Prvo da se pohvalim. Bio sam jednom prilikom na starom pariškom groblju Pere Lachaise. Nije me trebalo previše nagovarati, bio sam s društvom tu negdje u blizini, groblja danju zapravo mi imaju neko smirujuće djelovanje koje neutralizira onu našu konstantnu žurbu, podsjetit će me na dosta zanimljivih ljudi, a među njima je i notorno poslijednje počivalište Jima Morrisona, predvodnika grupe Doors, što jednom dvadesetogodišnjem zaljubljeniku u rock pruža dovoljan razlog. Da sad ne duljim, jer imam namjeru pričati o nečem sasvim drugom - na ulazu smo dobili male mape na kojima je brojevima označeno gdje se nalazi Balzac, gdje Maria Callas, a gdje su Chopin, Papa Corot i Delacroix, Isidora Duncan, La Fontaine, Modigliani, Moliere, Montand, Proust, Edith Piaff, Oscar Wilde i Rossini. I da opet ne duljim dalje, ovo sam sve pričao samo ne bih li vas nagovorio da zamislite tu malu mapu.
Ja nikako da je zaboravim, jer cesarica srca moga mi nešto vrlo slično tome svakih dva-tri mjeseca uruči i naloži da zapamtim što više onoga na njoj nacrtanog. (Ona će reći da nije svaka dva-tri mjeseca nego dvije-tri godine, ali ne vjerujte joj.) Na tim su crtežima slavna imena zamijenjena opisima kućnih potrepština koje sada prebivaju na drugim lokacijama.
Dakle, kao što rekoh, svaka dva-tri mjeseca kod nas nastupa novi svjetski poredak, u usporedbi s kojim su svi oni sastanci u Jaltama i Teheranima dječje igrarije. Ladice se prazne, pune se nečim sasvim drugim, posuđe se preslaže, soba mijenja raspored, kosa se skraćuje, cvijeće se podrezuje, ako ništa drugo barem ormari petkom zamijene mjesta. A kad nastupe hldniji dani, onda se u naletu inspiracije i nedostatka priručnog pisala planovi iscrtavaju prstom na zamagljenim prozorima.
Samo što ova jesen nije baš počela jesenski. Kao da je vrijeme nešto zaboravilo pa se vraća unatrag i ima namjeru do zime doći preko proljeća umjesto preko propisanog godišnjeg doba o kojem se u osnovnoj školi pišu sastavi koji veličaju dozrela voća i bukteće boje, a nitko ne spominje kiše i bure i mrak koji pada već poslije ručka.
S obzirom da je ove godine iz svakojakih opravdanih i neopravdanih razloga izostala kvota potrebnih mini promjena predsjednik uprave dioničkog društva Sve za jednoga jedan za sve jednoglasno je odlučio da je zapadnoj civilizaciji poznato tek nekoliko načina za nadoknađivanje takvoga propusta. Strah me da i iza onoga najmanje opasnog načina čuči nešto od čega se gubi miran san. Slutim o čemu se radi. Nije valjda?! Dušo...?! Dušice...? Ali parket je sasvim dobar. K'o nov je. 'Ajde reci mi što mu to ne valja. Osim toga. I toga. Ali..., koliko ima da smo ga stavili? Toliko? Proleti vrijeme učas, stvarno. Ne bih nikad rekao da je tako davno bilo. A i zidovi su super. Baš su fini, bijeli i ravni, jel da?
Čuo sam on nekoga da kad pitbul zagrize ne može pustiti dok ne progrize do kraja, ali nisam imao namjeru o tome pričati, ne znam zašto sam to spomenuo.
Koji je ono broj telefona za slučajeve kad vam je teško, neki Plavi telefon ili tako nešto? Žrtve u obitelji? To ste vi rekli.
Kad sam ljubaznom glasu s druge strane linije rekao odakle i zašto zovem, tišina je trajala barem pola minute, a za njom je došao suosjećajni uzdah. Prijatelji i poznanici koji su saznali suosjećajno su me zagrlili, pa makar su dotad čuli priče o požaru, poplavi i čovjeku koji je bio prisiljen potpuno trijezan poslušati u komadu koloplet najvećih uspjeha Mladena Grdovića i Alena Nižetića.
Nema pomoći, ne čuje se ovdje glas koji vapije u pustinji, Gospođa ne odustaje, treba se pripremiti za meštre. Pravo u dućan. Mora se nabaviti kafica i obavezno nešto za prigrist da meštar od gladi ne napravi štogod krivo. S obzirom da vam naplaćuje kao da je neurokirurg, nemojte se čuditi što vas navečer boli glava. Ako ste pogriješili kupiti sir, neće vam se to uzeti za zlo, uvijek možete izvući dobrim pršutom, a Vi i vaša gospođa se kasnije ispod glasa raspravljajte je li konzumacija uključena u cijenu, samo nemojte da vas se čuje.
Ne ljutite ga. Ovi što ste ih uzeli prije njega su bedaci koji ne znaju svoj zanat i dobro što ste njega uzeli, ali ovo što su ti diletanti zbrljali se više ne da popraviti. Sve osobe ženskoga spola preselite na neko vrijeme negdje drugdje, jer meštra nervira to što ženske vide svakakve nepotrebne sitnice.
Možda mislite da meštar Mile previše gladi taj zid? Da je Leonardo bio ovako temeljit ne bi mu Posljednju večeru trebalo do danas nijednom restaurirati? Vaše misli držite za sebe. Ne žalite se da je spor, bez obzira što vam naplaćuje po satu, jer na svaku primjedbu dobivate odgovor iz velike neobjavljene enciklopedije narodnih mudrosti.
Ne cupkajte, to se primjećuje. Ponašajte se prirodno. Ne tako. Prirodnije. Još prirodnije! Opustite se. Ne dišite preglasno. To zvuči kao uzdah. Ponašajte se kao da vam je svejedno. To je sve jeftino. Pa što da vam treba mjesec dana rada za zaraditi ono što on zaradi za jedan tjedan. Je li vam on brani raditi isto što i on?
Mali mu je nešto prehlađen, pa vi otiđite u dućan po još neke stvari, nije on krivo procjenio, već nešto nije u redu sa zidom, tko zna što su vam oni prije radili.
U subotu ide na selo pa će ostaviti alat kod vas u spavaćoj sobi, a u ponedjeljak će malome trebat auto, pa ako možete vi doći po njega da se ne muči javnim prijevozom... A do ponedjeljka možete kupit ono što još nedostaje. Preporuča se točno određena marka tog materijala, najbolje ga je kupit u dućanu kojeg drži njegov prijatelj. Ako prijatelja slučajno nema, otišao je nekim poslom – kupuje grožđe ili prasca, sadi krumpire ili nešto slično – dođite kasnije, jer taj materijal jedini valja. Prošli meštar vam je preporučio nešto drugo, kažete. Pa vidi se kako je napravio, evo pogledajte, kad se ovdje udari čekićem, otpada.
Niste uzeli Godišnji? A kako ćete mu „dat ruku“ ako što zatreba? Ne trebate, ne trebate, ali nemojte ga poslije požurivati. Od toga se čovjek oznoji, pa se napije hladne vode i adijo.
Sve sam kupio stoji na kuhinjskom stolu složeno po abecedi, ali Njega nema. U srijedu sam se malo zabrinuo, ali do petka me je prošla zabrinutost. Zvrrrrr! Vi ste meštre Mile. Znate što, rekli ste u ponedjeljak... A-ha! U ovaj ponedjeljak koji dolazi. Nisam vas ja razumio. Neka Vas, samo se vi odmorite. Čekamo Vas u ponedjeljak. Pozdravite strica.
Eto takav vam može biti meštar ako bude kao ovaj naš. Čuvajte ga se. Da ga se znate kloniti opisat ću ga: ima žarko crvenu kosu i dugu bradu, visok je dva metra i uvijek ima majicu sa slikom Rolling Stonesa. Eto, sad samo pazite da vas taj ne dopadne i možete biti mirni.
