petar pan (music man)

četvrtak, 10.05.2007.

U zdravom tijelu zdrav je duh iliti stara koka dobra juha

U ovom nastavku saznajemo: kako se korača putem zdrave prehrane, tko je ta tajanstvena Lukrecija, kakve su rukavice koristili u svemirskoj postaji Mir, iz čega nastaje novi filmski žanr, kako su izgledala poprišta drevnih bitaka i koliko je teško preparirati Aliena


Neki se mikroneprijatelj zavukao tamo gdje nitko normalan ne bi pa me sad maltretira. Svako malo sam na nekim dijetama ili poludijetama. U nekim prostorijama stana boravim dosta češće nego li u drugima pa razmišljam o tome da uzmem dasku i naslonim je jednim krajem na umivaonik, a drugim na perilicu rublja. Bit će to baš zgodan radni stol. I do njega radna stolica.
A kad smo već kod stolice, ove poludijete koje spominjem su zapravo dijete poboljšane mojim nedostatkom discipline, odnosno traženjem rupa u režimu koji ima za zadatak provoditi represiju nad mojom prehranom. S obzirom da je skoro svaka ta moja poludijeta neuspješna, potrebno je ponovno zaroniti u čarobni i očaravajući svijet baškota i riže na ulju.

Dugo ovo traje. Da bi se nekako pokrpio i vratio na moju uobičajenu kilažu, da ne kažem tonažu, treba nekako prikupiti snagu za radne i ine pobjede.

Moja savjest koja se slučajno nalazi u tijelu druge osobe kaže da treba početi polako. Ne mogu nego složiti se s njom. Ma, ja bih počeo skoroz polako – prvo malo krumpirića, pa malo teletinice, pa onda malo salatice i tek malo kasnije ako ima štogod slatko...

Iz izraza na njezinom licu koji mi kazuje da sumnja u moju mentalnu stabilnost, takozvanu pribranost, zaključujem da nisam baš najtočnije pogodio na što je mislila kad je rekla «početi polako». Juhica od domaće kokoše ime je njezina odgovora na moja premišljanja. Pa naravno, nisam ni ja od jučer, znam da su majke i bake uvijek govorile da su domaće kokoše iks puta zdravije od ovih galofak kokodakala, a postupak je jednako jednostavan. Stavi se koka u vodu i doda se sav onaj cirkus koji se dodaje u juhu, posoli se i stavi na vatru. Kad se skuha, doda se manistra, najbolje domaći rezanci, ali nemojmo pretjeravati, moža i bilo koja druga. Nije baš neka filozofija, reklo bi se, jel' da?

Image and video hosting by TinyPic
Srećom imamo dobre veze u zabrđu pa se već sutradan jedna koka domesticus obrela u našoj kuhinji. Ne znam vam točno opisati kako je došla ovdje, ali imam svoju viziju događaja koja se možda ne slaže s istinom, ali nije ni važno, to je sad naša kokoš i imamo joj pravo nadjet i ime ako nam drago. Evo, baš, od sada je zovem Lukrecija. Dakle, ovako ja vidim Lukrecijin dolazak: Tamna je noć. Sa šarenom maramom na glavi i jednako šarenom (ali bitno drukčijeg uzorka) pregačom oko struka, hrabra dostavljačica u kratkim trkovima prelazi razdaljine od jedne do druge zamračene kuće. Ulicu osvjetljava samo blijedi mjesec, pod miškom joj bijeli zamotuljak, pognuto se kreće, točno ispod mlazova svjetlosti reflektora koji šibaju noćni zrak iz stražarske kule veterinarsko–sanitarnog inspektorata. U jedva čujnom šaptu, u zamračenoj veži izmjenjuju se lozinke: «Puška – Pirot», «Kalašnjikov – kokoš» i koka ilegalac mijenja vlasnike.

Izmučena, ali radosna lica unosim je pobjedonosno u kuhinju, gdje je izlažemo našim znatiželjnim pogledima. Srećom očerupana je, ali ne sliči dovoljno na rodbinu iz folije u hipermarketu. Bože moj, pa ima glavu, noge i sve ostalo. «Jel' ti se čini da nas gleda?», govorim ispod glasa Gospođi.

Nas dvoje uzornih građana i odgovornih roditelja dogovaramo se tko će se baviti životinjom. Obigravamo oko nje u nekom čudnom plesu. Svaki čas se netko približi u naletu lažnog samopouzdanja i trenutak kasnije uzmakne. Još je nitko ne dodiruje. Baš mi je sad sinilo da je pravi trenutak za ulijevanje vode, ulja, kvasine i svega drugog što se treba u auto ulijevati, ali Gospođa me zadržava pogledom koji govori bolje bi ti bilo da si se svadio s nervoznijim pripadnikom plemena Masai. Kad se jednog dana o ovome bude snimio film bit će začetnik novog žanra obiteljska horor–drama.

Sad je pravi trenutak za pokazati tko je muškarac u kući. Mislim, koliko komplicirano može biti očistiti kokoš - i još k tome domaću? Nije baš kao da je netko zatražio da prepariram Aliena. S obzirom da u posljednje vrijeme imam nešto tanji želudac, ne bih se prisjećao detalja, mogu samo reći da Joj se divim. Ma ne kokoši! Gospođi V., rođenoj S.! Njoj se divim. Kad vidite tu krhku figuru ne biste nikad rekli da je to takav junak. Junačica prava. Tih sati njezina radna ploha izgledala je kao poprište neke drevne bitke. Povijesno neutemeljeni sudar uzrujanih vikinga i aztečkog plemena osnivača rada slobodnih mesara trebao bi dočarati dojam koji se mogao steći iz pogleda na našu kuhinju.

Meni je samilosno dodjeljena sporedna uloga čistača. Kad je završio strašni boj izbližega sam promotrio situaciju i prošli su me hladni srsi. One glave i nogice koje odaju dojam da su upravo obavile svoje u nekom vudu obredu, a iznutrice kao da su prošle audiciju za specijalne efekte televizijske forenzičke CSI serije. Da bih bio kadar obaviti svoj dio posla u garaži posuđujem bratove rukavice (pretpostavljam da su nešto sličnog sastava i debljine koristili za varenje na svemirskoj stanici Mir), čvrsto zatvaram oči, pokušavam ne disati i, dok kupim nuklearni otpad iz sudopera i ubacujem ga u dvostuko podstavljenu kesu, drugom rukom vrtim po imeniku i tražim broj nekog društva fundamentalističkih vegetarijanaca. Ne pronađem li doskora neki izlaz, strah me da bi me mogao zadesiti zadatak – kako od veselog krmka do domaćih kobasa u sedam koraka.

- 22:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #