subota, 07.06.2008.
PISMO MOJOJ BOLESNOJ SESTRICI - 19
Kasna je noć, ja ne spavam, radim, radim i razmišljam kako se život iz jedne strašne tragedije može vratiti u kakovu takovu normalu. Razmišljam o tome koliko je čovjek jedna mala jedinka, koliko je čovjek osjetljiv, ranjiv i kako se nekada ne vidi izlaz, a onda najednom, najednom svojom upornošću i tražnjem nadje izlaz i postaje sretan, iako jeoš nije vrijeme za potpuno sreću, ali nada se da će i to vrijeme doći i da će ponovno biti sretan, sretan radi svoje sestrice, sretan jer ipak zna da je svojom a prije svega njenom ogromnom željom da uspije, da pobjedi, pobjedila u prvoj bitci, a ova druga, druga će biti isto tako teška, ali uspjeće, mora uspjeti, i mi svi vjerujemo da će uspjeti. Nekada su ljudi mislili da podrška nekome treba biti podstrek, tjeranje da uspije, ili neznam ni ja kako da to nazovem. Medjutim u slučaju moje sestrice, to je bila neizmjerna ljubav pokazana u svakom trenutku njenoga života, a kad joj je najviše trebalo, mi smo joj pokazali svu veličinu ljubavi, svu veličinu svoga srca jer znamo da je njeno veliko i ona je isto tako trebala. Danas ovo pišem zadnji put, opet ću se javit na stranici kad sve bude gotovo, kad ponovo budem beskrajno sretan, kad moja sestrica bude beskrajno sretna i njena porodica, djeca, suprug i svi drugi koji joj mnogo znače. Javiću vam, dragi moji prijatelji, kako je završila ova priča, i nadam se da ćemo podijeliti sreću sretnog završetka. LAKA VAM NOĆ I ANDJELI VAS ČUVALI!
- 02:46 -
