Deset godina je prošlo otkako je Mississippi odnio Jeffa Buckleya.
Ostavio je iza sebe jedan studijski album "Grace" i jednu od najboljih obrada u rock glazbi: "Hallelujah" Leonarda Cohena.
Ako ste ga ikada čuli ne trebam vam ja ništa pričati o emotivnosti njegovih izvedbi, a ako još niste, sad imate priliku i nemojte je propustiti.
Uzmite par minuta slobodno od svega ostaloga, zatvorite oči i poslušajte.
Bye, Jeff.
BBC-jev dokumentarac o Jeffu - u dijelovima:
(Ako želite pogledati čitav komad samo utipkajte Jeff Buckley BBC na Googleu.)
za Žavijera,
koji je pričao o tome
kako je Einstein rekao
da će nam preostati samo pet godina
kad nam nestanu pčele,
a mi se i dalje zajebajemo s ovim svijetom
kao da negdje u portapaku imamo rezervni
Evo ga, na red je došao jedan od mojih all time favorita. Nisam se mogao odlučiti koju od pjesama predstaviti, tijekom godina slušanja na mjestu najdražih mijenjali su se Space Oddity i Life on Mars, Starman i Bewley Brothers, Moonage Daydream i Wild is the Wind, Changes i Man Who Sold the World, Fame i Modern Love i Ashes to Ashes, African Nightflight i Beauty and the Beast, Be My Wife i Stay, Lady Grinning Soul i World on a Wing, pa čak i Uncle Arthur, pjesma s albuma prije Space Oddity na kojoj se čuje nešto što podsjeća na istarske sopele. Dugo sam vremena obožavao Davida Bowiea.
Kad bih rekao da se sjećam nekih stvari, to vam ne bi dovoljno prikazalo koji sam manijak bio (možda sam i još uvijek, čim sve ovo pišem). Problem nije u tome što se sjećam, već što pri svakom prisjećanju to ponovno proživljavam. Ako je to uopće problem.
U trećem sam razredu srednje škole. U Džuboksu ili Rocku su stalno spominjali kako neki David Bowie snima novi album (kupovao sam sve što s tiče glazbe, pa i one tiskovine u kojima se glazba samo uzgred spominjala (ima li tu ikoga živog tko bi se sjećao nečega što se zvalo Strip 82/Rock 82, nije imalo zadnju stranicu već dvije prednje - nešto kao jakna koja se nosi dvostrano, ili Mola koji je preživio samo tri broja i koji je imao namjeru biti teška alternativa).
Kad se napokon taj Let’s Dance pojavio bio je puno skuplji od svega ostalog u Jugotonu na Pjaci, a s obzirom na moj šugavi džeparac (čija je neizdašnost, valjda, trebala oblikovati moju osobnost, a zapravo stvorila škrticu) odluka nije bila laka. Preznojio sam se iks puta dok sam izvadio traženih 188 nečega (nemam pojma koliko točno, jer zvalo se hiljade, a mi smo govorili da su te stvari milijuni, nešto se trablo množiti sa sto, pa bi se tako pretvaralo iz novih u stare, stvarno se više ne sjeća, konfuzija živa).
Kad sam što sam brže mogao doletio kući do moga neprocjenjivoga gramofona Tosca 21 i zavrtio ploču. Počela je s “I read the news today, oh boy!” citatom iz A Day in the Life Beatlesa i tu me je kupio. Dakle, netko tko je upravo napravio najmoderniju ploču na svijetu toga trenutka, spominje moj najdraži bend: što jednome zaluđeniku u glazbu više treba?
S obzirom na jadan izbor u splitskim dućanima sljedeće njegove ploče nabavljao sam izvana (zvali smo ih originalima): Low, Lodger, The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars (na kojem je pisalo da ga treba slušati pojačano do daske!)
Jednom je prilikom Džuboks, mislim nedugo nakon Let’s Dance, u vrijeme njegove velike slave, objavio opsežan i fantastičan poseban prilog o Bowieju koji sam godinama čuvao premda sam već znao napamet sve važne i apsurdne podatke. Nažalost, nisam sposoban zapamtiti neke mnogo važnije stvari, a nakon gotovo kvarat stoljeća još se sjećam da je snimio duet s Bingom Crosbyjem i da mu je praščić kojeg je nosio u filmu Just a Gigolo malo smočio odijelo.
Nemojte se ni truditi pitati kojom pjesmom počinje B strana albuma Hunky Dory!
Moram vam reći još nešto što nisam nikome. Osim mojoj obitelji. I prijateljima s faksa. I susjedovom vučjaku. Svima koji su imali živaca slušati.
Nisam se nikad zabavljao s onim stvarima koje se nazivaju “zabranjenim sredstvima”. Možete me zvati štreberom, ili kako vam drago, ali to mi nije nikad trebalo, kako bi rekao Bono u pjesmi God, part2: “I don’t believe in cocaine, I’ve got a speedball in my head”. Stvari oko mene su često bile divne i uzbudljive toliko da ih nije trebalo ničim pojačavati. I nikad neću zaboraviti ono sunčano proljetno popodne kada sam ležao na krevetu i slušao A-stranu Ziggyja Stardusta i kad sam se u jednom trenutku, negdje oko polovice, morao čvrsto uhvatiti za rub kreveta, jer se soba počela okretati...
Kako rekoh, o njemu znam previše toga, ali dosta za sada...
pjesma: Pet godina (Five Years)
izvođač/autor: David Bowie
možete je naći na albumu: The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars
Guram se kroz tržnicu,
Na sve strane majke uzdišu:
Vijesti su upravo stigle,
Ostalo nam je pet godina za plakati.
Voditelj Dnevnika je zaplakao i rekao nam:
Zemlja stvarno umire.
Toliko je plakao da mu je lice bilo mokro,
znao sam da ne laže.
Čuo sam preka telefona, kroz operne dvorane i popularne melodije;
Vidio sam dječake, igračke, električne pegle i televizore...
Mozak me boli kao da je skladište
U kojem više nema mjesta.
Nagurao sam unutra mnogo stvari...
Svašta je unutra...
Svi ti debeli i mršavi ljudi,
Svi ti visoki i niski ljudi,
Svi nevažni ljudi,
Svi važni ljudi;
Nikad nisam mislio da ću trebati toliko ljudi.
Djevojka mojih godina malo je “pukla”
I udarila neku sitnu djecu,
Da je Crnac nije odvukao
Mislim da bi ih ubila.
Vojnik sa slomljenom rukom
Buljio je u kotače Cadillaca.
Policajac je kleknuo i poljubio stopala svećeniku,
A peder je povratio na tu scenu.
Čini mi se da sam te vidio u slastičarnici
Kako piješ duge hladne milk-shakeove:
Smiješ se, mašeš i izgledaš tako dobro;
Mislim da nisi znala da si u ovoj pjesmi.
Zahladilo je i počela je kiša
Pa sam se osjetio kao glumac.
Pa sam pomislio na mamu
i poželio se tamo vratiti.
Tvoje lice, tvoja rasa,
Način na koji pričaš,
Ljubim te, krasna si...
Prošetaj sa mnom!
Imamo pet godina uhvaćenih u mojim očima.
Imamo pet godina: kakvo iznenađenje!
Imamo pet godina, glava mi puca!
Pet godina, to je sve što imamo...
U zdravom tijelu zdrav je duh iliti stara koka dobra juha
U ovom nastavku saznajemo: kako se korača putem zdrave prehrane, tko je ta tajanstvena Lukrecija, kakve su rukavice koristili u svemirskoj postaji Mir, iz čega nastaje novi filmski žanr, kako su izgledala poprišta drevnih bitaka i koliko je teško preparirati Aliena
Neki se mikroneprijatelj zavukao tamo gdje nitko normalan ne bi pa me sad maltretira. Svako malo sam na nekim dijetama ili poludijetama. U nekim prostorijama stana boravim dosta češće nego li u drugima pa razmišljam o tome da uzmem dasku i naslonim je jednim krajem na umivaonik, a drugim na perilicu rublja. Bit će to baš zgodan radni stol. I do njega radna stolica.
A kad smo već kod stolice, ove poludijete koje spominjem su zapravo dijete poboljšane mojim nedostatkom discipline, odnosno traženjem rupa u režimu koji ima za zadatak provoditi represiju nad mojom prehranom. S obzirom da je skoro svaka ta moja poludijeta neuspješna, potrebno je ponovno zaroniti u čarobni i očaravajući svijet baškota i riže na ulju.
Dugo ovo traje. Da bi se nekako pokrpio i vratio na moju uobičajenu kilažu, da ne kažem tonažu, treba nekako prikupiti snagu za radne i ine pobjede.
Moja savjest koja se slučajno nalazi u tijelu druge osobe kaže da treba početi polako. Ne mogu nego složiti se s njom. Ma, ja bih počeo skoroz polako – prvo malo krumpirića, pa malo teletinice, pa onda malo salatice i tek malo kasnije ako ima štogod slatko...
Iz izraza na njezinom licu koji mi kazuje da sumnja u moju mentalnu stabilnost, takozvanu pribranost, zaključujem da nisam baš najtočnije pogodio na što je mislila kad je rekla «početi polako». Juhica od domaće kokoše ime je njezina odgovora na moja premišljanja. Pa naravno, nisam ni ja od jučer, znam da su majke i bake uvijek govorile da su domaće kokoše iks puta zdravije od ovih galofak kokodakala, a postupak je jednako jednostavan. Stavi se koka u vodu i doda se sav onaj cirkus koji se dodaje u juhu, posoli se i stavi na vatru. Kad se skuha, doda se manistra, najbolje domaći rezanci, ali nemojmo pretjeravati, moža i bilo koja druga. Nije baš neka filozofija, reklo bi se, jel' da?
Srećom imamo dobre veze u zabrđu pa se već sutradan jedna koka domesticus obrela u našoj kuhinji. Ne znam vam točno opisati kako je došla ovdje, ali imam svoju viziju događaja koja se možda ne slaže s istinom, ali nije ni važno, to je sad naša kokoš i imamo joj pravo nadjet i ime ako nam drago. Evo, baš, od sada je zovem Lukrecija. Dakle, ovako ja vidim Lukrecijin dolazak: Tamna je noć. Sa šarenom maramom na glavi i jednako šarenom (ali bitno drukčijeg uzorka) pregačom oko struka, hrabra dostavljačica u kratkim trkovima prelazi razdaljine od jedne do druge zamračene kuće. Ulicu osvjetljava samo blijedi mjesec, pod miškom joj bijeli zamotuljak, pognuto se kreće, točno ispod mlazova svjetlosti reflektora koji šibaju noćni zrak iz stražarske kule veterinarsko–sanitarnog inspektorata. U jedva čujnom šaptu, u zamračenoj veži izmjenjuju se lozinke: «Puška – Pirot», «Kalašnjikov – kokoš» i koka ilegalac mijenja vlasnike.
Izmučena, ali radosna lica unosim je pobjedonosno u kuhinju, gdje je izlažemo našim znatiželjnim pogledima. Srećom očerupana je, ali ne sliči dovoljno na rodbinu iz folije u hipermarketu. Bože moj, pa ima glavu, noge i sve ostalo. «Jel' ti se čini da nas gleda?», govorim ispod glasa Gospođi.
Nas dvoje uzornih građana i odgovornih roditelja dogovaramo se tko će se baviti životinjom. Obigravamo oko nje u nekom čudnom plesu. Svaki čas se netko približi u naletu lažnog samopouzdanja i trenutak kasnije uzmakne. Još je nitko ne dodiruje. Baš mi je sad sinilo da je pravi trenutak za ulijevanje vode, ulja, kvasine i svega drugog što se treba u auto ulijevati, ali Gospođa me zadržava pogledom koji govori bolje bi ti bilo da si se svadio s nervoznijim pripadnikom plemena Masai. Kad se jednog dana o ovome bude snimio film bit će začetnik novog žanra obiteljska horor–drama.
Sad je pravi trenutak za pokazati tko je muškarac u kući. Mislim, koliko komplicirano može biti očistiti kokoš - i još k tome domaću? Nije baš kao da je netko zatražio da prepariram Aliena. S obzirom da u posljednje vrijeme imam nešto tanji želudac, ne bih se prisjećao detalja, mogu samo reći da Joj se divim. Ma ne kokoši! Gospođi V., rođenoj S.! Njoj se divim. Kad vidite tu krhku figuru ne biste nikad rekli da je to takav junak. Junačica prava. Tih sati njezina radna ploha izgledala je kao poprište neke drevne bitke. Povijesno neutemeljeni sudar uzrujanih vikinga i aztečkog plemena osnivača rada slobodnih mesara trebao bi dočarati dojam koji se mogao steći iz pogleda na našu kuhinju.
Meni je samilosno dodjeljena sporedna uloga čistača. Kad je završio strašni boj izbližega sam promotrio situaciju i prošli su me hladni srsi. One glave i nogice koje odaju dojam da su upravo obavile svoje u nekom vudu obredu, a iznutrice kao da su prošle audiciju za specijalne efekte televizijske forenzičke CSI serije. Da bih bio kadar obaviti svoj dio posla u garaži posuđujem bratove rukavice (pretpostavljam da su nešto sličnog sastava i debljine koristili za varenje na svemirskoj stanici Mir), čvrsto zatvaram oči, pokušavam ne disati i, dok kupim nuklearni otpad iz sudopera i ubacujem ga u dvostuko podstavljenu kesu, drugom rukom vrtim po imeniku i tražim broj nekog društva fundamentalističkih vegetarijanaca. Ne pronađem li doskora neki izlaz, strah me da bi me mogao zadesiti zadatak – kako od veselog krmka do domaćih kobasa u sedam koraka.
