo orijentiranih punkera zapravo je tek mali sukob na margini društva- kojeg da nema, zamijenila bi ga neka druga podjela. Ove sub-kulture, jedna na stadionu a druga na prosvjedima koje često pretvori u linč, zapravo djeluju destruktivno za ideale kojima teže. Novi svijet se nosi u srcima, ali taj svijet mora biti van političkih i društvenih normi, univerzalan za sve ljude i sva bića.

Na kraju krajeva, revolucije jedu svoju djecu.
Osim ako niste političari na Balkanu, tada jedete svoju revoluciju.

Uz pomoć jednog prijatelja s Istoka.
Pratite reklame. u pozadini.

Motivacijsko pismo upućeno Rolandu Duboisu, ravnatelju srednje škole "Fairmount High School Principal" 1948






Rodio sam se 8. veljače 1931 u Marionu, Indiani. Moji roditelji i ja živjeli smo u toj državi do moje šeste godine. Tata je radio nešto za vladu pa smo stalno morali mijenjati boravište, pa kada je postao zubarski tehničar preselili smo se u Californiju. Tamo smo živjeli negdje četiri godine. Mama se razboljela i napustila moj život kada sam imao devet. Nikada nisam doznao razlog njene smrti, u biti, i danas mi je teško razmišljati o svemu u vezi te teme. Živio sam život prepun talenata. Učio sam svirati violinu, svirao na koncertima, plesao na sceni- oduvijek sam volio umjetnost, osjećaj da nešto formiram pod prstima. Vratio sam se u Indianu da živim sa svojim stricem. Zabroavio sam plesati i svirati violinu, ali nisam zaboravio umjetnost. Mislim da će moj život biti posvećen umjetnosti i drami. Ima tako mnogo polja u umjetnosti, bilo bi mi teško sve ih odreda zaribati. Pa čak i ako zaribam- ima tako mnogo drugih mogućnosti koje mogu raditi- poljoprivreda, sport, znanost, geologija, treniranje ili poduka u glazbi. Imam dara za te stvari i siguran sam da, ako ću još raditi na sebi, neće biti boljeg. Dečko mora imati samopouzdanja. Dok sam bio u Californiji, moje su oči mnogo toga iskusile. Bila je neka vrsta sreće tri puta ići do Indiane, svaki put drukčijim asfaltom. Bio sam gotovo u svakoj državi zapadno od Indiane. Sve sam zapamtio. Moj hobi, ono što radim u slobodno vrijeme, je da se bavim s motociklima. Znam mnogo o tome i volim jahati motore. Sudjelovao sam na par utrka i imao sjajan uspijeh. Vlasnik sam malog motora. Kada se ne bavim time, vježbam atletiku- koja je u srčanoj aorti svakog Američkog dječaka. Ako ima neki cilj u igri, onda ga ima i u ovom ludom svijetu za sve nas. Nadam se da znam gdje je moj, i u svakom slučaju, trčim prema njemu. Ne bojim Vam se reći, mister Dubois, ovo je najteža tema o kojoj čovjek koji zna sebe može pisati- i meni je teško naći kako da se izrazim.

James Byron Dean

Rijetki će priznati kako je Gotovina zapravo tabu tema našeg društva. Obično ga spominju ljudi kojima je domovina pubertetski medij ili ljudi koji od Domovinskog rata rade svoj osobni brand za političke ili estradne svrhe. Upravo radi takvih stvari postalo je politički nekorektno govoriti o domoljublju, gdje se svaka glupost veže za Hrvatsku- što kontroverznija i primitivnija, tim bolja i medijski izloženija.

Jednom prilikom sam mislio iz čiste zafrkancije napraviti tužbu protiv Ujedinjenih Naroda. Naime, netko je sigurno trebao zaustaviti Miloševića, netko od tih demokratskih veličina , boraca za jednakost i pravdu. Eto, sada dokazuju da se i protiv nas trebalo reagirati ( kada je trebalo )- još bolje- tužit ću ih da mene nisu obranili od mene samoga jer ja sigurno, niti kao dijete niti kao mladac danas, nemam namjeru sudjelovati na bilo koji način u nekakvim zločinačkim pothvatima. Ako bih na nekom sudu dokazao da je netko morao braniti mene od država u ovom podneblju, mogao bih zaraditi sjajne novce.

Vratimo se na Gotovinu, većina Hrvata - uključujući mene- podržava ovog čovjeka. Svi mi nosimo njegov lik na znojnoj odjeći, svi pišemo njegovo ime na grafitima po ulicama, svi smo bili ljuti kada su ga uhvatili, svi mi razbijamo čaše kada čujemo njegovo ime, svi smo ljuti kada čujemo da nas nazivaju zločincima, svi ga bodrimo "Ante, Ante!", svi ćemo biti jako tužni barem godinu dana nakon što ga Haag osudi ( jer bilo bi poprilično glupo uloviti samo njega i onda ga pustiti ), svi ćemo govoriti kako smo obespravljeni i kako smo jadni jer je Gotovina heroj, nazivati ćemo likere "Ante" i prodavati ih u Europskoj Uniji, dizati ćemo spomenike poginulim braniteljima i kredite za vozni park kojeg nemaju ni Česi ni Slovaci koji su mnogo imućniji i koji nisu ratovali.

Naravno, nakon nekog vremena ćemo zaboraviti. Ne potpuno, Gotovina će biti naš folklor. Slično domaćem siru. Ili domaćem Katolicizmu. U Big Brotheru 2032 jedan će natjecatelj reći da se zove Ante po generalu Gotovini pa će možda neki stariji od nas glasati da on ne ispadne.

Gotovina će biti samo jedan od zatvorenika u Haagu koji će na televiziji slušati izvještaj s Američko-Egipatske granice gdje će se poslati sinovi njegovih vojnika, na opći ponos nacije koja govori kako ćemo mi sad tamo uvesti reda kada Ameri nisu u zadnjih desetak godina otkada su napali Egipat.

Rijetko tko želi citirati bilo što iz video klipa Knin 1995, gdje se Ante Gotovina dere na svoje generaliće psujući im Boga. Još i kaže da im se vojnici ponašaju kao barbari i da tako rade oni koji su
plaćeni ratnim plijenom. Upravo sam tog dana shvatio da je nevin po pitanju Haaga, i da smo najvjerojatnije radili ratne zločine u Oluji. Tako je rekao general Ante Gotovina. Onaj koji osporava tu činjenicu, neka kaže svoju istinu i dokaže da je Gotovina lažov. Ili neka preispita sam sebe što je točno učinio za ovu zemlju i što čini istoj danas.

Sumnjam da itko ima hrabrosti za takvo što. Ili obraza. Zato će general Gotovina u rešt, a mi ćemo i dalje dizati kredite i govoriti kako nam je teško, kako su branitelji obespravljeni, kako smo razočarani,
zaduženi, nemamo vrijednosti, bez autoriteta i kako je u kući Big Brothera bio grupni seks.

Ova mi je jako značila, i još danas mi puno znači. Kada mi je teško je slušam, zapjevuckam i te fore....
U svakom slučaju- koja je pjesma u pitanju? Ovo je njen prijevod:





Utorak je kišan bio
Na aveniji
Čuo sam tvoj nježni šapat

Uključio sam svijetla, tv
pa i radio
Tvoj me duh i dalje morio

Što mi se to desilo?
Luđak, govore,
Gdje je moj život odprije?
Ode-

Al' neću plakat za jučer
Negdje običan je svijet
Ja ga moram uspjet nać'.
I dok probijam svoj put
U taj vrli mali svijet
Učim i preživljavam

Slučajnost ili vel'ka strast
Jednom si govorila
«Ponos će nas rastrgat'.»
E pa ponos je na krovu
kroz prozor otiš'o.
Ostavio mi vakum srca mog.

Što mi se to desilo?
Luđak, govore
Ekipa se davno pokupila
Ode-

Al' neću plakat za jučer
Negdje običan je svijet
Ja ga moram uspjet nać'.
I dok probijam svoj put
U taj vrli mali svijet
Učim i preživljavam

Letci pored puta
Kažu patnja, pohlepa
uzmi danas, zaboravi sutra
Pored svetih para, rata, potreba
Naša je tek mala tuga

Al' neću plakat za jučer
Negdje običan je svijet
Ja ga moram uspjet nać'.
I dok probijam svoj put
U taj vrli mali svijet
Učim i preživljavam

Svaki svijet
moj je svijet
/učim i preživljavam/

Svatko od vas
moj je svijet
/učim i preživljavam/

Bilo tko
moj je svijet

Svaki svijet
moj je svijet

Nigdje ne piše da emotivan dečko mora bit homoseksualac.

Neki ljudi kažu da su im najveći porok žene.
Fućkaš muškarca kojemu su žene porok.

Je....








Vežem ja pertle, bejbe
Ne možeš zamjeriti
Staccato kapi na prozoru
Poput isprika koje nemamo

U2 svira One u pozadini
Jedina koja ne preskače
Naša pjesma, zar ne, bejbe
Bosih ptica ostala je himna.

Ne brij bejbe, zvat ću sutra
Sve će bit okej,
Znaš da previše pričam
Opisujem kosu boje vanilije.

Ništa bejbe, d-mol, znaš
Neki bi je tugom nazvali
Proliveno vino, tanjuri na podu
Zgužvani tepih, razbijeni okviri

Ništa nisam rekao,
Mada stalno pričam,
Često puta govorim
A malo toga kažem.

A ti si ista, nemoj proturiječiti
Kad nemaš ništa shvatiš sve
Ti si ista, nemoj se ljutiti
Sama pišeš mirise.

Bejbe, sve radi,
možeš me i mrziti
Deri plahte i pali cigare
razmazuj ruž na usnice

Samo pusti U2
Da svira One u pozadini....

Prije neki dan sam dobio mail od jednog čovjeka koji mi je rekao da ga je ovaj blog ponukao da piše priče za djecu. Probao sam mu se zahvaliti, ali mi je mail uvijek bio vraćen . U svakom slučaju, drago mi je što sam inspirativan. Znam da je sasvim normalno da ovakav genij i ovakva karizma poput mene za sobom vuče ljude- ali kako sam po prirodi skroman, teško mi se priviknuti na te vrline.


Pa dajmo par misli o dječjoj književnosti.

Jedan od mojih hobija, koji nikada nije zaživio, iako je bio zabavan- bilo je da ja crtam svoje slikovnice za djecu. Jednom sam prilikom kupio pastelice i u kafiteriji Akademije šarao po blokiću. Ne sjećam se o čemu sam pisao i što sam crtao, znam samo da sam se tako umrljao pastelama da sam izgledao kao rahat-lokum.

Mnogo su me interesirali novi pristupi pedagogiji predškolske djece. Bilo mi je super čitati neke članke na tu temu, iako se nisam baš previše time bavio. U svakom slučaju, sve je ogromna muljaža. Danas mnogi stručnjaci kritiziraju rad Dr. Spocka, poznatog pedijatra i psihologa, tvrdeći da porast nasilja kod današnje mladeži potječe od roditelja koji su čitali njegove knjige. Spock, s druge strane, sam govori da su neke njegove teze bilo previše ozbiljno shvaćene, te da su agresivnu djecu odgojili ljudi koji su sami bili nezreli i nedovoljno svjesni svoje uloge roditelja- taman ako su i pročitali njegovu literaturu.

U svakom slučaju, na području dramaturgije, postoje crtići Hanne i Barbere koji po mom mišljenju najviše doprinose modernom okretanju psihologije djece. Humor "Cow and Chicken" gotovo je u potpunosti čist od nasilja, dok s druge strane dotiče afirmaciju Freudovske analne faze upravo bezsramno pokazujući ogromne vime krave iz kojih teče mlijeko, te guzičetina likova koje mašu u zraku.
Ovakav pristup je blizak djeci, koja često puta spominju nešto tipa "tufnuo sam na riticu"
a da zapravo rijetko kad identificiraju stražnjicu u lutkama ili likovima iz crtića .

Prije nekoliko godina "Ulica Sezam" u SAD-u dobila je negativnu kritiku nekih stručnjaka, tvrdeći da je taj serijal previše naivan za djecu koja ga gledaju. Isti serijal u Africi imao je jednog lutka koji je "bolovao od Side" i s kojim su se druge lutke družile, iako su bile oprezne ako bi se lutak "porezao" te ako bi iz njegove krpene ruke kapala krv ( ili što već lutke imaju ispod krpe ). Na taj način djeca su naučila kako se u realnom svijetu treba ophoditi s bolesnim ljudima, a posebno ostalom bolesnom djecom.

Mnogi ljudi su kritizirali japanske crtiće radi njihove naivnosti. Upravo radi toga napravljen je serijal "Gundam wing", u kojem je bila ( kao i u svim japanskim crtićima ) gomila robota i laserskih topova ali likovi su bili mnogo sofisticiraniji te su često puta govorili o važnim temama iz realnog, svakodnevnog života. "Gundam wing" je bio otkazan u SAD-u nakon 11. septembra jer se smatralo da bi ovakva karakterizacija mogla naštetiti dječjoj psihi. Ovo nije prva ludorija SAD-a i crtića iz Japana- i kod nas legendarni "Voltron" bio je žestoko cenzuriran u Americi, u prvome redu sinhroniziralo se da u svemirskoj vojsci ne služe ljudi već roboti ( koje se može stalno uništavati i mučiti jer ne osjećaju bol) .

Kompleksnost se razvila i u fantazijskim romanima za djecu- u prvome redu Harry Potterom. Danas se pišu čak i peticije da taj lik preživi na kraju posljednjeg romana kojeg sada piše Rowlingica. Iako bi djecu jako ražalostila smrt njihovog junaka, čini mi se da bi upravo tad Rowling prešla jednu granicu i ostavila ozbiljan trag kako u dječjoj, tako i u fantazijskoj književnosti.

U filmu "Maza i Lunjo", tj. "Dama i skitnica", u prvotnom scenariju je lik onog psa koji skoči pod kočiju šintera trebao umrijeti. Ipak, Disney ga je odlučio poštedjeti i staviti samo u gips radi masovne histerije u djece koja je nastala nakon smrti mame od Bambija u filmu koji je izašao samo godinu dana prije, čini mi se.

U svakom slučaju, da zaključim post, ako se želite baviti dječjom književnošću, čuvajte se djetinjarija.

Falio sam vam, a?