petar pan (music man)

Prvo da se pohvalim. Bio sam jednom prilikom na starom pariškom groblju Pere Lachaise. Nije me trebalo previše nagovarati, bio sam s društvom tu negdje u blizini, groblja danju zapravo mi imaju neko smirujuće djelovanje koje neutralizira onu našu konstantnu žurbu, podsjetit će me na dosta zanimljivih ljudi, a među njima je i notorno poslijednje počivalište Jima Morrisona, predvodnika grupe Doors, što jednom dvadesetogodišnjem zaljubljeniku u rock pruža dovoljan razlog. Da sad ne duljim, jer imam namjeru pričati o nečem sasvim drugom - na ulazu smo dobili male mape na kojima je brojevima označeno gdje se nalazi Balzac, gdje Maria Callas, a gdje su Chopin, Papa Corot i Delacroix, Isidora Duncan, La Fontaine, Modigliani, Moliere, Montand, Proust, Edith Piaff, Oscar Wilde i Rossini. I da opet ne duljim dalje, ovo sam sve pričao samo ne bih li vas nagovorio da zamislite tu malu mapu.

Ja nikako da je zaboravim, jer cesarica srca moga mi nešto vrlo slično tome svakih dva-tri mjeseca uruči i naloži da zapamtim što više onoga na njoj nacrtanog. (Ona će reći da nije svaka dva-tri mjeseca nego dvije-tri godine, ali ne vjerujte joj.) Na tim su crtežima slavna imena zamijenjena opisima kućnih potrepština koje sada prebivaju na drugim lokacijama.

Dakle, kao što rekoh, svaka dva-tri mjeseca kod nas nastupa novi svjetski poredak, u usporedbi s kojim su svi oni sastanci u Jaltama i Teheranima dječje igrarije. Ladice se prazne, pune se nečim sasvim drugim, posuđe se preslaže, soba mijenja raspored, kosa se skraćuje, cvijeće se podrezuje, ako ništa drugo barem ormari petkom zamijene mjesta. A kad nastupe hldniji dani, onda se u naletu inspiracije i nedostatka priručnog pisala planovi iscrtavaju prstom na zamagljenim prozorima.
Samo što ova jesen nije baš počela jesenski. Kao da je vrijeme nešto zaboravilo pa se vraća unatrag i ima namjeru do zime doći preko proljeća umjesto preko propisanog godišnjeg doba o kojem se u osnovnoj školi pišu sastavi koji veličaju dozrela voća i bukteće boje, a nitko ne spominje kiše i bure i mrak koji pada već poslije ručka.



S obzirom da je ove godine iz svakojakih opravdanih i neopravdanih razloga izostala kvota potrebnih mini promjena predsjednik uprave dioničkog društva Sve za jednoga jedan za sve jednoglasno je odlučio da je zapadnoj civilizaciji poznato tek nekoliko načina za nadoknađivanje takvoga propusta. Strah me da i iza onoga najmanje opasnog načina čuči nešto od čega se gubi miran san. Slutim o čemu se radi. Nije valjda?! Dušo...?! Dušice...? Ali parket je sasvim dobar. K'o nov je. 'Ajde reci mi što mu to ne valja. Osim toga. I toga. Ali..., koliko ima da smo ga stavili? Toliko? Proleti vrijeme učas, stvarno. Ne bih nikad rekao da je tako davno bilo. A i zidovi su super. Baš su fini, bijeli i ravni, jel da?
Čuo sam on nekoga da kad pitbul zagrize ne može pustiti dok ne progrize do kraja, ali nisam imao namjeru o tome pričati, ne znam zašto sam to spomenuo.
Koji je ono broj telefona za slučajeve kad vam je teško, neki Plavi telefon ili tako nešto? Žrtve u obitelji? To ste vi rekli.
Kad sam ljubaznom glasu s druge strane linije rekao odakle i zašto zovem, tišina je trajala barem pola minute, a za njom je došao suosjećajni uzdah. Prijatelji i poznanici koji su saznali suosjećajno su me zagrlili, pa makar su dotad čuli priče o požaru, poplavi i čovjeku koji je bio prisiljen potpuno trijezan poslušati u komadu koloplet najvećih uspjeha Mladena Grdovića i Alena Nižetića.



Nema pomoći, ne čuje se ovdje glas koji vapije u pustinji, Gospođa ne odustaje, treba se pripremiti za meštre. Pravo u dućan. Mora se nabaviti kafica i obavezno nešto za prigrist da meštar od gladi ne napravi štogod krivo. S obzirom da vam naplaćuje kao da je neurokirurg, nemojte se čuditi što vas navečer boli glava. Ako ste pogriješili kupiti sir, neće vam se to uzeti za zlo, uvijek možete izvući dobrim pršutom, a Vi i vaša gospođa se kasnije ispod glasa raspravljajte je li konzumacija uključena u cijenu, samo nemojte da vas se čuje.
Ne ljutite ga. Ovi što ste ih uzeli prije njega su bedaci koji ne znaju svoj zanat i dobro što ste njega uzeli, ali ovo što su ti diletanti zbrljali se više ne da popraviti. Sve osobe ženskoga spola preselite na neko vrijeme negdje drugdje, jer meštra nervira to što ženske vide svakakve nepotrebne sitnice.


Možda mislite da meštar Mile previše gladi taj zid? Da je Leonardo bio ovako temeljit ne bi mu Posljednju večeru trebalo do danas nijednom restaurirati? Vaše misli držite za sebe. Ne žalite se da je spor, bez obzira što vam naplaćuje po satu, jer na svaku primjedbu dobivate odgovor iz velike neobjavljene enciklopedije narodnih mudrosti.

Ne cupkajte, to se primjećuje. Ponašajte se prirodno. Ne tako. Prirodnije. Još prirodnije! Opustite se. Ne dišite preglasno. To zvuči kao uzdah. Ponašajte se kao da vam je svejedno. To je sve jeftino. Pa što da vam treba mjesec dana rada za zaraditi ono što on zaradi za jedan tjedan. Je li vam on brani raditi isto što i on?
Mali mu je nešto prehlađen, pa vi otiđite u dućan po još neke stvari, nije on krivo procjenio, već nešto nije u redu sa zidom, tko zna što su vam oni prije radili.



U subotu ide na selo pa će ostaviti alat kod vas u spavaćoj sobi, a u ponedjeljak će malome trebat auto, pa ako možete vi doći po njega da se ne muči javnim prijevozom... A do ponedjeljka možete kupit ono što još nedostaje. Preporuča se točno određena marka tog materijala, najbolje ga je kupit u dućanu kojeg drži njegov prijatelj. Ako prijatelja slučajno nema, otišao je nekim poslom – kupuje grožđe ili prasca, sadi krumpire ili nešto slično – dođite kasnije, jer taj materijal jedini valja. Prošli meštar vam je preporučio nešto drugo, kažete. Pa vidi se kako je napravio, evo pogledajte, kad se ovdje udari čekićem, otpada.

Niste uzeli Godišnji? A kako ćete mu „dat ruku“ ako što zatreba? Ne trebate, ne trebate, ali nemojte ga poslije požurivati. Od toga se čovjek oznoji, pa se napije hladne vode i adijo.
Sve sam kupio stoji na kuhinjskom stolu složeno po abecedi, ali Njega nema. U srijedu sam se malo zabrinuo, ali do petka me je prošla zabrinutost. Zvrrrrr! Vi ste meštre Mile. Znate što, rekli ste u ponedjeljak... A-ha! U ovaj ponedjeljak koji dolazi. Nisam vas ja razumio. Neka Vas, samo se vi odmorite. Čekamo Vas u ponedjeljak. Pozdravite strica.

Eto takav vam može biti meštar ako bude kao ovaj naš. Čuvajte ga se. Da ga se znate kloniti opisat ću ga: ima žarko crvenu kosu i dugu bradu, visok je dva metra i uvijek ima majicu sa slikom Rolling Stonesa. Eto, sad samo pazite da vas taj ne dopadne i možete biti mirni.

Nekako u vrijeme kad se njihove godine započnu označavati dvoznamenkastim brojevima djeca pomalo počnu otkazivati poslušnost. S tim se čovjek već kako-tako pomiri, prethodno u sebi vjerujući da smo baš mi drukčiji i da je to samo privremeno i da se to neće pogoršati i da će ta ista naša zlatna dječica brzo sazrjeti (kad mi već nismo) i vratiti se na pravi put, što je drugi naziv za poslušnost i apsolutno obožavanje svojih roditelja. Još ako budu dobro zarađivali i nama davali bar pedeset posto plaće (ipak, mi smo ih rodili, pa nek pokažu zahvalnost – prihvaćamo sve valute), znat ćemo da sa našeg puta ne skreću, štono bi rekla ona pjesma.


I tako smo apsolvirali taj privremeni dječji neposluh, za kojeg vjerujemo da će otići brzo kao neka mala prehladica. U dane kad smo dobre volje prebacujemo sebi nešto krivnje za to - ipak, mi smo ti koji su ih odgojili, ali ono što nam se nikako ne sviđa i za što nemamo nikakva opravdanja je kada i sama kuća počne slijediti dječji primjer.

Nakon godina suživota s nama, i našim četirima kantunima su počeli popuštati živci i sve su češći slučajevi neposluha unutar njih. Kod nečeg se to manifestira tihim štrajkom, pa kad upalite usisavač za prašinu ne čuje se ništa, a još jučer se uprava aerodroma žalila na buku. Pegla se dimi tako da bi se i James Watt zabrinuo, zidovi su nalik kapuli - gule se sloj po sloj, a kad pokušamo kupiti dio za tuš ili slavinu, prodavač nas upućuje u antikvarijate i to samo one s dugom tradicijom.
Kad zapuhne vjetar – ma ne, kad zapuhne - čim ga najave na vremenskoj prognozi, prozori i vrata šuškaju i klapaju kao da ugošćuju godišnje okupljanje poltergeista... Jednom rječju – vrijeme je za promjene.

Istini za volju, što se mene osobno tiče ne bih ništa dirao dok naš mali stambeni prostor ne postane nalik na ne naročito uspješnu kubističku sliku, ali capo di tutti capi, naš dvadesetičetirisatni unutrašnji dekorater-volonter i stjegonoša dobroga ukusa ima nešto drukčije mišljenje od moga. A da ni ne govorimo da je Njezina Svevidećost primjetila još stotinjak nedostataka koje ne biste uočili da vam ih nacrtaju u mjerilu deset naprama jedan i označe narančastim flomasterom.

Evo na primjer korpus ovoga ormara je oštećen, oguljen, izgubio sjaj, a da ni ne govori da je rub originalno bio loše napravljen. Uzimam veliko povećalo iz dječje sobe (Starija je ovaj tjedan odlučila postati filatelist) i zagledavam se u inkriminirani predmet, tobože provjeravam njezin sud i klimam glavom s hinjenim razumjevanjem. Ne bih zaludu napominjao ali bilo bi mi lakše predočiti problem kad bih znao što je uopće korpus. Stoga s velikim olakšanjem i punim povjerenjem prepuštam uzde stanouređivanja nadarenijima i potkovanijima od sebe.


Moram priznati da se već duže vrijeme osjećam kao lik iz filma. Ne kao neki mudroslovni starac s snijegom okovane japanske planine ili superjunak translatiran iz stripa već više kao maleni Frodo iz Gospodara prstenova. Naime, i nada mnom prsten ima čarobnu moć i otkad sam ga na prst nataknuo osjećam kao da još netko upravlja mojim mislima i željama. Da gos-po-da-ru. Ra-zu-mi-jem. Pa-stel-ne bo-je su naj-ljep-še.



Planiranje je ključ uspjeha, kažem ja i to ne prvi put. Sjednimo prvo za stol, razastrimo planove i projekte i isplanirajmo natenane što nam je činiti. Izlaže mi Gospođa svoje planove glede novih preuređenja pričem svako moje potpitanje nailazi na desetak varijanti potencijalnih rješenja. Predlažem da ne žurimo ne bi li malo dobio na vremenu. Prvo pronađimo potrebite potrepštine i neophodni namještaj. Ubacujem pokoje kurtoazno pitanje, ali jasno mi je da je to sve presporo za nekoga tko je iscrtao toliko toga da se s time može isposlovati građevna dozvola.

Moje otezanje traje jako kratko jer kad Gospođa odluči da se više ne može ovako, sve staje. Obustavljaju se letovi, ne isplovljavaju trajekti, gase se autobusi, neke stvari moraju biti obavljene - i to danas, potraga kreće po mogućnosti u narednih deset minuta, ali tolerirati će se do trideset. Izraz «po mogućnosti» zapravo je finiji izraz za «bilo bi pametnije napraviti tako, jer...», odnosno kako bi rekla kraljica iz Alice u zemlji čudesa «skidajte mu glavu!». Zapravo, nije ona tako opasna, ali čovjek se nešto nauči, pa predviđa i bez kristalne kugle. (Molim? Što kažeš? Hvalim te, dušo. Ne, ne igram se. Sjećam se da nisi još vratila mitraljez. Bez brige. Kako bih to mogao zaboraviti.)


I tako, dok kažeš Lesnina, već smo u potrazi za odgovarajućim namještajem. Provlačimo se pored nekoliko gospođa korpulentne građe koje s naočarima na vrh nosa pretražuju kutije na kojima je krupnim crvenim slovima otisnuta riječ „akcija“, i ... Imam osjećaj da ću vrlo brzo naučiti što je onaj misteriozni korpus. Hvata me mala snaga i vrlo skoro se nalazim pogleda uprtog u nigdje dok vrijedna pčelica obilazi štandove, uspoređuje cijene i kakvoće. Jedan dućan , drugi, treći, sve mi se izmješalo, zbunjeniji sam od Tezeja i Ivice i Marice skupa, 180/200, 160/200, na kat, s ojačanjem, s spremištem ispod ili bez, podnice, madraci, s jezgrom od kokosovih vlakana, s onim rebrima ispod, gdje smo ušli, lijevo su kuhinje, desno dječje sobe, ne, tu smo već bili...
Ako mi netko narednih dana samo spomene riječ namještaj, počet ću plakati.