Neki moji kolege se hvale po novinama da su imali ljubavnu vezu s dva partnera u isto vrijeme.
Bezvezarija.
Ja kroz jednu ženu volim univerzalnu "ženu" u čitavome svijetu, dakle ja kad sam s jednom ženom zapravo sam sa svim ženama u povijesti i svemiru. Čak sam i s onima koje se još nisu niti rodile. Ako bih nju prevario, prevario bi i sve njih.


Nije uvijek lako, ali vjerojatno samo ljudi poput mene mogu takvo što.
My name is Don Sinise Bahun de la Chrnomerec, I'm the world's greatest lover.

Work in progress, ne budite prestrogi








Klinjo kojeg znam

Dani se broje,
Sudbine kroje,
Grad dobiva ceste,
Iako nove, suviše tijesne.

Još uvijek ispod ovih koža,
izmišljenih brana, akademskih loža
stoji onaj klinac mali,
zaigran i veseo, uvijek u šali

Ništa me ne pita, samo tako stoji
Neće da prizna al' vidljivo se boji
Mnogo stvari pokušava si objasnit
Al' pernicu u torbu- ne želi zakasnit!

Cure više ne poteže za kečke,
Vraća se kući, ne skače preko prečke,
Nastavnike svoje Akademicima zove,
Još uvijek se smije kada vrapci se love.

I hoda tako, dijete moje malo
U mom srcu, i gradu kom nije stalo
Hoda još uvijek, fućka kratke brojalice
Ližuć cigaru mjesto svoje lizalice.

Jednom mi je jedan rekao "Hej, ne boj se- i ti možeš biti kao ja."
Kako se samo usudio? Odmah sam mu objasnio i odgovorio- "Ne trudi se, ti nikada nećeš biti kao ja!"

Neki kolege s Akademije sanjaju o danu kada će ih netko pitati
"Recite, sada kada ste imućni i poznati, da li ste se promijenili? "
da mogu uzvratiti
" Ne, bez obzira na sve ja sam ostao/ostala normalna, skromna osoba. "

U dva dana napravili više od većine hrvatskih filmova posljednjih deset godina ( što ionako nije teško ), ali rijetko tko zna da....



Igrani film Tanje Golić "Nije da znam nego je to tako" , snimljen u produkciji Akademije dramskih umjetnosti, dobio je drugu nagradu, a Darija Lorenci posebno priznanje kao najbolja glumica na Svjetskom festivalu neprofesijskih filmova – UNICA 2006, koji se ove godine održavao od 27. kolovoza do 3. rujna u južnokorejskom gradu Gyeongju. Golićkin film prikazan je u konkurenciji studenata filmskih škola. U okviru festivala održano je i svjetsko natjecanje jednominutnih filmova, na kojem je hrvatski film Kad policija trenira 2" (autori: Martin Birač, Antonio Gabelić, Silvije Magdić i Dinka Radonić) podijelio treću nagradu s nizozemskim kandidatom.

Ljudi poput mene su poput maslinovog ulja. Svako je super, ali najbolje je djevičansko.

Dakle, planetarno popularni dramaturg Sinke održava radionice umjetničkog pisanja. To čini ne samo da zaradi gomilu novca već i da pomogne ljudima koji bi željeli poboljšati svoje umjetničko izražavanje u pisanom obliku.

Postoje dvije radionice, jedna za dramske tekstove, druga za filmski scenarij.



Na radionicama ćete naučiti:

DRAMSKO PISMO
«od ideje do dramskog teksta»
Kako svoje ideje pretočiti kroz riječi izmišljenih likova? Kako formom i strukturom dramskog dijela doći do samostalne «izražajne forme» van «tradicionalnih» sustava? Kako se razvija psihologija likova- od karakterizacije do motivacije, od prepoznavanja do djelovanja. Da li je istina da Sinke može letjeti? Gdje?

FILMSKI SCENARIJ
«od papira do kamere»
Koja je razlika između pisanja za kazalište i pisanja za film? Što je «skript», i kako preko «scenoslijeda» postaje «scenarij»? Što je scriptbook? Kako paziti na tempo i ritam filma? Da li je prvo bila kokoš ili jaje? Koja je uloga pijevca u tome?

Nadalje:
Cijena jedne dvotjedne radionice je 150 kuna.
Tijekom radionice polaznici će raditi na jednom svojem tekstu koji bi mogao kasnije postati temeljem njihove vlastite drame ili scenarija. U ta dva tjedna polaznici će se pet puta individualno sresti sa Sinkeom te će raspravljati direktno o svojoj drami/scenariju i svojim umjetničkim aspiracijama. Usporedno s time pisati će kratke ali zahtjevne «domaće zadaće» koje će izazivati njihovu maštu i inspiraciju za daljnji rad.

Ukoliko polaznik želi nastaviti suradnju ( vezanu za svoj rad ) sa Sinkeom, može uplatiti daljnjih 150 kuna i iduća dva tjedna opet ima pravo na pet susreta. Jedan susret sa Sinkeom i čitav će vam život biti promijenjen. Pa gdje ne bi pljunuli 150 kuna za njih nekoliko?

Susreti su dogovorni i fleksibilni. Godine i spol nisu važni, iako je Sinke straight. Uz to je i student završne godine dramaturgije na Akademiji Dramske Umjetnosti, objavljen i postavljen dramatičar s golemim iskustvom u kazalištu i filmu. Recimo, ovoliko.

Za prijavu i dodatne informacije, šaljite na e-mail neo_sini@hotmail.com


update:

Radionica se održava u Zagrebu, i nažalost nismo u mogućnosti proširiti na druge gradove.
Slobodno se javite, vrijeme je fleksibilno.

Znam te.
Sjediš na klupi usred kipućeg grada. Tvoje bose noge prepune su prašine s glavne tržnice na kojoj si prodavao svojeg magarca. Žedan si, i često puta odmahneš glavu od požutjele knjižice koja se raširila na tvome krilu i na tvojim vrijednim rukama.
Gledaš ih s jednom čudnom, neopisivom znatiželjom. Iako si svjestan da ćeš kasnije sam sebe tješiti da nije uvijek kako se čini sad- jer sad, u ovom trenutku, gomile premlaćenih žena poziva u rat protiv križara. Njihova odjeća pokriva svaki dio njihovog tijela osim očiju. Očiju koje će možda te noći biti užasnute, koje će biti posve raširene tijekom davljenja uz blagoslov nekog religijskog vođe.
Znam te.
Promatram njima slične. Vjernike kojima je dana svinjetina. Oni je smiju jesti, ali idu korak dalje. Prežderavaju se na svojim sajmovima pred crkvom, piju vino koje će još iste večeri povratiti uz psovke i pokliče na ubijanje.
Nekad pomislim, da li sam možda i ja na putu u pakao radi svoje umišljenosti. Koliko puta dnevno ja zabijam čavle Isusu, mir neka mu bude na putu, u dlan svojim grijesima, svojom smrtnom dokolicom, svojim frazama i svojim jalovim obećanjima. Ali opet, čemu ta samoća ovdje, u ovoj noći prepunoj uzdaha? Okružen sam njima, a opet sam. Prognan sam od vlastite zajednice, i upravo u tom progonstvu, upravo u tim lutanjima našao sam našeg Boga. Boga usamljenih ratnika. Boga išibanih srdaca. On je Jedan, i ništa izvan Njega ne postoji.
Da se sutra Muhamed, mir neka mu bude na putu, vrati k tvojima- tvoji bi ga kamenovali. Da se sutra vrati Isus, mir neka Mu bude na putu, mi bi Ga ponovo razapeli. Mi smo svi ljudi svinje koje gaze po biserima, svi smo mrtvi u svojoj aroganciji i svojoj religiji koja nam je postala isprika što smo pobjegli od svojih vjera. I da me nije strah Sudnjeg Dana na kojem će se moji grijesi proliti po meni poput goreće poplave, rekao bih da nas dvojica nismo dio toga.
Ali jesmo.
I kud sad, u ovoj kugli u svemirskim prostranstvima, pobjeći od svoje vlastite sramote?
Sjećam se jednom, jedan put....

«Ne znaš ni sam koliki mladići plaču u mračnom kutu radi mojega Imena.»
I sjećam se jednom, drugi put....

«Pustite ga, Moja je naredba! Pustite ga, on je Moje dijete!»

Ne znam....
Ali tada sam shvatio, da kada promatramo mjesec nad našim glavama, čist, blještav, kada njegova bjelina dotiče zjenice naših očiju, tada sam shvatio da nismo sami. Iako nas kilometri dijele, mi svi iste zrake sunca usvajamo u svojim očima. I tko zna, možda negdje , u oceanu zvijezda i kozmosa, netko promatra naš mjesec sjedeći na travi. Čak i tada, u tom trenu, bez obzira na milijarde svjetlosnih godina i trilijune eona koji nas razdvajaju, mi promatramo tu blještavu svjetlost i spoznajemo instinktivno veličinu naših vlastitih duša, kao i još veću veličinu onog koji ih je stvorio. Naše razdaljine, bilo kilometarske, bilo metafizičke, ne mogu niti najmanje okrznuti njegovu volju da osjećamo njegovu veličanstvenost i ljubav, neopisivu i čistu, koja nas veže kroz svijetlost.
Salam Alejkum, brate,
I neka te Bog čuva.
Sinke

Hroc i dalje radi!!!!!!!!!!!

Rekli su mi da sam nezreo i djetinjast. Da bih trebao odrasti. Prihvatio sam kritiku. Prešao sam s plavuša na crvenokose.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama u potpunosti je slična.
Tijekom pisanja nije ozlijeđen niti jedan zečić, ali netko je privatizirao sve njihove brloge u šumi.







Jednog prekrasnog sunčanog dana, sjeli medo Brundačan i njegov stari prijatelj Lisac Šmajser na livadu prepunu panjeva. Oni su bili stari prijatelji, a i mjesto im je bilo poznato- na tim panjevima su se mnogo puta životinje dogovarale u vezi različitih pitanja šume. Svi se sjećaju kako je prije nekoliko godina baš na jednom od tih panjeva poznata ptica kukavica- Ivko Kukuljevać- govorila o potrebi preživljavanja domaćeg cvrkuta ptica i odupiranju cvrkutu koji dolaze iz drugih ,većih i prostranijih šuma. Nažalost, Kukuljevać je govorio domaćim cvrkutom, pa ga niti jedna ptica nije razumjela, ali bitna je namjera- kako su znali govoriti.
Medu Brundačan i Lisac Šmajser bili su posebne životinje. Već na prvi pogled bilo je jasno da nisu obične. Naime, oni su imali posebno krzno na svome tijelu. Medvjed Brundačan imao je crvene kitnjaste busene po čitavom trbuhu, dok je Lisac Šmajser imao dugu crnu dlaku i radi toga je nekada nalikovao na vuka, ili nekog sličnog divljaka.

Mnoge su se teorije u šumi razvijale kako su te dvije životinje imale tako čudnu boju krzna. Neki stari daždevnjaci govorili su o razvratnim objedima koje su medvjedi i lisci imali tijekom Drugog Šumskog rata, dok su zečići umirali u boju. «Vrlo je moguće» -rekao je jedan stari daždevnjak-« da su ova dva produkt tih bludnih miješanja!» Žabe gatalinke kreketale su kako je medvjed upao u crvenu boju, a lisac u crnu, dok su bili mali. Pčele su se hvalile kako su jednom uhvatile medu kako krade med iz košnice i tako ga izbole da je promijenio boju krzna. Jedna golema prepelica rekla je da se potukla s liscem kada ju je ovaj htio pojesti, i premlatila ga tako da je ovaj sav poplavio, ali da su masnice tijekom vremena pocrnile. U biti, nitko nije znao zašto je Medvjed Brundačan, (kojeg su svi zvali odmilja skraćeno- Brundo) i Lisac Šmajser ( koji je mogao jesti meso iako nije imao zube) takve boje kakvi su bili.

Znalo se samo da se svako toliko sretnu na livadi, sjednu na panj, i grickajući one prekrasne crvene gljive s bijelim točkicama raspravljaju o nečemu. Gotovo svaka životinja u šumi je znala da se sreću, pa i o čemu razgovaraju, ali svima je to bilo smiješno. Bilo je nekog apsurda u tome da se zna za sve što se dešavalo u šumi, a da nitko nešto ne učini u vezi toga pitanja. Ali neke starije životinje govorile su da je tako bilo još dok šume nije ni bilo, ili dok je ona bila ucrtana kao šumarak neke veće šume u blizini – dakle poprilično davno.

Jednog jutra je stari jazavac trčao šumom sav prestrašen. Sve su se životinje skupile, jer znalo se da je jazavac poprilično snažan usprkos svojim godinama i da ga ne može bilo što prestrašiti. A sada je samo trčao u šumu, razbijajući i preskakujući sva debla i šikaru, vrišteći «Vratio se, vratio se!»

Kada se konačno smirio, prestravljeno je počeo pričati što mu se desilo.
«Kada sam se vraćao iz noćnog lova»-počeo je priču»- «čuo sam nekakav jeziv zvuk.... i odjednom se pojavio on predamnom! Stara sova.... stari ćuk....»
«Oh, ne!»- viknuli su mali pauni-« Oživio je?»
«Da.... bio je njegov duh.... bio je.... Stari ćuk Tuto!»
Svi su ušutjeli kada je rekao njegovo ime. Naime, nije se prvi put desilo da se duh starog Ćuka Tute pojavio i obratio nekome iz šume. Taj stari ćuk bio je vrlo kontroverzna ličnost. U Drugom šumskom ratu ujedinio je šumu na brijegu, na moru, u nizini, šumu u sredini i šumu na jugu kako bi se borio protiv majmuna iz jedne velike, druge šume. Ti majmuni su željeli napraviti golemi nacionalni park u kojem bi se istrijebile sve životinje koje im nisu pasale. Ćuk Tuto im se suprotstavio i otjerao ih. Ali kasnije, kada je već ćuk Tuto umro, neke su životinje govorile da šuma pod planinom i šuma pored izlaza na more daju previše bobica i da sve bobice završavaju u šumi u nizini. Životinje u šumi u nizini govorile su da oni dobivaju više bobica od ostalih, ali da sve ribizle iz njihovih grmova idu u planine i na more kako bi te šume izgradile hranilišta za veprove ( koji su voljeli planine i more i često puta dolazili u posjetu , ostavljajući tone kestena u domaćoj šumi) .
Kako i obično biva, šume su se potukle i ideja o šumi svih južnih životinja je postala mit, a ćuka Tutu su neki proglasili gorim od vuka, iako je bio samo ćuk.

«Što ti je rekao?»- pitale su prestrašene vjeverice jazavca.
«Rekao....rekao mi je da zna zašto Brundačan i Šmajser imaju različita krzna....»
Svi su se uznemirili. Zaista, jedini tko bi imao hrabrosti pričati o Brundačanu i Šmajseru bio je ćuk Tuto.
«Rekao je da ta dlaka nije njihova, da nisu bili takvi dok su bili mali.... nego da je jednom prilikom Medvjed Brundačan rekao Liscu Šmajseru da mu da malo svoje crvene dlake, a on će njemu dati malo svoje crne.... i da ako situacija zagusti na jednu stranu, da medo može za dvije minute nabacati dlaku i postati crven, a ako zagusti na suprotnu, da lisac može postati crn.... a onda su zaključili da će još brže promijeniti dlaku ako je cijelo vrijeme nose na sebi pa je, ako zatreba, samo zbaciti i biti onakvi kakvi su inače.»
Šumom je vladala tišina.
«I još je rekao da planiraju pojesti onog velikog zeca pored potoka, jer ako njega mrknu, onda će uzeti i njegov potok, i da će na njemu raditi što ih je volja, makar sve žabe u njemu štrajkale. I da će oduzeti dodatne mrkve svim zečevima koji su se borili u šumovinskom ratu, jer ima previše zečeva koji su skakali po grmlju u šumi pa nema mrkvi za one koji su bježali od orlova krvavih kandži na livadi-bojišnici.»
Šuma je šutjela. Tišina je bila jeziva i postala je teška svima koji su slušali zvuk svojeg disanja. A zatim je odnekud iskočio miš i viknuo « Netko je na lišće nacrtao kako poznati pijevac skače po miss šljuki!» Štakor je skočio iz rupe i viknuo da je napravljen luksuzni prozirni mravinjak gdje životinje mogu pratiti sedam mrava i jednog mravojeda kako se igraju u njemu uživo. Pauni su počeli komentirati kakvo se perje danas nosi i kako ga ta-i-ta prepelica zna ili ne zna odabrati. Čitava šuma bila je puna života i zvukova. Tišine više nigdje nije bilo.
Jazavac se sakrio u svoju rupu u deblu, razmišljajući nije li mu možda pozlilo od onog tartufa kojeg je jučer našao, a kojeg njegova jazavica iz nekog razloga stalno traži. Medvjed Brundačan i Lisac Šmajser i dalje su sjedili na panjevima, grickajući crvene gljive s bijelim točkicama.

A negdje u jednom deblu, jedna golema ptica se smješkala.
«Kad padne noć, tražit će se nekog tko vidi u mraku.»- promrmljala je.
Pored nje nalazili su se miševi, nataknuti na oštre grančice poput šunki u smočnici .

Sivi miševi.

Malo rodnojezične sjetne poezije.








Rijeka teče

Rijeka teče,
prolaze minute,
brojimo dane
i mijenjamo skute.

Rijeka teče,
ribe i granje,
ponoćni vjetar
i svijetlo danje.

Rijeka teče,
dolaze bore,
malena djeca,
brige i more.

Rijeka teče,
poplave, suše
povijesne knjige,
rezane guše.

Rijeka teče,
dani prolaze,
samo se mudri,
smiju i snalaze.

Znam mnoge idealiste.
Većina ih je nezrela grupa mamlaza koji pišu lošu poeziju o prekrasnom suncu ili o oblacima koji se preljevaju u svim bojama-a svo vrijeme pored njih ljudi umiru od gladi i siromaštva.

Ništa se ne može usporediti s čekanjem da ti odgovori na poruku s mobitela, dok se pritom razvija teorija da je istu brzo poslala ali na krivi broj.

Možda čak i "nazovi me".

Tijekom snimanja jednog dokumentarnog filma o životinjama, poginuo je poznati «Crocodile hunter» Steve Irwin. Njegove filmove pratili smo i na NOVA TV kanalu. Legendaran po svojem bacanju na krokodile, ležanju na njima, držanju smrtonosnih pauka u rukama, igranju sa škorpionima i bacanju zmija otrovnica oko vrata, Irwin je najčešće radio sa svojom suprugom dokumentarne filmove na razini jednog Davida Attenbourgha.

Irwinova smrt je jako zaprepastila čitav svijet ali i način na koji je poginuo. Tijekom snimanja podvodnog filma golema manta probila mu je svojom bodljom srce. Mante su uglavnom mirne životinje, usprkos svojoj veličini i iako imaju golemu bodlju. Pretpostavljam da životinja nije imala namjeru niti ubiti niti napasti Irwina.

Prerana smrt, ali i fascinantan život vjerojatno će nas ohrabriti da poštujemo životinje diljem svijeta, jednako kako ih je volio Irwin.

Good bye, sheela-lover!

Zadnje vrijeme često puta raspravljam o aktualnim religijskim pitanjima u blogosferi. Iako moram priznati da svako toliko na naslovnicu dolazi nekakva ateistička optužba kršćanstva, više je vjerojatno da ekipa bloga.hr stavlja te teme radi prometa nego radi nekakvog vjerskog stajališta.

Nažalost, najčešće se radi o pomalo agresivnim postovima koji nemaju baš neku suvislu argumentaciju. Tako je prije par tjedana na naslovnicu došao bloger koji je rekao da su kršćane bacali u arenu jer su bili preagresivni u rimskom nazovi-«politeističkom liberalizmu» te da nisu poštovali druga božanstva. Naravno, ne treba biti stručnjak u području da se zna što je politeizam ( jedna vjera u više božanstava, ne liberalno društvo koje poštuje razlike u interpretaciji Boga ili božanstava) te da su Rimljani prakticirali kult Imperatora koji je zahtijevao da se car smatra nadčovjekom ( što kršćani nisu prihvatili) . Nažalost, ovakvi postovi dobivaju golemu pažnju adolescentnih i/ili radikalnih komentatora koji se kasnije navode kao tipični primjeri vjernika.

U posljednjoj raspravi imao sam prilike čuti da je Hrvatska totalitaristički Katolički režim te da «vreba djecu čim prohodaju». Kritika vjere je uvijek dobro došla, jer tako i mi vjernici razvijamo svoja razmatranja i svoj doživljaj samih sebe u društvu. Ipak, pomalo je apsurdno davati navedene izjave. Situacija na terenu nije baš sjajna, ali ako je ne prihvatimo onakvom kakva je, tada nam je svaka diskusija apsurdna i nepotrebna.


Pod krinkom nekakvog kriticizma Crkve, nekakvog «zrelog liberalizma» , zapravo se nalazi anarho-snobizam, pokret koji je ljevici učinio ono što je desnici učinio white pride movement i skinheadsi. U dijalogu s Crkvom, ovi kritičari doživljavaju je kao instituciju iz Srednjeg Vijeka, smatraju je nasilnom i agresivnom, negirajući njeno pravo na slobodu i njeno postojanje unutar sekularne države.

Crkva je u mnogome pomogla ovakvim strujanjima svojim nemarom i nezrelošću u sukobu s ozbiljnim, modernim problemima. Slučajevi Jelene Brajše i Marka Perkovića Thompsona najbolji su primjer, ali ne želim se sada baviti temom koja bi tražila mnogo više od par paragrafa ovog posta. S druge strane, upravo nezreli pristup kritici Crkve degradira suprotno mišljenje.

Crkva nije više nekakva hladna institucija koja proganja ljude druge vjere. Da ne spominjem da u doba kada je zaista imala takvu prirodu, nije bila toliko vjerna svojem Učitelju. Prisvajanjem Katoličanstva kao državne religije, došlo je do kulturološkog šoka koji nas je i doveo do vrlo teške situacije koja je i danas aktualna. Desno-orijentirani Katolicizam zapravo je u direktnoj suprotnosti s Kristovim učenjima te sa samim nazivom Crkve Katoličkom ( od grčki Katholos- «otvorena», «opća za sve ljude» ).

Ipak, da još uvijek ima hrabrih i jakih vjernika u iskonskoj vjeri daju na znanje stranice Don Ivana Grubišića i njegova predavanja u Splitu. Naravno, od kritičara Crkve na blogu se ne može očekivati da će se njega proglasiti Katolikom, nego će se istima smatrati adolescentne desničare koji misle da je Isus mrzio Židove. U takvom dijalogu ne može se baš naći mjesta za pravu raspravu i moramo se nadati, i vjerovati, da će se dijalog maknuti s ove točke.

Da me nisu ostavili, ne bih poludio.
Da nisam poludio, ne bih bio sretan.

Kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin.
Osim ako si Sinke.
Kada je Sinke u Rimu, Rim se ponaša kao Sinke.
Mijao!