ponedjeljak, 19.05.2008.
PISMO MOJOJ BOLESNOJ SESTRICI - 3
Danas je 18. svibnja 2008. godine, e ljudi moji kako sam danas tužan, kako sam danas nesretan, neznam jednostavno na koji način riješiti sadašnju situaciju. Danas, danas sam se čuo sa mojom sestricom, nije mi djelovala dobro, bila je potištena, bezvoljna, nekontrolirana u riječima, iako sam ja tražio da što više priča samnom, ona je izbjegavala razgovor o sbi, samo je ponavljala "umorna sam braco". Srce mi je puklo, ali morao sam izdržati do kraja taj razgovor, morao sam snjom pričati da bi shvatila koliko mi znači, koliko nam svima znači. U tom trenutku sam čuo dječiji glas kraj nje, to se njen najmanji sin igrao, rekao sam joj da ga pogleda i da će joj pogled na to nevino malo dijete vratiti volju za životom, vratiti vjeru da će sutra biti bolje i da se isplati boriti. Prihvatila je to kao trenutačno, medjutim opet nakon kratkog vremena, vratila se svome prijašnjem raspoloženju, a mene je to njeno loše raspoloženje sve više i više vraćalo unazad, počeo sam i ja u tim trenutcima gubiti dah, sigurnost, vjeru da riječima nešto popraviti mogu. Počeo sam polako završavati razgovor, uplašio sam se svega, a ponajviše riječi moje sestrice i mislio sam da je to najbolje rješenje i da ćemo sutra nastaviti razgovor, nastaviti razgovor kad oboje prespavamo. A trebamo sve prespavati, trebamo jer je možda to jedan od načina da skupimo snage za tu borbu, jer u toj borbi je samo jedan pobjednik a taj pobjednik mora biti moja sekica.
- 00:12 -
