Svaka sličnost sa stvarnim osobama u potpunosti je slična.
Tijekom pisanja nije ozlijeđen niti jedan zečić, ali netko je privatizirao sve njihove brloge u šumi.
Jednog prekrasnog sunčanog dana, sjeli medo Brundačan i njegov stari prijatelj Lisac Šmajser na livadu prepunu panjeva. Oni su bili stari prijatelji, a i mjesto im je bilo poznato- na tim panjevima su se mnogo puta životinje dogovarale u vezi različitih pitanja šume. Svi se sjećaju kako je prije nekoliko godina baš na jednom od tih panjeva poznata ptica kukavica- Ivko Kukuljevać- govorila o potrebi preživljavanja domaćeg cvrkuta ptica i odupiranju cvrkutu koji dolaze iz drugih ,većih i prostranijih šuma. Nažalost, Kukuljevać je govorio domaćim cvrkutom, pa ga niti jedna ptica nije razumjela, ali bitna je namjera- kako su znali govoriti.
Medu Brundačan i Lisac Šmajser bili su posebne životinje. Već na prvi pogled bilo je jasno da nisu obične. Naime, oni su imali posebno krzno na svome tijelu. Medvjed Brundačan imao je crvene kitnjaste busene po čitavom trbuhu, dok je Lisac Šmajser imao dugu crnu dlaku i radi toga je nekada nalikovao na vuka, ili nekog sličnog divljaka.
Mnoge su se teorije u šumi razvijale kako su te dvije životinje imale tako čudnu boju krzna. Neki stari daždevnjaci govorili su o razvratnim objedima koje su medvjedi i lisci imali tijekom Drugog Šumskog rata, dok su zečići umirali u boju. «Vrlo je moguće» -rekao je jedan stari daždevnjak-« da su ova dva produkt tih bludnih miješanja!» Žabe gatalinke kreketale su kako je medvjed upao u crvenu boju, a lisac u crnu, dok su bili mali. Pčele su se hvalile kako su jednom uhvatile medu kako krade med iz košnice i tako ga izbole da je promijenio boju krzna. Jedna golema prepelica rekla je da se potukla s liscem kada ju je ovaj htio pojesti, i premlatila ga tako da je ovaj sav poplavio, ali da su masnice tijekom vremena pocrnile. U biti, nitko nije znao zašto je Medvjed Brundačan, (kojeg su svi zvali odmilja skraćeno- Brundo) i Lisac Šmajser ( koji je mogao jesti meso iako nije imao zube) takve boje kakvi su bili.
Znalo se samo da se svako toliko sretnu na livadi, sjednu na panj, i grickajući one prekrasne crvene gljive s bijelim točkicama raspravljaju o nečemu. Gotovo svaka životinja u šumi je znala da se sreću, pa i o čemu razgovaraju, ali svima je to bilo smiješno. Bilo je nekog apsurda u tome da se zna za sve što se dešavalo u šumi, a da nitko nešto ne učini u vezi toga pitanja. Ali neke starije životinje govorile su da je tako bilo još dok šume nije ni bilo, ili dok je ona bila ucrtana kao šumarak neke veće šume u blizini – dakle poprilično davno.
Jednog jutra je stari jazavac trčao šumom sav prestrašen. Sve su se životinje skupile, jer znalo se da je jazavac poprilično snažan usprkos svojim godinama i da ga ne može bilo što prestrašiti. A sada je samo trčao u šumu, razbijajući i preskakujući sva debla i šikaru, vrišteći «Vratio se, vratio se!»
Kada se konačno smirio, prestravljeno je počeo pričati što mu se desilo.
«Kada sam se vraćao iz noćnog lova»-počeo je priču»- «čuo sam nekakav jeziv zvuk.... i odjednom se pojavio on predamnom! Stara sova.... stari ćuk....»
«Oh, ne!»- viknuli su mali pauni-« Oživio je?»
«Da.... bio je njegov duh.... bio je.... Stari ćuk Tuto!»
Svi su ušutjeli kada je rekao njegovo ime. Naime, nije se prvi put desilo da se duh starog Ćuka Tute pojavio i obratio nekome iz šume. Taj stari ćuk bio je vrlo kontroverzna ličnost. U Drugom šumskom ratu ujedinio je šumu na brijegu, na moru, u nizini, šumu u sredini i šumu na jugu kako bi se borio protiv majmuna iz jedne velike, druge šume. Ti majmuni su željeli napraviti golemi nacionalni park u kojem bi se istrijebile sve životinje koje im nisu pasale. Ćuk Tuto im se suprotstavio i otjerao ih. Ali kasnije, kada je već ćuk Tuto umro, neke su životinje govorile da šuma pod planinom i šuma pored izlaza na more daju previše bobica i da sve bobice završavaju u šumi u nizini. Životinje u šumi u nizini govorile su da oni dobivaju više bobica od ostalih, ali da sve ribizle iz njihovih grmova idu u planine i na more kako bi te šume izgradile hranilišta za veprove ( koji su voljeli planine i more i često puta dolazili u posjetu , ostavljajući tone kestena u domaćoj šumi) .
Kako i obično biva, šume su se potukle i ideja o šumi svih južnih životinja je postala mit, a ćuka Tutu su neki proglasili gorim od vuka, iako je bio samo ćuk.
«Što ti je rekao?»- pitale su prestrašene vjeverice jazavca.
«Rekao....rekao mi je da zna zašto Brundačan i Šmajser imaju različita krzna....»
Svi su se uznemirili. Zaista, jedini tko bi imao hrabrosti pričati o Brundačanu i Šmajseru bio je ćuk Tuto.
«Rekao je da ta dlaka nije njihova, da nisu bili takvi dok su bili mali.... nego da je jednom prilikom Medvjed Brundačan rekao Liscu Šmajseru da mu da malo svoje crvene dlake, a on će njemu dati malo svoje crne.... i da ako situacija zagusti na jednu stranu, da medo može za dvije minute nabacati dlaku i postati crven, a ako zagusti na suprotnu, da lisac može postati crn.... a onda su zaključili da će još brže promijeniti dlaku ako je cijelo vrijeme nose na sebi pa je, ako zatreba, samo zbaciti i biti onakvi kakvi su inače.»
Šumom je vladala tišina.
«I još je rekao da planiraju pojesti onog velikog zeca pored potoka, jer ako njega mrknu, onda će uzeti i njegov potok, i da će na njemu raditi što ih je volja, makar sve žabe u njemu štrajkale. I da će oduzeti dodatne mrkve svim zečevima koji su se borili u šumovinskom ratu, jer ima previše zečeva koji su skakali po grmlju u šumi pa nema mrkvi za one koji su bježali od orlova krvavih kandži na livadi-bojišnici.»
Šuma je šutjela. Tišina je bila jeziva i postala je teška svima koji su slušali zvuk svojeg disanja. A zatim je odnekud iskočio miš i viknuo « Netko je na lišće nacrtao kako poznati pijevac skače po miss šljuki!» Štakor je skočio iz rupe i viknuo da je napravljen luksuzni prozirni mravinjak gdje životinje mogu pratiti sedam mrava i jednog mravojeda kako se igraju u njemu uživo. Pauni su počeli komentirati kakvo se perje danas nosi i kako ga ta-i-ta prepelica zna ili ne zna odabrati. Čitava šuma bila je puna života i zvukova. Tišine više nigdje nije bilo.
Jazavac se sakrio u svoju rupu u deblu, razmišljajući nije li mu možda pozlilo od onog tartufa kojeg je jučer našao, a kojeg njegova jazavica iz nekog razloga stalno traži. Medvjed Brundačan i Lisac Šmajser i dalje su sjedili na panjevima, grickajući crvene gljive s bijelim točkicama.
A negdje u jednom deblu, jedna golema ptica se smješkala.
«Kad padne noć, tražit će se nekog tko vidi u mraku.»- promrmljala je.
Pored nje nalazili su se miševi, nataknuti na oštre grančice poput šunki u smočnici .
Sivi miševi.
Post je objavljen 13.09.2006. u 22:04 sati.