Kad se sve čini tako...
Inače obožavam blogove jer na neki način možete uroniti u misli ljudi oko vas i ponekad shvatiti kako neke misli ipak dijelite sa nekim ljudima.
Koliko nas je ponekad poželilo da može onom drugome barem malo pročitati misli ( tu ideju većinom izražavaju muškarci jer smo mi za njih s nekog drugog planeta). Pa koliko bi se stvari ostvarilo puno brže,ljepše da recimo znamo kome se sviđamo, što neko osjeća prema nama bilo pozitivno i negativno ( ili kod profesora koji je točan odgovor na pitanje koje vam je poslao). Ali ljudi nažalost ili nasreću ne mogu čitati misli.
Uvik nam ostaju oni stručnjaci koji će vam reći šta znači kad neko drži ruke ovako, noge onako, tuče glavom od zid ( nije normalan) međutim uvijek ostaje pomalo mučan osjećaj da koliko ste god povezani s nekim ljudima vječno se osjećate pomalo sami (barem kod mene).
Često mi se dogodi da se kroz neko vrijeme za nekoga baš puno vežem
( ne isključivo samo na ljubavnoj razini), i onda kroz neke glupe i mučne situacije spoznate da intezitet vezivanja druge osobe prema vama je puno manji ili recimo neznatan.
I onda bi najradije svih poslala u neku stvar, međutim zbog nekih licemjernih i debilnih normi ovog društva "to nije baš pristojno" i odmah vas svi proglase luđakom.
Međutim proučavajući te međuljudske odnose često naletite na nešto tipa nekog "trokuta","četverokuta" ili kako god želite. Da pojasnim... Često se dogodi da bi neko rado bija u mome društvu,a ja u njegovom/njezinom ne bi, već u društvu nekog drugoga/druge koja opet sa mnom ne bi poput nekog prokletog lanca...Pa se nameće pitanje: zar smo društvo mazohista?
A opet ona poznata i izlizana fraza: čovjek je društveno biće - što će reći da nam je tako bolno vezivanje očito suđeno, jer nismo sposobni živjeti u izolaciji od ostatka "društvenog i mazohističkog" svijeta.
I onda ja tu i tamo totalno puknem i uzmem sebi par dana izolacije - eto tako da se zaželim ovog svijeta, kojeg kad ste u društvu i ne primjećujete jer je sve više manje tako dinamično prolazno i šta ja znam. Međutim, jedna osamljena šetnja ulicom i shvatite koliko je svijet zapravo dalek nepoznat i pomalo težak. I dođete u situaciju da vam se kao i Camusovom Strancu sve čini glupo, dosadno, besmisleno, apsurdno i strano i počnete se suosjećati s Filipom Latinoviczem ( roman je by the way stravično dosadan koliko god volim čitat) i njegovom mišlju:.. što tamo nekom prolazniku znače moje slike...koja je poanta na ovom svijetu bit slikar...
Pa Filipe ne znam ni ja koja je konačno poanta ovog posta, ni toga šta pišem blog kad najvjerojatnije niko ne čita pa opet pišem.
Ponekad se sama sebi čudim....
|
