Mislim da i danas ima patetike u životu. Ona više nije onakva kakva je bila nekad u prošlosti, jasna i neskrivena u svojem dolasku u naše živote. Danas patetika dolazi tako da je primijetimo tek kad ode, kada je nestala. Slično je i s matematikom. Primjerice, baš sam ti želio reći, danas sam otvorio svoj ormar. Veliki žuti ormar u kojem držim zimsku garderobu i koji je prepun onih starih naftalinskih vrećica protiv moljaca. Na njegovom podu bilo je desetine bočica starih parfema, jer mi je netko rekao da će isti ispariti preko ljeta i namirisati odjeću na vješalicama. Pomalo smiješno, zar ne? Ali možda postoji matematička mogućnost da barem jedan kaput pobere miris jednog parfema i nakon toga više neću morati kupovati parfeme. Možda je ta matematika upravo prikrivena patetika koju sam prije dotakao u ovoj struji svijesti koja se sinestezijski vuče s jedne strane kozmosa na drugu. Oprosti. Nisam želio opet filozofirati.
Želio sam zapravo pričati o patetici i matematici. Kako su u prošlosti ljudi jednim kolačićem mogli dotaći dubine oceana svojih prošlosti, a danas nam za to treba tek jedan posjet starom ormaru prepunom zimske garderobe. I malo matematike. Hoću reći, danas sam iz ormara izvadio zimski kaput kojeg sam spakirao u proljeće. Znaš, taj kaput sam nosio dok smo bili zajedno. I jednostavno me je udarila u glavu ideja da postoji matematička mogućnost da su na vlaknima tog kaputa još uvijek atomi s tebe. Mislim, oprosti, znam da je blesavo i patetično, ali dopusti da dovršim- sjećaš se, nosila si onaj nekakav rozi pulover s nekakvim crtežom. Taj pulover je bio jako cufast, i tebe je živciralo što su ti tamne hlače bile prepune rozih cufa s pulovera. Ako se malo prisjetiš, jednom sam ti prišao u kafiću dok si imala taj pulover a ti si- prije nego sam ja skinuo svoj kaput- ti si se ustala i zagrlila me u tom kaputu i nježno me poljubila. Nemoj se sad smijati, samo sam želio reći da najvjerojatnije postoji matematička mogućnost da je barem jedna roza cufa ostala na mome kaputu i da se u pranju nije raspala do kraja. Da još uvijek imam atome tvojeg pulovera na svom kaputu. Matematički je moguće dokazati tu mogućnost. Ili recimo, možda još banalniji primjer, nemoj se ljutiti- baš sad razmišljam o tebi i o našoj avanturi lani. Mislim- sigurno nisi zaboravila da smo se mi uvijek ljubili u istom položaju. Uvijek sam ja pružio ruke ispod tvojih pazuha i nježno te dragao po kralježnici dok si ti svoje ruke prebacila preko mojih ramena i milovala me po kosi. Siguran sam da postoji matematički logaritam koji može dokazati da atomi tvojih ruku još uvijek postoje u mojoj kosi. Imala si lak za nokte bez boje, moguće je da ga još imam negdje na korijenu svojih vlasi ali se ne može niti oprati jer je ljepljiv niti se može naći jer je bezbojan. Ili, nemoj se ljutiti, malo je intimno, ali kada smo se ljubili. Sjećaš se naših poljubaca? Bili su nekako mokri, vlažni, možda zato što je vani bilo minus deset i koža nam je bila jako suha , skoro napucana. Dugo smo bili vani pa smo znali i izgubiti rumenilo na obrazima, ali naši su poljupci bili nježni i vlažni, njih se tako sjećam, tako ih ja barem pamtim. Hoću reći, postoji matematička mogućnost da je neka kap tvoje sline, ili barem atom- atom bi bio dovoljan za matematičku preciznost- da je još negdje u mojim ustima. Da, sigurno postoji neka matematička mogućnost da se negdje pored nekog očnjaka i dvojke u mojim ustima nalazi jedan atom sline proizveden u tvome tijelu, ima tvoju DNK, tvoju genetičku konfiguraciju i tvoj genetički kod. Znam, smiješno je, malo i nakaradno, ali nije li moguće? Možemo uzeti malo bolje primjere, recimo da atomi tvojeg mirisa još sigurno negdje postoje u vrhu mojih nosnica, da papir na kojem si mi napisala svoj broj još uvijek na sebi ima atome tvojeg dlana, da na mojim cipelama ima atoma tvojih tenisica kojim si me stalno lupkala ispod stola ( jer tako smo se mazili kada bi s nama sjedila ekipa koja nije smjela znati da miješamo atome ) ili da je zgužvana novčanica koju sam našao u unutrašnjem džepu kaputa prije toga bila u tvom ( rozom, kakvom drukčije? ) novčaniku jer si mi dala za svoju kavu kako nisam imao sitno pa sam platio krupnom novčanicom.
Hoću reći, oprosti mi što filozofiram i bavim se matematikom. Možda je ta opsesija matematičkim mogućnostima tek posljedica jake zime, toplog čaja, dolazećih blagdana i veselja. Tako, blesavo, znam. Da čovjek izvadi zimski kaput i razmišlja kako si ti tu- da postoji matematička mogućnost, varijabla, koja dozvoljava da tvoji atomi fizički budu ovdje iako se već tako dugo nismo sreli. Izvini. Igram se matematikom.
I mogućnosti da ne samo da nismo više skupa i da si daleko.
Već da si tu i da nisi nikada niti otišla.
Post je objavljen 31.10.2006. u 19:40 sati.