četvrtak, 29.05.2008.
PISMO MOJOJ BOLESNOJ SESTRICI - 10
Kad je čovjek sam, kad nekada nema nekog velikog izlaza ili kad se ne trudi da nadje izlaz, onda počinje razmišljati gdje je pogrešio u životu. Sada je 04,40 sati, rano je jutro ili kasna noć, ja sam sam, ja još razmišljam o proteklom danu, o mojoj dragoj sestrici, o njenim riječima ohrabrenja, vjere u sebe, vjere u bolje sutra. Naime, dragi moj prijatelju koji budeš ovo čitao, znaj da sam juče, onako umoran od svega, umoran od traženja izlaza za moju sestricu u prethodnom djelu priče napisao da sam strašno umoran, ali to je bio samo trenutak, jer taj trenutak sam osjetio nekakovu samoću, nekakvu prazninu, a nije bilo potrebe da se tako osjećam. Juče je moja sestrica poslje komisije izašla sa osmjehom na licu napolje, izašla je sretna i rekla mi je, "braco koja sam ja to kraljica da sam zaslužila takovi tretman, imam osjećaj da svi paze šta će mi reći i da mi svi u ovoj teškoj situaciji pomažu, tko su ti tvoji prijatelji". Ja sam joj odgovorio na njene rječi da je ona zaslužila takovi tretman, da je ona zaslužila svaki trenutak moje i pažnje tih ljudi, da je ona zaslužila da živi, a moji prijatelji i ja smo tu da joj to omogućimo. Na takovi način će ona uspjeti pobjediti tu tešku bolest, na taj način će se vratiti život kakovi je ona zaslužila. ONA JE MOJA MALA SESTRICA, ONA JE MENI I MOJOJ BRAĆI SVE!
- 04:39 -
