nedjelja oko podne stop
mercator centar split stop
na parkiralištu oko 30 posto slobodnih mjesta stop
ali nikad i nigdje nema dovoljno mjesta za morone stop
Ne znam što se sa mnom zbiva kad u ovako kratkom roku izbacujem postove. Prethodni je još glavna vijest, a već izbacujem drugi nastavak Pjesama koje govore, budućega serijala koji će postati veliki blogerski hit, ako se ispuni jedan uvjet – da ostane jedini.
Premda, iz naslova zaključujete, ova pjesma je katastrofalno loše tempirana, ali ne krivite mene već ove promjene temperature koje mi daju drukčiji osjećaj. Znam da bi trebao mirisati proljeće u zraku, razmišljati o kratkim rukavima i hoću li ove godine imati tri ili četiri dana godišnjega, ali ovo vani me više vuče zapjevati «I'm dreaming of a white Christmas...» nego li neku pjesmicu u kojoj su glavni subjekti i objekti pčelice, ptičice i cvijeće, a predikat nećemo spominjati za slučaj da koji maloljetnik nabasa na ovu stranicu zbog riječi hooker u naslovu pjesme.
Karijera Toma Waitsa bez ikakve je sumnje jedna od najzanimljivijih i nejneuobičajenih epizoda u kaledioskopskom šarenilu onoga što od milja zovemo rock. (Ako se uopće smijemo prihvatiti sulodoga zadatka i pokušati ga smjestiti unutar ikakvih granica koje bi ga pokušavale određivati i opisati.) Nema baš previše onih koji u definicijama pravaca i žanrova popularne glazbe polažu puno pravo na policu sa svojim imenom, a kad u trideset godina diskografske aktivnosti prosjek ocjena albuma varira između odličan i vrlo dobar to dodatno apostrofira da je u pitanju autor koji zaslužuje vašu nepodijeljenu pažnju. Njegovim pjesmama svoj su repertoar poboljšavali Bette Midler, Tim Buckley, Rod Stewart, Eagles, Bruce Springsteen, Johnny Cash, Solomon Burke ...
Ukoliko se sada po prvi puta upoznajete s pomaknutim genijem Toma Waitsa, znajte da sam ljubomoran.
Preporučam početi s albumima Heart of Saturday Night ili Closing Time, na kojima mu je glas, paaa, recimo - normalan, a kad skupite hrabrost i pripremite uši za drugu fazu i njegov nema-toga-što-nisam-probao glas, počnite sa Small Change i Blue Valentines i prebacite se na Swordfishtrombones, Rain Dogs i Frank's Wild Years.
pjesma: Christmas Card From a Hooker in Minneapolis
(Božićna čestitka kurve iz Minneapolisa)
izvođač/autor: Tom Waits
možete je naći na albumu: Blue Valentines
Hej, Charlie, trudna sam
i živim u Devetoj ulici
točno iznad prljave knjižare
kod Avenije Euclid.
Prestala sam uzimati drogu
i prekinula sam s viskijem,
moj frajer svira trombon
i radi u tvornici.
Kaže da me voli
iako dijete nije njegovo,
i kaže da će ga odgojiti
kao što bi i vlastitog sina.
I dao mi je prsten
koji je nosila njegova majka,
i vodi me na ples
svaku subotnju večer.
I znaš, Charlie, mislim na tebe
svaki put kad prođem pored benzinske
zbog svoga briljantina
kojega si stavljao u kosu.
I još uvijek imam onu ploču
Little Anthony & the Imperials,
ali netko mi je ukrao gramofon;
ma, zamisli!
Hej, Charlie, skoro sam poludjela
kad su uhapsili Marija,
pa sam se vratila u Omahu
i živim sa starcima.
Ali svatko koga sam znala
je mrtav ili u zatvoru
pa sam se vratila u Minneapolis,
ovog ću puta, mislim, ostati.
Hej, Charlie, čini mi se da sam sretna
po prvi puta nakon nesreće,
i voljela bih sad imati sav onaj novac
koji smo trošili na drogu,
imala bi dućan rabljenih auta
i ne bih ih prodavala,
samo bi vozila drugo auto svakoga dana,
ovisno o raspoloženju.
Hej, Charlie, za ime Božje,
želiš li znati istinu?
Nemam supruga,
ne svira trombon,
i treba mi para za advokata.
I Charlie, hej,
bit ću na popisu za pomilovanje
negdje oko Valentinova.
S nečim moram početi. A na početku svega je broj jedan.
Ovo neće biti posebno dorađeni prijevodi, nemojte očekivati neko pjesničko uplitanje s moje strane. Zadržavam pravo osobnog doživljaja pjesme, pa kojiput prijevod neće biti idealan, ako mi se učini da onako bolje funkcionira.
Nemam namjeru ništa posebno pametovati. Samo bih volio da netko obrati pažnju na te pjesme radi njih samih, one to zavrjeđuju. Patetičan sam, jel da? Žao mi je, ne mogu si pomoći. Muzika mi previše znači. Evo, opet sam patetičan. Možda ću drugi put biti malo smireniji, sad imam tremu. A što ako se nikome ne svidi? Ako najčešća reakcija bude: «pa koje sad taj Jeff Buckley?» ili «daj, ne davi nas s nekim Randyjem Newmanom»? Baš lijepo, sad sam još i paranoičan.
Evo je. Prva pjesma. Nisam uspio na radio.blogu naći originalnu verziju koju Harry Nilsson izvodi na albumu Aerial Ballet iz 1968., pa sam se odlučio za vrlo sličnu obradu izvanredne Aimee Mann koju je snimila za jedan od mojih omiljenih filmova, briljantnu Magnoliju genijalnoga P. T. Andersona. (Nemojte mi reći da niste gledali taj film?!) Svi koji su imali sreću gledati film znaju da pjesma kojom počinje nemože biti pretjerano sretna, a njezina tema izoliranosti, rascjepljenosti, razdvojenosti i usamljenosti savršeno ocrtava čitavu radnju.
S obzirom da malo ljudi zna Harryja Nilssona (nema ga ni u Rock enciklopediji Zlatka Galla, što je njegova greška, da ne kažem sramota), vrijedi ga spomenuti u jednu - dvije rečenice. Njegovi najveći hitovi su Everybody's Talking (iz filma Ponoćni kauboj) i Without You. Poznat je kao pjevač izvanrednoga raspona glasa, ali ga nije koristio na način koji to rade hvalisavci bez duha (kao npr. Celine Dion i Michael Bolton, bljak!). Čovjeka, nažalost više nema, preminuo je 1994. Zanimljivost povezana s njim tiče se Beatlesa. Upitani jednom prilikom od strane novinara tko je njihov omiljeni američki pjevač Lennon i McCartney jednoglasno su uzviknuli: «Nilsson!». Lennonov odlazak od Yoko također je povezan s Nilssonom, ali ne bih širio priču, da vas ne udavim.
pjesma: Jedan (One)
izvođač: Aimee Mann
autor: Harry Nilsson
možete je naći na albumu: Magnolia (soundtrack)
jedan je najusamljeniji broj koji ćeš ikada biti
dva može biti loš kao jedan
to je najusamljeniji broj poslije broja jedan
NE je najtužnije iskustvo koje ćeš ikada upoznati
da, to je najtužnije iskustvo koje ćeš ikada upoznati
zato jer jedan je najusamljeniji broj koji ćeš ikada biti,
jedan je najusamljeniji broj koji ćeš ikada upoznati
Jednostavno više ništa ne valja otkako te nema
sada trošim svoje vrijeme
samo smišljajući jučerašnje rime
Jedan je najusamljeniji broj
jedan je najusamljeniji broj
jedan je najusamljeniji broj
koji ćeš ikada biti
mnogo, mnogo gori od dva
Ups! Opet sam to napravio. Nešto sam obećao i opet iznevjerio.
I to baš vas par koji ste imali volje pročitati i stpljenja provjeriti dišem li još uopće. Dobro, nisam iznevjerio, ali prošlo je toliko vremena da je ovaj blog još jednom trebao reanimiranje.
Znate ono kad u nekoj seriji s nasljednicima Georgea Clooneya na nesretnika prikače na one monitore. Onda netko vikne «Clear!», pa onda istom tom nesretniku naslone na prsa neke dvije papuče, pa onda on poskoči. Pa onda svi gledaju u ekran i svi skoče od sreće kad se pojavi nešto kao onaj lik iz crtića.
Dobro, ne baš on (tko ga se od vas sjeća taj sigurno više nije prva mladost), ali uvjeren sam da bi ovo bila odlična scenaristička finta u nekom od onih komedija/parodija a'la Goli pištolj/Ima li pilota u avionu. Vi ste mi dokaz da sam se prvi ovoga sjetio. Ako vidim nešto slično u Hollywoodu u sljedećih par godina, javit će im se moj odvjetnik :) Bit će para, la la la la la! California, here I come! Pa kad se nagodimo za koji milijunčić, kupim si radio sa nacionalnom koncesijom i puštam cijeloj naciji samo prave stvari. Naravno, po mojoj prosudbi. A s obzirom da sam bogat ne puštam nikakve reklame i ljudi se navuku na moju stanicu i uskoro imam slušanost od 50 posto. Postajem kormilar glazbenog ukusa cijele regije. Jasmini Stavrosi, Grdovići, Joleti, Colonije i svi koju su se više od jednom pojavili na Dori, prinuđeni su prekvalificirati se u neko zanimanje kojim nanose manje štete IQ-u nacije.
Eh, ne smijem se niti šaliti s tim stvarima, stvarnost me tada još jače štrecne.
Malo sam odlutao s teme, ali jasna vam je slika?
Kako bi rekao guverner Kalifornije: I'm back!
Sutra prvi post iz najavljenog serijala «Pjesme koje govore». Ili sam ga nazvao «Pjesme koje znače»? Ma, svejedno.
