Zadnje vrijeme često puta raspravljam o aktualnim religijskim pitanjima u blogosferi. Iako moram priznati da svako toliko na naslovnicu dolazi nekakva ateistička optužba kršćanstva, više je vjerojatno da ekipa bloga.hr stavlja te teme radi prometa nego radi nekakvog vjerskog stajališta.
Nažalost, najčešće se radi o pomalo agresivnim postovima koji nemaju baš neku suvislu argumentaciju. Tako je prije par tjedana na naslovnicu došao bloger koji je rekao da su kršćane bacali u arenu jer su bili preagresivni u rimskom nazovi-«politeističkom liberalizmu» te da nisu poštovali druga božanstva. Naravno, ne treba biti stručnjak u području da se zna što je politeizam ( jedna vjera u više božanstava, ne liberalno društvo koje poštuje razlike u interpretaciji Boga ili božanstava) te da su Rimljani prakticirali kult Imperatora koji je zahtijevao da se car smatra nadčovjekom ( što kršćani nisu prihvatili) . Nažalost, ovakvi postovi dobivaju golemu pažnju adolescentnih i/ili radikalnih komentatora koji se kasnije navode kao tipični primjeri vjernika.
U posljednjoj raspravi imao sam prilike čuti da je Hrvatska totalitaristički Katolički režim te da «vreba djecu čim prohodaju». Kritika vjere je uvijek dobro došla, jer tako i mi vjernici razvijamo svoja razmatranja i svoj doživljaj samih sebe u društvu. Ipak, pomalo je apsurdno davati navedene izjave. Situacija na terenu nije baš sjajna, ali ako je ne prihvatimo onakvom kakva je, tada nam je svaka diskusija apsurdna i nepotrebna.
Pod krinkom nekakvog kriticizma Crkve, nekakvog «zrelog liberalizma» , zapravo se nalazi anarho-snobizam, pokret koji je ljevici učinio ono što je desnici učinio white pride movement i skinheadsi. U dijalogu s Crkvom, ovi kritičari doživljavaju je kao instituciju iz Srednjeg Vijeka, smatraju je nasilnom i agresivnom, negirajući njeno pravo na slobodu i njeno postojanje unutar sekularne države.
Crkva je u mnogome pomogla ovakvim strujanjima svojim nemarom i nezrelošću u sukobu s ozbiljnim, modernim problemima. Slučajevi Jelene Brajše i Marka Perkovića Thompsona najbolji su primjer, ali ne želim se sada baviti temom koja bi tražila mnogo više od par paragrafa ovog posta. S druge strane, upravo nezreli pristup kritici Crkve degradira suprotno mišljenje.
Crkva nije više nekakva hladna institucija koja proganja ljude druge vjere. Da ne spominjem da u doba kada je zaista imala takvu prirodu, nije bila toliko vjerna svojem Učitelju. Prisvajanjem Katoličanstva kao državne religije, došlo je do kulturološkog šoka koji nas je i doveo do vrlo teške situacije koja je i danas aktualna. Desno-orijentirani Katolicizam zapravo je u direktnoj suprotnosti s Kristovim učenjima te sa samim nazivom Crkve Katoličkom ( od grčki Katholos- «otvorena», «opća za sve ljude» ).
Ipak, da još uvijek ima hrabrih i jakih vjernika u iskonskoj vjeri daju na znanje stranice Don Ivana Grubišića i njegova predavanja u Splitu. Naravno, od kritičara Crkve na blogu se ne može očekivati da će se njega proglasiti Katolikom, nego će se istima smatrati adolescentne desničare koji misle da je Isus mrzio Židove. U takvom dijalogu ne može se baš naći mjesta za pravu raspravu i moramo se nadati, i vjerovati, da će se dijalog maknuti s ove točke.
Post je objavljen 03.09.2006. u 22:53 sati.