Znam te.
Sjediš na klupi usred kipućeg grada. Tvoje bose noge prepune su prašine s glavne tržnice na kojoj si prodavao svojeg magarca. Žedan si, i često puta odmahneš glavu od požutjele knjižice koja se raširila na tvome krilu i na tvojim vrijednim rukama.
Gledaš ih s jednom čudnom, neopisivom znatiželjom. Iako si svjestan da ćeš kasnije sam sebe tješiti da nije uvijek kako se čini sad- jer sad, u ovom trenutku, gomile premlaćenih žena poziva u rat protiv križara. Njihova odjeća pokriva svaki dio njihovog tijela osim očiju. Očiju koje će možda te noći biti užasnute, koje će biti posve raširene tijekom davljenja uz blagoslov nekog religijskog vođe.
Znam te.
Promatram njima slične. Vjernike kojima je dana svinjetina. Oni je smiju jesti, ali idu korak dalje. Prežderavaju se na svojim sajmovima pred crkvom, piju vino koje će još iste večeri povratiti uz psovke i pokliče na ubijanje.
Nekad pomislim, da li sam možda i ja na putu u pakao radi svoje umišljenosti. Koliko puta dnevno ja zabijam čavle Isusu, mir neka mu bude na putu, u dlan svojim grijesima, svojom smrtnom dokolicom, svojim frazama i svojim jalovim obećanjima. Ali opet, čemu ta samoća ovdje, u ovoj noći prepunoj uzdaha? Okružen sam njima, a opet sam. Prognan sam od vlastite zajednice, i upravo u tom progonstvu, upravo u tim lutanjima našao sam našeg Boga. Boga usamljenih ratnika. Boga išibanih srdaca. On je Jedan, i ništa izvan Njega ne postoji.
Da se sutra Muhamed, mir neka mu bude na putu, vrati k tvojima- tvoji bi ga kamenovali. Da se sutra vrati Isus, mir neka Mu bude na putu, mi bi Ga ponovo razapeli. Mi smo svi ljudi svinje koje gaze po biserima, svi smo mrtvi u svojoj aroganciji i svojoj religiji koja nam je postala isprika što smo pobjegli od svojih vjera. I da me nije strah Sudnjeg Dana na kojem će se moji grijesi proliti po meni poput goreće poplave, rekao bih da nas dvojica nismo dio toga.
Ali jesmo.
I kud sad, u ovoj kugli u svemirskim prostranstvima, pobjeći od svoje vlastite sramote?
Sjećam se jednom, jedan put....
«Ne znaš ni sam koliki mladići plaču u mračnom kutu radi mojega Imena.»
I sjećam se jednom, drugi put....
«Pustite ga, Moja je naredba! Pustite ga, on je Moje dijete!»
Ne znam....
Ali tada sam shvatio, da kada promatramo mjesec nad našim glavama, čist, blještav, kada njegova bjelina dotiče zjenice naših očiju, tada sam shvatio da nismo sami. Iako nas kilometri dijele, mi svi iste zrake sunca usvajamo u svojim očima. I tko zna, možda negdje , u oceanu zvijezda i kozmosa, netko promatra naš mjesec sjedeći na travi. Čak i tada, u tom trenu, bez obzira na milijarde svjetlosnih godina i trilijune eona koji nas razdvajaju, mi promatramo tu blještavu svjetlost i spoznajemo instinktivno veličinu naših vlastitih duša, kao i još veću veličinu onog koji ih je stvorio. Naše razdaljine, bilo kilometarske, bilo metafizičke, ne mogu niti najmanje okrznuti njegovu volju da osjećamo njegovu veličanstvenost i ljubav, neopisivu i čistu, koja nas veže kroz svijetlost.
Salam Alejkum, brate,
I neka te Bog čuva.
Sinke
Post je objavljen 19.09.2006. u 23:03 sati.