|
Najgora stvar koja vam se može dogoditi na putu nije samo neka nezgoda, već prije svega svaki neočekivani događaj. Ono za što se niste pripremili, baca vas u očaj, ma kako naizgled izgledalo kao beznačajan problem. Pušači vjerojatno znaju za situaciju kad na izletu imaju i sendviče i piće i cigarete, ali nemaju najobičniju šibicu! Recimo, ispala vam iz džepa dok ste hodali? Možete imati i volju i novac, ali cigaretu zapaliti nećete... Za takve situacije (samo ozbiljnije naravi) stvorili smo službe koje će nam biti na raspolaganju 24 sata dnevno. Jer ustvari, život je nepredvidiv i lako je zaglaviti čak i u naizgled rutinskom poslu. Možete živjeti miran, «solidan» život, pa da vas ipak razbojnici napadnu (pa smo stvorili policiju), možete se 50 godina baviti planinarstvom, pa slomiti nogu samo jednom (i bez Gorske službe spašavanja nitko vas neće na planini pronaći), možete se cijeli život grijati na drva, pa da vam ipak izgori kuća (na što će vatrogasci vjerojatno na vrijeme reagirati). Na brojevima 92, 93, i sličnima očekujemo pomoć. Trenutnu i efikasnu pomoć. Zaboravljamo koliko novca treba (često se, dapače, i ljutimo na količinu novca koji izdvajamo za takve namjene) i koliko truda i organizacijske vještine treba da te službe zaista budu tu nama na 24-satnom raspolaganju kad su nam potrebne. Dobronamjerno, kao što sam jednom kudio, htio bih sada i pohvaliti jednu od takvih službi. Kad vas praktično novi automobil «izda» u trenucima dok kasnite na simpozij na koji nije ni mudro ni pristojno kasniti, osjećate se bespomoćno.Osobito ako ste «društvenjak» koji, iskreno priznajem, pojma nema o mehanici i automobilima. Kršeći ograničenja, našalit ću se malo, prošli sam tjedan isprobavao maksimalnu projektiranu brzinu Jadranske magistrale, kad je jedan udarac označio kraj nade da ću stići na vrijeme. Prvo je bolest pokazao akumulator, pa signalna lampa zračnog jastuka, pa servo volan ... (na nesreću mojih čitatelja, uspio sam zadržati automobil na cesti!). A zatim je bez glasa auto stao. Na otvorenoj cesti, usred kamenjara. Srećom, mobiteli su divna korisna stvar, a na drugom kraju žice, pod čarobnim brojem 987 skrivao se Hrvatski autoklub. I (opet) srećom, sve ono što od tih samozatajnih brojeva očekujemo u takvim situacijama ostvarilo se. Pogotovo kad je za svog člana intervenirao i matični HAK «Marsonia» (čijoj se tajnici iskreno zahvaljujem; premda sam u brzini pakiranja na put zaboravio i svoju karticu člana, gđa Kerdić je u pet minuta riješila stvar s dispečerom u Zagrebu). Račun od 500 kuna za «šlepanje» riješio sam samo potpisom na radni nalog, a HAK je platio za mene! 15 minuta nakon nezgode, moj izdajnički automobil je već bio na leđima malog žutog kamioneta i posljednjih sedam dana provodi na tretmanu u dubrovačkom servisu, dok sam ja trošio mozak, ali i, pošteno priznajem, odmarao tijelo na seminaru Atlantskog vijeća Hrvatske. Treba li Hrvatska u NATO i zašto od nas traže baš neuhvatljivog Gotovinu, pisat ću sljedeći tjedan, a za ovaj put rezervirat ću samo još jednu pohvalu dečkima (i damama!) iz Hrvatskog autokluba koji se pojave kao «deus ex machina» i valjda svaku tužnu priču i nezgodu riješe na zadovoljstvo članova. Stotinjak kuna godišnje članarine zaista i nije neki novac, ako vam kupuje bezbrižnost na putu. |
|
(objavljeno povodom poplava u Brodu, krajem kolovoza 2005) Igrom slučaja pišem ovotjedni tekst na terasi morskog restorana, na 33 Celzijevca, uz ribu i domaće vino, a ne u gumenim čizmama koje bih morao obuti da sam ostao kod kuće. Neki kažu da se u dijelovima grada ne može drukčije niti hodati ovih dana, a da je čamac naprimjerenije prijevozno sredstvo. Ljeto je ionako bilo ludo. Ni najstariji Brođani ne sjećaju se srpnja i kolovoza u kojima je gotovo devedeset posto (!) dana barem malo kišilo! I iz osobnog iskustva (vodio sam ove sezone centar Migalovci, s otvorenim bazenima) vam mogu potvrditi da su mnogi poljoprivredni i turistički radnici teškom mukom odradili ovu ljetnu sezonu, s uglavnom negativnim rezultatima. Potop koji je proteklog tjedna pogodio rubne dijelove grada samo je žalostan finiš tog tužnog ljeta u kojem su neki izgubili gotovo sve. Čujem da su barem službe pomoći u kriznim situacijama (od djelatnika Hrvatskih voda, pa do, moram ih stvarno ovaj put pohvaliti, vatrogasaca) reagirale brzo i odlučno i spriječile (pre)veliku štetu. Ipak, figurativni je to potop i politike krivo postavljenih gradskih razvojnih prioriteta. Grad kojemu je fiskalni kapacitet tek nešto iznad tisuću kuna po stanovniku, za sve potrebe, (čak 7 puta manje od Zagreba!) ne može si dopustiti luksuz razbacivanja tim novcem. Izgradnja kanalizacijske mreže je prioritet (jer sprječava ovakve poplavne katastrofe i poboljšava sanitarnu i zdravstvenu sliku grada). Uz dovođenje pitke vode u one ulice koje ju još nemaju i razvođenje plina, kao trenutno najjeftinijeg energenta, u sva domaćinstva koja ga žele. Radi se o civilizacijskoj trijadi. Dodajte ceste i telefon i stvorili ste komunalni standard koji naglašava europski dojam naših svakodnevica. Bez toga, stvar izgleda afrički, dakle, ne baš pohvalno za gradsku upravu. Tek nakon toga može se početi uljepšavati grad. Ma ne! Ni tada. Kad riješimo pitanje osnovnih infrastrukturnih usluga, trebamo se pobrinuti za ljude. Prvo one koji nemaju – socijalne slučajeve. Ne govorim ovdje o onima koji ne žele raditi, koji su izabrali pijanstvo ili boemštinu (jer i takvih u Brodu, obično vlastitom odlukom, sigurno ima). Govorim o onim stvarnim socijalnim slučajevima, višestrukim obiteljima, bolesnima... Pa čak i onima koji su odradili cijeli svoj životni vijek, a na kraju su dobili toliko malu mirovinu, da su postali socijala, ne svojom krivnjom. Amerikanci imaju izraz «less fortunate» (manje sretni), premda nema to baš veze sa srećom, već i sa snalažljivosti pojedinca. Moje je mišljenje, da se mora svatko pobrinuti za sebe, ali ne možemo one koji se zbog neznanja ili nesnalažljivosti nisu pobrinuli za sebe, ostaviti da propadnu. Grad, koji je u Grčkoj označavao prije zajednicu nego samo naselje, prva je organizirana pomoć koju ti ljudi mogu dobiti. Drago mi je što je gradonačelnik najavio da će to biti prioritet njegove gradske uprave. Dakle, prvo osnovna infrastruktura, pa onda ljudi... U nevolji, pa zatim ostali, koji u nevolji nisu, ali trebaju za svoju djecu dobre škole, vrtiće, kulturne sadržaje... Tek nakon toga možemo «granitirati» trgove i postavljati fontane. Što prije to shvatimo, prije će naziv «Brođanin» i «Brođanka» postati više od zemljopisne odrednice. Postat će identifikacijsko geslo. |
|
(objavljeno u tjedniku "Posavska Hrvatska" nakon što su vatrogasci iz prethodnog posta odgovorili da su se našli pogođeni mojim tekstom "koji inače ne čitaju" :)) ...pa evo mojeg odgovora s kraja kolovoza...) Svakom je autoru najveća nepoznanica koliko njegov tekst netko pročita, ili ga smatra korisnim. Jer pisati ako vas ne čitaju nema smisla. Nije pri tome važno čitaju li vas s dobrom ili lošom namjerom, podržavaju li vas i vaše stavove ili vas kude, bitno je da vas čitaju. Meni je ovo pisanje kolumne praktično nametnuto, ali sam pristao svjestan velikog problema: pisati kolumnu znači svaki tjedan imati reći nešto barem malo zanimljivo, aktualno, izvući u najširu javnost neki problem koji je možda bio skriven (možda sad netko traži rješenje za "Zlatni cekin", tko zna?). Ili napisati jednostavno nešto što mi je osobno na srcu. I sve to treba izdržati barem jedno duže vrijeme, recimo godinu dana (jer bi napisati kolumnu, na primjer, pet puta bilo pretenciozno uopće nazvati kolumnom). Meni je drago što sam definitivno utvrdio da me barem netko čita... recimo vatrogasci u noćnoj smjeni! Ili njihov šef u uredu? Jer za osobu "koja (me) inače ne čita", prilično se potrudio odgovoriti mi na pola novinske stranice. Pri tome je miješao kruške i jabuke. "Kruške", to jest poziv od strane moje direktorice 30. srpnja, koja se samo interesirala za mogućnost dolaska vatrogasaca ukoliko bude potrebno, dakle, nije ih zvala na intervenciju (usput, tvrdi da je poslao ekipu na teren što nije točno, i može potvrditi nekoliko stotina posjetitelja). Nisam u svojoj kolumni ni spomenuo tu večer i, dakako, tada nije bilo ni proloma oblaka. "Jabuke" su kritična noć 4. kolovoza, kada jest bio prolom oblaka i kada sam tražio samo pumpu, a ne osoblje (tih sedam vatrogasaca je moglo nastaviti čuvati grad od velikog požara). Ponavljam, bio sam spreman platiti intervenciju i poslati svoje ljude po stroj. No, dobro, kasno je plakati za prolivenim mlijekom. Niti mi pada na pamet tražiti krivca u vatrogasnoj postrojbi (rekao sam da sam gubitak prebolio, ali da mi je žao radnih mjesta). Ja najbolje sâm znam da se treba nešto uložiti da bi se stvorio raj na zemlji, g. Zapovjedniče JVP Grada Slav. Broda, ali nažalost, ja nemam gradski proračun iz kojega ću zagrabiti kao Vi, kad vam nešto treba. U privatnom poslu treba biti i nešto bolji matematičar, jer me ne možete uvjeravati da (prema Vašim podacima!) 0,24 ili 0,29 intervencije na noć nije "tek nešto iznad nule"? Kao da radite u državnom zavodu za statistiku, pa nas sve uvjeravate kako sjajno stojimo, jer nije rast o četvrtine posto mali rast? Uvijek nastojim iz rasprave izvući za sve neku korist. Vama prvome na informaciju, g. Zapovjedniče, osobno namjeravam uložiti u bazen i napraviti kvalitetan pomak u uslugama, za koje i sam znam da ove godine nisu mogle biti bolje. Ne samo otvoreni bazen (koji je potpuno neisplativ, ukoliko radite po zakonu), nego cjelogodišnji rekreacijski, lovni i terapijski centar. Trebalo mi je vremena uvjeriti u tu potrebu druge, kao što i Vama treba uvijek puno vremena uvjeriti druge u neophodnost nabave nove opreme za vatrogasce, recimo? Nadalje, premda precjenjujete moj utjecaj na zakonodavce u svezi s novim Zakonom o vatrogastvu, uistinu sam spreman sve Vaše stručne prijedloge (a predložite mi na koji način u taj prijedlog može ući i moja zamisao, odredba o vatrogasnoj pomoći poduzetnicima u nehitnim situacijama, naravno, na komercijalnoj bazi) proslijediti u zakonodavni postupak. Sabor je tu, naposlijetku, radi svih nas i rješavanja životnih situacija, a ne radi visoke politike. Predlažem (ukoliko je Vaš prijedlog bio ozbiljan, a ne samo zbog javnog efekta) i da daljnju raspravu nastavimo izvan javnog prostora, pa stoga objavljujem i svoju e-mail adresu, na koju možete reagirati. A otvoreni gradski bazeni, koje ste poželjeli su san. Lijep san, nesumnjivo, ali samo san. Radili bi 20 dana godišnje, i tražili svake godine jedan vatrogasni proračun za pokrivanje gubitaka (za to bi se novca u proračunu, dakako, moralo naći; poduzetnici neisplative projekte ne grade, jer im nema tko pokriti gubitke "po sili zakona"). Svakako nužnije za ovaj Grad bilo bi popraviti kanalizaciju da nam se ne bi događale onakve scene od prošlog vikenda, i drago mi je da je konačno jedan gradonačelnik najavio takav novi smjer gradske uprave. Kanalizacija, struja, voda, plin, odvoz smeća i ceste – dodaobih vrtiće i škole - tek kad to riješimo, neka se iz gradskog proračuna krene saditi cvijeće i "granitirati" trgovi. Nakon svega, i dalje uostalom smatram ("ceterum censeo"!) da bi se kod poziva na intervenciju vatrogasci trebali manje slijepo držati pravilnika, a više se sjetiti tko ih, u krajnjoj liniji, plaća. Ili što je neposredna opasnost? Jer liječnik će na odmoru, na plaži, sigurno priskočiti upomoć čovjeku kojem je pozlilo, bez obzira što ne prima glavarinu baš za njega, zar ne? |
|
(objavljeno u lokalnom tjedniku "Posavska Hrvatska" sredinom kolovoza) Ili, u ovom slučaju više bi bilo "vodu pumpaj, radna mjesta čuvaj". Mislio sam u ovoj kolumni pisati isključivo o općim temama, bez osobnih iskustava, jer ove novine već imaju sjajnih dnevničkih kolumnista, ali prilike me baš mame napisati koju o događajima jedne noći proteklog tjedna. Svi znamo kakvo je ovo ljeto: kišovito i hladno, da se i najstariji Brođani ne sjećaju ovakvog srpnja. Dvadeset i više kišnih dana u najtoplijem mjesecu u godini nezapamćeno je! Početkom kolovoza tomu su se pridružile i hladnoće i jutarnje/noćne temperature ispod 5 celzijevaca, pa nisu rijetki ni oni koji su početkom kolovoza upalili centralna grijanja ili naložili peći. Jer, kad se smrzavate, ne gledate na kalendar. Vremenske (ne)prilike su to koje ne odgovaraju ni običnim ljudima koji su jedva čekali "ljeto" za odlazak na odmor, a posebno nisu odgovarale onima koji su se bavili poslom rekreacijskog turizma. Otvoreni bazeni u okolici grada umjesto uobičajenih sedamdesetak kupališnih dana imali su tek petnaest (na znanje i ravnanje gradskim ocima od kojih neki uporno guraju projekt otvorenih gradskih bazena; u njih će se ulupati petnaestak milijuna kuna, a isplativije bi bilo plaćati tih nekoliko kupališnih dana autobus svima zainteresiranima)! Na Migalovcima su se na sve to poklopile loše stare instalacije i velika kiša i prošli su četvrtak doveli do poplave. Što radite kad ste ugroženi poplavom? Zovete vatrogasce! Koliko puta ste vidjeli na televiziji da u slučaju ljetnih velikih pljuskova i poplava (Pula, Šibenik...) pumpe vatrogasnih postrojbi izbacuju vodu iz stanova ili poduzeća. Dakle, rade ono za što ih tijekom godine plaćamo (i tijekom mirnih vremena jer kad ništa ne gori i kad nema poplava često se žalimo kako nam na "bespotrebne" vatrogasce odlaze preveliki novci; tek kad nam spase imovinu vidimo da su itekako potrebni). Te "noći velikog potopa" na broju 93 javio se samo jedan pospan glas koji je iskusno procijenio da nema dovoljno ekipa koje bi mogao poslati na teren. Mala zanimljivost; prosjek noćnih intervencija vatrogasaca kad nije sezona grijanja i kad pada kiša je tek nešto iznad nule! Jedna ili nijedna intervencija na noć. Baš tu noć, oni su bili u pripravnosti za tu nulu!? Na moju izričitu molbu da nam posude barem kakvu prenosnu pumpu, jer imam ljude koji s takvom opremom znaju raditi, odgovor je bio da ne mogu oni posuđivati opremu i neka se obratim "Vodovodu". Voda je u međuvremenu u postrojenju rasla. Velike pumpe za filtere i akumulacije bile su na korak do potapanja, pa sam morao narediti da se ugase, da barem ne budu poplavljene dok rade (jer tada u potpunosti pregore; ovako ih se nakon kojih tjedan-dva može osposobiti za rad). Onda sam telefonirao dalje. Glas u "Vodovodu" (kojemu se ispričavam jer sam greškom dobio krivi broj mobitela, pa su moji djelatnici, ni krivog ni dužnog u dva sata ujutro, izvukli iz kreveta krivog čovjeka koji ni nije bio dežuran!) bio je ljubazniji, ali od još manje pomoći. "Vodovod" na teren izlazi samo po danu. I to je u redu, jer to poduzeće i nije namijenjeno dežuranju po noći. Za to imamo vatrogasce, zar ne? Ne! Na ponovljeni poziv u kojem sam ponudio da ću osobno platiti intervenciju (premda plaćam gradske poreze iz kojih su već plaćeni i vatrogasci!), pospani glas je rekao da će pitati šefa, a zatim javio da ne mogu udovoljiti pozivu. Nazvao sam policiju. Na 92 glas je bio puno ljubazniji, imao sam dojam da bi momci u plavom došli sami da su imali kakvu pumpu pri ruci. Čak je dežurni rekao da će on zvati vatrogasce, pa mi javiti. Odgovor koji je dobio nakon nekoliko minuta i prenio meni bio je svejedno da oni ne mogu izaći na intervenciju. Razlog? "Moramo imati spremne ekipe jer što ako negdje u gradu izbije požar!" Podsjetit ću da je te noći bio takav prolom oblaka da bi bilo jako teško zapaliti i benzin, a kamoli da se nešto slučajno zapali! Došlo mi je da sam napravim kakav požar i da pozovem vatrogasce! Možda je greška i moja: da sam znao da Brod nema javnu vatrogasnu postrojbu, kupio bih si neku pumpu i držao je u pripravnosti. Predlažem i vama da kod kuće nabavite kakvu pumpu za slučaj poplave i barem jedan vatrogasni aparat, za slučaj požara. Osobno, izgubio sam novac. Ništa strašno, u svakom poslu postoji poslovni rizik gubitka, i u taj rizik dobar poduzetnik mora ugraditi i neočekivane elemente (poplavu, požar, potres...). Ali, kako više prihoda nema, deset ljudi, a uskoro i još četvero, izgubilo je posao, a to se nije moralo dogoditi! Više nezaposlenih, manje novca u gradskom proračunu (ionako punom rupa), pa će, nadam se, biti i manje novca za vatrogasce! Kao mali prilog "borbi protiv vatrogasaca", do daljnjega neću platiti 1200 kuna gradskog poreza na tvrtku, a svojim djelatnicima koji su sada bez posla, predlažem da posao potraže kao noćne interventne ekipe profesionalne vatrogasne postrojbe, jer tamo očito nedostaje ljudi! |
|
Svi znamo koliki se novac obrće u sportu. Gotovo kao i u takozvanoj "estradi", gdje svaka zvjezdica koju nacionalna (ili čak lokalna) sredstva masovnog komuniciranja proglase talentom i vrhunskim zabavljačem, zarađuje poput doktora znanosti u državnoj službi, bez obzira na upitan stvaran kvalitet izvedbi. Od svih sportova, nogomet je opet najveći potrošač. Na stranu što u malim sredinama (a i Brod je mala sredina) ima sportova u kojima se osvajaju i europske i svjetske medalje; svjetski kajak-kanu, tae kwon do ili streljaštvo, primjerice, nikada neće dobiti ni djelić sredstava koje će privući neki nogometni klub iz, recimo, prve županijske lige. Za privatne sponzore mi je jasno; svatko gleda svoj marketinški interes, pa ako je neki sport slabo popularan i gledan, razumljivo je da će privatnik lakše dati novac makar i za seoski nogomet, jer se na tom događaju barem okupi cijelo selo! Ali, kad se dijeli javni novac, prikupljen iz poreza koje svi plaćamo, trebalo bi se više dodijeljivati onima koji postižu najbolje rezultate, bez obzira na atraktivnost sporta. Jer, neka je sredina "sportska" prema broju i važnosti osvojenih medalja, a ne prema broju nazočnih na utakmici. Pojasnit ću iz kuta povjesničara: više je za sportski ugled Broda napravio dvostruki olimpijski pobjednik u rukometu Venio Losert, nego što će u svojih evo gotovo stotinu godina tom ugledu pridonijeti Marsonia, premda je rukomet dobio desetke puta manje novca. U povijesti sporta (a koju će nekada proučavati netko iz Japana ili Zimbabwea, svejedno) Brod je grad dvostrukog olimpijca u rukometu, a ne grad nogometa! Ovo je bio samo primjer, dakako, bez zlih namjera prema spomenutom klubu. Pisao bih više o jednoj pojavi koja je izgleda karakteristična za sve poslove u kojima se obrće novac, a nema veze s ugledom ili poštenjem sudionika. Prijevarama onih koji rade! Ni u nogometu, u kojem novca ima, također ga nema za one koji ga zaslužuju: igrače. Kao da se zaboravlja tko je taj koji je zaslužan za popularnost toga sporta i posjećenost utakmica? Primjeri su brojni, baš u Brodu. I dakako, ne govorim ovdje u vrhunskim igračima u europskim ligama, nego baš o natjecateljima na ovim najnižim, međužupanijskim i još nižim rangovima Ako je igrač potreban klubu, obećavaju mu se brda i doline. Plaće koje se nude znatno su više od prosjeka, igračima trećeligaških klubova nerijetko se obećavaju tisuće eura po sezoni! Znam i mnoge mlade ljude koji su svjesno, u takvoj dilemi, izabrali igru, umjesto fakulteta ili zaposlenja. Nitko ih ne može kriviti: i uz naporne treninge, ipak se živi bezbrižnije nego na faksu, a pogotovo uz takvu, za brodske prilike svakako sjajnu plaću. Boljim igračima obećavaju se i zaposlenja za supruge, rješavanje stambenog pitanja... Problem nastaje na kraju! Umjesto prve plaće, dobiju se "akontacije" od trećine ili polovine obećane svote... Druga plaća je još i manja... Treća se ni ne isplati, uz obećanje da će biti bolje krajem sezone. Naravno, igrači se nadaju najboljem, pa tko je spreman izgubiti nekoliko tisuća eura ako da otkaz? "Valjda će na kraju sezone isplatiti sve!" Figa! Na kraju sezone pronađe se još dugova, koji su hitniji za platiti od isplate plaća. Ako igrač ima sreće, ponudit će mu se dio potraživanja u naturi. Nije rijetkost da profesionalni nogometaš dobije građevinski materijal za dvije kuće (premda sretno živi u stanu!) ili tone šljiva, papira (!) i sličnih opipljivih stvari... Svega osim novca. Nogometni savez kao da štiti takvu praksu (nije ni čudno, svi izabrani u takva tijela ionako potječu, ne od bivših igrača, nego od sadašnjih uprava). Primjerice, igrač koji je prevaren ne može raskinuti ugovor i napustiti klub iz tog razloga (slična je nebuloza zapisana doduše i u našem zakonu o radu: tamo se navodi da neisplata plaća nije opravdan razlog za štrajk)! Ako igraču i istekne ugovor, obvezan je vratiti svom klubu svu opremu (uključujući primjerice sve godinama upotrebljavane čarape ili poderane trenerke!) prije nego što dobije papire za prijelaz u drugi klub, a nerijetko ih i tada mora tražiti putem odvjetnika. Čak i tada, nogometni savezi uvijek staju na stranu uprava klubova, a ne igrača. U ovakvoj situaciji tek se na turnirima ponešto zaradi, premda i tamo igračima nakon odbitka troškova, ne ostane više nego za dobar ručak ili zabavu. Ili humanitarni prilog, jer nije rijetkost da se igrači (i sami na rubu egzistencije) odreknu dobitka u dobrotvorne svrhe. Do kada će biti tako? Dok god se pomoć zajednice klubovima ne bude uvjetovala trošenjem proračunskog novca isključivo na igrače (i to vlastitog podmlatka!), a preuzimanje nekog kluba od pojedinca bude uvjetovalo njegovim jamčenjem za plaćanje troškova, a ne samo kupljenje dobiti (od prodaje talentiranih igrača, recimo). Međutim, može li sport od biznisa ikada više postati "sportska" djelatnost? Samo u snovima! |