subota, 24.05.2008.
pismo mojoj bolesnoj sestrici - 4
Nastaviću ovu tužnu priču, ne mogu izdržati, nemam sa kim pričati o svemu šta mi se dešava, šta se dešava mojoj dragoj sestrici, i kako je to kad svaki dan dolaziš do nove spoznaje o sebi o svojoj bolesti. A danas 23. 05. 2008. godine, je zaista nesretan dan, dan koji ne da bi svaka osoba željela odmah zaboraviti, nego bi poželjela da se takovi dan nikada ne desi. Naime, danas sam bio na pogrebu a pokopana je osoba rodjena 1965. godine, osoba koja je za sobom ostavila dvoje male dijece, od 5 i 9 godina, osobe koja je ostavila za sobom nedovršenu životnu priču. A od čega je preminula ta draga žena, majka i kćerka, preminula je od teške bolesti, užasa današnjice, rak, rak i sve se svodi na tu jednu rječ, jednu strašnu riječ koja razara ljudski organizam, koji razara ljude. Teško sam izdržao pogreb meni posebno drage osobe, prijatelja, a onda sam išao vidjeti moju dragu sestricu, a moja draga sestrica mi je pokazala nalaz, citološki i ajme meni. Ostao sam bez riječi, a ona mi je samo rekla , "braco ti to donekle razumiš molim te objasni mi šta tu piše". A što sam joj mogao reći osim onoga čega je i sama svjesna, ima maligalne promjene 7. kategorije u skali do 11. Rekao sam joj da je to izlječivo, da treba naći odgovarajuće liječnike i početi sa adekvatnim liječenjem. A tu nastaje problem. Kakovi? Pa nemože dobiti pravog liječnika, jer jedan onkolog veli da čeka, a vrimena nema, do drugog koji bi je mogao pregledati, uputiti na pravo mjesto poradi liječenja je teško doći, gotovo nemoguće. Ona mi danas isto veli: "jao braco, bole me ramena, ruke, ledja, nemam sna, snage, neznam šta mi je". A ja znam šta je, svjestan sam da sve polako izmiče kontroli, da je moja seka sve bolesnija. Odlazimo joj kupiti vitaminske nadomjestke, neke lagane tablete za spavanje jer njoj ne treba ništa jače, nikad nije to provala u dosadašnjem životu, dolazimo kod nje do ma i ja joj govorim da će uzimanjem tih lijekova nestati njeni problemi. Koga zavaravam, sebe, nju, ma neznam, totalno sam u svemu izgubio orjentaciju, realnost. A ljudi moji, kad sam išao autom u mjesto gdje živim, dobih važan, očekivajući poziv, i ta osoba, stručna osoba mi nakon moga uvoda govori, "prijatelju, sestrica ti mora što prije kod onkoliga i na kemiterapiju, prijatelju ne smije se čekati". Poslje njega, naidjem na brata, i on mi isto veli , "brate, treba sestrica što prije kod onkologa i na terapiju". A ja gubim, ja jednostavno ne želim prihvatiti činjenice onakve kakove jesu, ja pokušavam zavarati sebe kao što sam lažnu nadu dao mojoj sestrici govoreći sebi, "ma bit će sve u redu ozdraviće sestrica". Moj bože, dali je moguće da jedanput napraviš čudo, čudo koje će vratiti moju sestricu, vratiti je njoj, njenoj maloj djeci, vratiti je životu. Molim te učini mi to, učini joj to, učini njenoj dječici to, v r a t i j e!
- 00:42 -
