Prije neki dan sam dobio mail od jednog čovjeka koji mi je rekao da ga je ovaj blog ponukao da piše priče za djecu. Probao sam mu se zahvaliti, ali mi je mail uvijek bio vraćen . U svakom slučaju, drago mi je što sam inspirativan. Znam da je sasvim normalno da ovakav genij i ovakva karizma poput mene za sobom vuče ljude- ali kako sam po prirodi skroman, teško mi se priviknuti na te vrline.
Pa dajmo par misli o dječjoj književnosti.
Jedan od mojih hobija, koji nikada nije zaživio, iako je bio zabavan- bilo je da ja crtam svoje slikovnice za djecu. Jednom sam prilikom kupio pastelice i u kafiteriji Akademije šarao po blokiću. Ne sjećam se o čemu sam pisao i što sam crtao, znam samo da sam se tako umrljao pastelama da sam izgledao kao rahat-lokum.
Mnogo su me interesirali novi pristupi pedagogiji predškolske djece. Bilo mi je super čitati neke članke na tu temu, iako se nisam baš previše time bavio. U svakom slučaju, sve je ogromna muljaža. Danas mnogi stručnjaci kritiziraju rad Dr. Spocka, poznatog pedijatra i psihologa, tvrdeći da porast nasilja kod današnje mladeži potječe od roditelja koji su čitali njegove knjige. Spock, s druge strane, sam govori da su neke njegove teze bilo previše ozbiljno shvaćene, te da su agresivnu djecu odgojili ljudi koji su sami bili nezreli i nedovoljno svjesni svoje uloge roditelja- taman ako su i pročitali njegovu literaturu.
U svakom slučaju, na području dramaturgije, postoje crtići Hanne i Barbere koji po mom mišljenju najviše doprinose modernom okretanju psihologije djece. Humor "Cow and Chicken" gotovo je u potpunosti čist od nasilja, dok s druge strane dotiče afirmaciju Freudovske analne faze upravo bezsramno pokazujući ogromne vime krave iz kojih teče mlijeko, te guzičetina likova koje mašu u zraku.
Ovakav pristup je blizak djeci, koja često puta spominju nešto tipa "tufnuo sam na riticu"
a da zapravo rijetko kad identificiraju stražnjicu u lutkama ili likovima iz crtića .
Prije nekoliko godina "Ulica Sezam" u SAD-u dobila je negativnu kritiku nekih stručnjaka, tvrdeći da je taj serijal previše naivan za djecu koja ga gledaju. Isti serijal u Africi imao je jednog lutka koji je "bolovao od Side" i s kojim su se druge lutke družile, iako su bile oprezne ako bi se lutak "porezao" te ako bi iz njegove krpene ruke kapala krv ( ili što već lutke imaju ispod krpe ). Na taj način djeca su naučila kako se u realnom svijetu treba ophoditi s bolesnim ljudima, a posebno ostalom bolesnom djecom.
Mnogi ljudi su kritizirali japanske crtiće radi njihove naivnosti. Upravo radi toga napravljen je serijal "Gundam wing", u kojem je bila ( kao i u svim japanskim crtićima ) gomila robota i laserskih topova ali likovi su bili mnogo sofisticiraniji te su često puta govorili o važnim temama iz realnog, svakodnevnog života. "Gundam wing" je bio otkazan u SAD-u nakon 11. septembra jer se smatralo da bi ovakva karakterizacija mogla naštetiti dječjoj psihi. Ovo nije prva ludorija SAD-a i crtića iz Japana- i kod nas legendarni "Voltron" bio je žestoko cenzuriran u Americi, u prvome redu sinhroniziralo se da u svemirskoj vojsci ne služe ljudi već roboti ( koje se može stalno uništavati i mučiti jer ne osjećaju bol) .
Kompleksnost se razvila i u fantazijskim romanima za djecu- u prvome redu Harry Potterom. Danas se pišu čak i peticije da taj lik preživi na kraju posljednjeg romana kojeg sada piše Rowlingica. Iako bi djecu jako ražalostila smrt njihovog junaka, čini mi se da bi upravo tad Rowling prešla jednu granicu i ostavila ozbiljan trag kako u dječjoj, tako i u fantazijskoj književnosti.
U filmu "Maza i Lunjo", tj. "Dama i skitnica", u prvotnom scenariju je lik onog psa koji skoči pod kočiju šintera trebao umrijeti. Ipak, Disney ga je odlučio poštedjeti i staviti samo u gips radi masovne histerije u djece koja je nastala nakon smrti mame od Bambija u filmu koji je izašao samo godinu dana prije, čini mi se.
U svakom slučaju, da zaključim post, ako se želite baviti dječjom književnošću, čuvajte se djetinjarija.
Post je objavljen 06.10.2006. u 20:44 sati.