Traganje za izgubljenim vremenom

Kad se sve čini tako...

Inače obožavam blogove jer na neki način možete uroniti u misli ljudi oko vas i ponekad shvatiti kako neke misli ipak dijelite sa nekim ljudima.
Koliko nas je ponekad poželilo da može onom drugome barem malo pročitati misli ( tu ideju većinom izražavaju muškarci jer smo mi za njih s nekog drugog planeta). Pa koliko bi se stvari ostvarilo puno brže,ljepše da recimo znamo kome se sviđamo, što neko osjeća prema nama bilo pozitivno i negativno ( ili kod profesora koji je točan odgovor na pitanje koje vam je poslao). Ali ljudi nažalost ili nasreću ne mogu čitati misli.
Uvik nam ostaju oni stručnjaci koji će vam reći šta znači kad neko drži ruke ovako, noge onako, tuče glavom od zid ( nije normalan) međutim uvijek ostaje pomalo mučan osjećaj da koliko ste god povezani s nekim ljudima vječno se osjećate pomalo sami (barem kod mene).
Često mi se dogodi da se kroz neko vrijeme za nekoga baš puno vežem
( ne isključivo samo na ljubavnoj razini), i onda kroz neke glupe i mučne situacije spoznate da intezitet vezivanja druge osobe prema vama je puno manji ili recimo neznatan.
I onda bi najradije svih poslala u neku stvar, međutim zbog nekih licemjernih i debilnih normi ovog društva "to nije baš pristojno" i odmah vas svi proglase luđakom.
Međutim proučavajući te međuljudske odnose često naletite na nešto tipa nekog "trokuta","četverokuta" ili kako god želite. Da pojasnim... Često se dogodi da bi neko rado bija u mome društvu,a ja u njegovom/njezinom ne bi, već u društvu nekog drugoga/druge koja opet sa mnom ne bi poput nekog prokletog lanca...Pa se nameće pitanje: zar smo društvo mazohista?
A opet ona poznata i izlizana fraza: čovjek je društveno biće - što će reći da nam je tako bolno vezivanje očito suđeno, jer nismo sposobni živjeti u izolaciji od ostatka "društvenog i mazohističkog" svijeta.
I onda ja tu i tamo totalno puknem i uzmem sebi par dana izolacije - eto tako da se zaželim ovog svijeta, kojeg kad ste u društvu i ne primjećujete jer je sve više manje tako dinamično prolazno i šta ja znam. Međutim, jedna osamljena šetnja ulicom i shvatite koliko je svijet zapravo dalek nepoznat i pomalo težak. I dođete u situaciju da vam se kao i Camusovom Strancu sve čini glupo, dosadno, besmisleno, apsurdno i strano i počnete se suosjećati s Filipom Latinoviczem ( roman je by the way stravično dosadan koliko god volim čitat) i njegovom mišlju:.. što tamo nekom prolazniku znače moje slike...koja je poanta na ovom svijetu bit slikar...
Pa Filipe ne znam ni ja koja je konačno poanta ovog posta, ni toga šta pišem blog kad najvjerojatnije niko ne čita pa opet pišem.
Ponekad se sama sebi čudim....

JaniS JopliN

Danas malo ljudi zna za jednu i neponovljivo Janis Joplin. Posebno je žalosno šta ljudi koji za sebe kažu da su rokeri nikad nisu čuli za nju. Pa evo jedan post za sve one koje zanima tko je Janis, ali i post za moju dušu jer tu ženu jednostavno OBOŽAVAM.
Rodena je 19. sijecnja 1943. u Port Arthuru, Texas. Smatraju je najznačajnijom bjeloputom rock pjevačicom. Ljudi je pamte po jedinstvenim i neponovljivim nastupima, hrapavom ( rekla je moja prijateljica pušačkom / srami se) glasu s pomalo crnačkom bojom.




tinejdžersko razdoblje joj i nije bilo tako bajno. Nije bila jedna od "glavnih ljepotica" u srednjoj školi, pa je zbog toga bila odbacena od društva. A kako je Port Arthur tada bilo mjesto sa samo jednom srednjom školom, onaj tko je bio odbacen od srednjoškolskih kolega, bio je odbacen od cijeloga grada. Utjehu je stoga našla u glazbi i vec sa 17 godina je zapocela svoju glazbenu karijeru, pjevajuci po raznim klubovima, te na taj nacin štedjela za odlazak u San Francisco. Prije odlaska, nastupala je s Jormaom Kaukonenom, buducim gitaristom grupe "Jefferson Airplane".

U San Franciscu se pridružila bendu "Big Brother & The Holding Company". S njima je doživjela i prve uspjehe, iako nije bila lead vokal. Može se reci da ih je proslavila 1967. godine, na "Monterey Pop festivalu", sa svojom unikatnom izvedbom pjesme "Ball And Chain".

Njen prvi službeni singl producirao je John Simon, a to je bila pjesma "Cheap Thrills", koja je cak stigla i do prvog mjesta americke top liste singlova i tamo se zadržala oko 9 tjedana. To je bilo 1968. godine, a u rujnu te iste godine je izašao i slijedeci singl "Piece Of My Heart", koji je takoder bio uspješan. No unatoc tome, Janis je odlucila napustiti "Big Brother & The Company Band".

Uskoro je osnovala novi bend, pod imenom "Janis&Joplinaries", no kasnije su promjenili ime u "Kozmic Blues Band". Upravo taj bend je bio prateci bend na njenom prvom samostalnom albumu "I Got Dem Ol Kozmic Blues Again Mama".

Album je bio uspješan. No sve ovo vrijeme Janis je imala velikih problema sa drogom i alkoholom. Cak je i na jednom koncertu 1969.godine bila uhicena, jer je napala policajca. Ubrzo nakon toga "Kozmic Blues Band" se raspao. 1970. godine Janis je zapocela sa radom na novom albumu - "Pearl", sa novim pratecim bendom- "The Full Tilt Boogie Band". Nažalost, ovaj album, koji je mješavina bluesa, soula i folk-rocka, Janis nije nikada dovršila. 4. listopada 1970. pronadena je mrtva u sobi hotela "Landmark", u Hollywoodu. Uzrok smrti je bila prekomjerna doza heroina.

Pjesma "Pearl", s istoimenog nedovršenog albuma, objavljena je nakon njene smrti i došla je do prvih mjesta raznih top lista. "Me And Bobby McGee" postala je posthumno broj jedan na ljestvici Top 40 hitova, 1971. godine, a zadržala se i 2 tjedna na vrhu Billboardove top liste singlova.

Album "Janis Joplin In Concert" objavljen je 1972. godine, sa snimkama s njenih koncerata, a kasnije je izdan i album "Janis Joplin Greatest Hits". Uskoro je uslijedio i soundtrack "Janis" iz istoimenog dokumentarnog filma o njenom životu, u razdoblju 1963. - 1965. godine. Takoder je snimljen i film o njenom životu "The Rose", gdje je glavna uloga pripala Bette Midler.
1995. godine Janis je ušla u "Rock And Roll Hall Of Fame", a 2001. na Broadwayju je izveden mjuzikl "Love, Janis", koji je temeljen na pismima koje je Janis pisala svojoj obitelji.

Njena samostalna glazbena karijera nije bila tako duga, jer je prekinuta iznenadnom smrcu, kada su pravi uspjesi trebali tek slijediti. U tih 10-ak godina,odnosno 2 godine samostalne karijere, Janis Joplin je ostavila traga u povijesti glazbe, a njezini hitovi poput "Get It While You Can", "Mercedes Benz", "Me And Bobby McGee" ostat ce vjecno upisani zlatnim slovima u svima glazbenim analima.

I šta sad...

E ljeto se pomalo bliži kraju, skoro pa nemam više natjecanja i sve mi se čini kako naprosto mrrrrrzim ovaj dio godine.
Kad se samo sitim da uskoro dolaze kiše, nema više sunca fala Bogu ni gužve po gradu, ali sve se nekako smiruje,stišava...Nastupa prava kolotečina i D O S A D A.
Završile su OI, nema skoro ništa na TV-u, pa čovjek mora potražit zanimaciju negdje drugdje. Tako mi je palo napamet kako bi mogla uhvatit nešto pročitat jer osim lektire nisam duuuuuuuuuuugooooo ništa malo na svoju ruku.
Al' u čemu je sad stvar. Pročitam Ponos i predrasude od Jane Austin po ko zna koji put (obožavam tu knjigu) i onda se sitim da bi mogla i taj film nabavit - onu najnoviju verziju s K. Knightly ( mislim da se ovako piše). Onda pogledam film i... Padne mi napamet da bi mogla pročitat kojeg Harrya Pottera pa pročitam one koje sam saaaaaaaamo jedanput pročtala a to je 4. 5. i 6. dio. Skinem s interneta 7. dio na eng. i njega jučer dovršim i šta sad...
Onda mi opet padne napamet da bi mogla i sve filmove Harry Potter pogledat i onda izludim kad shvatim koliko su dobrih stvari iz knjige u filmu izbacili. I sad opet nemam pametnijeg posla nego čekat 6. film koji stiže teeeeeeeeeeeeeeeeeek u studenom, i tu i tamo pogledam po internetu i saznam kako će 7. knjigu prebaciti u dva filma.
Aj dobra je stvar šta će ostat sve isti glumci jer ne znam kako bi nakon ovog svega podnijela da stave u zadnjem dijelu nove neke debile,a ono tek smo se na ove navikli...
I eto tako. Na kraju ispade da se najbolje prepustit dosadi jer ako ništa ona bar čovika ne iživcira:))))))))

lol

Sad malo o blogerskim glupostima

Evo maloprije naiđem na blog imena Svašta u mojoj glavi u kojem se taj bloger pita ima li neki sport smisla kao dizanje utega ili nema. U tom postu spominje određene sportove podcjenjujući ih do bola.
Po mojoj procjeni taj lik nema pojma o sportu jer ništa nije nikad trenirao ili spada u glumce koji glume da treniraju nogomet (čast iznimkama).
Tako možemo pitat ima li sport uopće smisla jer po čemu je nogomet, košarka, rukomet ili plivanje smislenije od dizanja utega, brzog hodanja i sl.
Nijedan sport se ne smije podcijenjivati jer svaki je na svoj način težak. Pa tako jedan Ronaldihno sigurno ne može dignuti toliku količinu utega koliko recimo Kineskinja ocrnjena u postu spomenutog blogera. Jedina razlika između nje i Ronaldinha je u tome što se on bavi popularnijim sportom,ima daleko veće prihode i daleko veća je zvijezda. Inače oboje su sportaši koji vole ono čime se bave i forsiraju svoje sposobnosti do krajnjih granica.
Ako je nešto popularnije i prihvaćeno među širom masom ne znači da je i smislenije. Dizanje utega i brzo hodanje uvršteni su među olimpijske sportove. Ako su oni dovoljno smisleni Međunarodnom olimpijskom odboru kojeg čine mnogi ljudi koji su bili u direktnom kontaktu s nekakvim sportom onda ja ne znam kako neki bloger koji je ležeći gledao TV ima pravo razmatrati vrijednost nekog sporta.

O Olimpijskim Igrama i novinarskim glupostima

Moram priznat da sam planirala stavit još koji post u prošli četvrtak al' eto Igre su me prikovale za TV. Prvo ono senzacionalno otvaranje, pa onda hrvatska medalja najranije ujutro, pa onda sve ono sranje pisano po novinama... Uglavnom krenimo redom.
Lipota ovog otvaranja bila je odma šta je po našem vrimenu bilo jako rano tj. u 14h. Lipo se čovik digne, malo sredi upali TV i već otvaranje. Stvarno bilo je impresivno gledati sve te Kineze i Kineskinje, male i velike kako sinhronizirano obavljaju sve one točke koje su vježbali, kao što su televizijski komentatori napomenili, od 10 do 12 miseci. Kod nas bi normalan čovik reka kako je to zacijelo bila tlaka svaki Božji dan vježbat jedno te isto i to do godinu dana. A onda vidite te Kineze kako oni sve to ponosno i sa smješkom odrađuju. To se nešto zove komunizam. Mnogi će se stari s nostalgijom prisjetiti kako je bilo čast nositi Titovu štafetu. Tako i tamo. Od njih 2 milijarde ta nekolicina od 11000 koja je sudjelovala u točkama otvaranja osjećala se izrazito ponosno i počašćeno.
Vrhunac otvaranja bilo je naravno paljenje olimpijske baklje. Od onog paljenja baklje strijelom svake naredne Olimpijade nastoji se baklju upaliti impresivno.
Evo Kinezi su to uspijeli. Kome je ikada palo napamet da će svog gimnastičara dignut u zrak,koji će "otrčati" jedan krugić i upaliti olimijski plamen. Kad vidite čovjeka onako u zraku izgleda i pomalo jezivo.
I tako kad ste već prikovani cili dan u TV, pogledate i intervju s onim starim sportskim novinarom koji kaže kako sve to ipak nema veze sa sportom, kako je zapravo jako glupo dovesti sve te sportaše da tamo čule 5 sati i kako je MOO davno trebao naučiti lekciju kada su na nekim davnim OI organizatori posjeli sportaše na tribine i pustili ih da gledaju predstavu.
Pomislih kako ima i pravo jer zamislite dovesti sportaša koji ujutro u 9 ima natjecanje ( što znači da je dizanje najkasnije u 5), a u selo se vratilo sigurno iza 1h nakon 5 h stajanja na nogama, i onda naposljetku od tog sportaša očekivati i neki veliki rezultat.
Al istini za volju, ta priredba je za gledatelje koji plaćaju ulaznice i omogućuju i odvijanje i rad cijele sportske organizacije.
Na otvaranju nije bila Snježana Pejčić koja nas je najranije razveselila olimpijskom broncom. Svaka čast.
Međutim što me razljutilo su neki nepismeni i debilni novinari koji sebi daju za pravo razvrstavati sportaše u kojekakve grupe npr. oni koji bi trebali uzet medalju, oni koji mogu iznenaditi, oni koji se moraju potvrditi i oni koji su tamo otišli na izlet.
Zanimljivo kako je taj dotični novinar u oni skupinu "na izlet" bija svrsta i Snježanu Pejčić. Dok recimo u grupu onih koji bi mogli iznenadit i doći do medalje svrstano je više naših plivača za koje bi ako pogledate svjetske ovosezonske tablice, polufinale i finale bija već ogroman i neočekivan rezultat. Znamo kako su plivači prošli. Njima svaka čast, odradili su svoje kako su znali i mogli, neki su i državni rušili. Poanta je u tome šta je očito da ovaj novinar sebi daje za pravo svašta, a svoje ohole podjele ne potkrepljuje ničim. Uostalom o nekim sportovima očito nema pojma pa bi bilo bolje da se drži onih sportova o kojima koliko toliko zna.
Apsurdno je sportaše dijeliti na bilo kakve grupe i razmatrati kako je neke sportaše tamo bilo nepotrebno ili financijski neisplativo slati. Svi sportaši koji su tamo ispunili su norme propisane od njihovih svjetskih saveza.Za to su trenirali protekle 4 god. i svaki odlazak tamo je zaslužen i isplaćen znojem, suzama i živcima i mnogobrojnim žrtvovanjima.
Ovog novinara uspješno je demantirala Pejčićka, a nadam se da će i ostali. Kad su se već oni toliko žrtvovali za otići na OI, i on se moga malo žrtvovati i više informirati o svemu prije nego što u javnost iznosi netočne, nepotrebne i totalno debilne informacije.

Virovali ili ne

Počeli su nas ubrajat i među sportske velesile, mislim bar tako naši novinari prenose. Citiram: Po broju sportaša na OI u odnosu na broj stanovnika i veličinu teritorija Hrvatska daleko prednjači u usporedbi sa zemljama bivše Jugoslavije i državama slične veličine.

Šaljemo 103 sportaša u 15 različitih sportova. I ne zvuči nešto extra, al uzmite u obzir da recimo Irci imaju samo 16 predstavnika, a Srbija 60, Izrael koji ima više stanovnika od nas šalje 42 sportaša u 12 sportova.

Malo nas je al nas ima sigurno je najprikladniji komentar.

Kako to rade Slovenci

Ja ne znam koliko ljudi zna za Slovenkinju, naturaliziranu Jamajčanku Marlene Ottey. Za Sloveniju je nastupala u Ateni 2004., prvu medalju digla još 1980. u Moskvi te iza sebe ukupno ima 8 osvojenih medalja s OI. Al ove godine, u svojoj 48. godini, nije uspila ispunit normu za nadolazeće OI.
Al nije škartana kako to već u nekim zemljama ide, nego Slovenci za nju traže wild card od Svjetske atletske organizacije...

Opet oduzete medalje zbog dopinga

Međunarodni olimpijski odbor (MOO) oduzeo je zlatnu medalju američkoj muškoj štafeti na 4x400 metara koju su osvojili na OI u Sydneyju 2000. godine.
Zlato im je oduzeto zbog toga što je američki atletičar Antonio Pettigrew, koji je bio član pobjedničke štafete, priznao da je uzimao doping još od 1997. godine.
Uz Pettigrewa, u pobjedničkoj štafeti bio je jedan od najboljih sprintera u povijesti Michael Johnson, te braća Alvin i Calvin Harrison.
Uz ovakve stroge mjere nadajmo se da sličan slučaj nećemo gledati i poslije nadolazećih olimpijskih igara. Iako mi nije jasno zašto zbog njega jednoga mora cila štafeta ispaštat. Al pravila su pravila...

In memoriam: Mate Parlov- legenda hrvatskog boksa

Meni najljepše pjesme

MOJA PREOBRAZENJA
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mucne noci
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Boze daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetu nepromjenljivu i vjecnu zvijezdu
sto s dalekog ce neba nocu sjati
u crne muke nocnih ocajnika

A.B. Šimić

MOLITVA NA PUTU

Boze
koji si me do ovoga casa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih zelja

Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta

Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemocno ko moje ruke vise

Boze
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prodje mlaz crvene svjeze krvi

Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda

A.B.Šimić


UTJEHA KOSE





Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

A.G.Matoš

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

D.Cesarić

Mudre izreke o životu

Forsiraj samog sebe,bit ćeš iznenađen što sve možeš postići.
(ovu ću uzet za životni moto)

Brod je siguran u luci, ali radi toga se ne grade brodovi.

Najlošija odluka je ako ne donesemo nikakvu odluku.

Ako postoji put da učiniš nešto bolje, pronađi ga!

Život je prekratak da bi bio malen.

Ideali su poput zvijezda, ne možemo ih dosegnuti, ali se možemo prema njima ravnati.

Malo olakšanja...

Stigli su mi napokon rezultati TOEFL-a kojeg sam prošla tako je nervoza malo splasnula. Sad se mogu otić okupat koji put!