Najgora stvar koja vam se može dogoditi na putu nije samo neka nezgoda, već prije svega svaki neočekivani događaj. Ono za što se niste pripremili, baca vas u očaj, ma kako naizgled izgledalo kao beznačajan problem. Pušači vjerojatno znaju za situaciju kad na izletu imaju i sendviče i piće i cigarete, ali nemaju najobičniju šibicu! Recimo, ispala vam iz džepa dok ste hodali? Možete imati i volju i novac, ali cigaretu zapaliti nećete...
Za takve situacije (samo ozbiljnije naravi) stvorili smo službe koje će nam biti na raspolaganju 24 sata dnevno. Jer ustvari, život je nepredvidiv i lako je zaglaviti čak i u naizgled rutinskom poslu. Možete živjeti miran, «solidan» život, pa da vas ipak razbojnici napadnu (pa smo stvorili policiju), možete se 50 godina baviti planinarstvom, pa slomiti nogu samo jednom (i bez Gorske službe spašavanja nitko vas neće na planini pronaći), možete se cijeli život grijati na drva, pa da vam ipak izgori kuća (na što će vatrogasci vjerojatno na vrijeme reagirati).
Na brojevima 92, 93, i sličnima očekujemo pomoć. Trenutnu i efikasnu pomoć. Zaboravljamo koliko novca treba (često se, dapače, i ljutimo na količinu novca koji izdvajamo za takve namjene) i koliko truda i organizacijske vještine treba da te službe zaista budu tu nama na 24-satnom raspolaganju kad su nam potrebne.
Dobronamjerno, kao što sam jednom kudio, htio bih sada i pohvaliti jednu od takvih službi.
Kad vas praktično novi automobil «izda» u trenucima dok kasnite na simpozij na koji nije ni mudro ni pristojno kasniti, osjećate se bespomoćno.Osobito ako ste «društvenjak» koji, iskreno priznajem, pojma nema o mehanici i automobilima.
Kršeći ograničenja, našalit ću se malo, prošli sam tjedan isprobavao maksimalnu projektiranu brzinu Jadranske magistrale, kad je jedan udarac označio kraj nade da ću stići na vrijeme. Prvo je bolest pokazao akumulator, pa signalna lampa zračnog jastuka, pa servo volan ... (na nesreću mojih čitatelja, uspio sam zadržati automobil na cesti!). A zatim je bez glasa auto stao. Na otvorenoj cesti, usred kamenjara.
Srećom, mobiteli su divna korisna stvar, a na drugom kraju žice, pod čarobnim brojem 987 skrivao se Hrvatski autoklub. I (opet) srećom, sve ono što od tih samozatajnih brojeva očekujemo u takvim situacijama ostvarilo se. Pogotovo kad je za svog člana intervenirao i matični HAK «Marsonia» (čijoj se tajnici iskreno zahvaljujem; premda sam u brzini pakiranja na put zaboravio i svoju karticu člana, gđa Kerdić je u pet minuta riješila stvar s dispečerom u Zagrebu).
Račun od 500 kuna za «šlepanje» riješio sam samo potpisom na radni nalog, a HAK je platio za mene!
15 minuta nakon nezgode, moj izdajnički automobil je već bio na leđima malog žutog kamioneta i posljednjih sedam dana provodi na tretmanu u dubrovačkom servisu, dok sam ja trošio mozak, ali i, pošteno priznajem, odmarao tijelo na seminaru Atlantskog vijeća Hrvatske. Treba li Hrvatska u NATO i zašto od nas traže baš neuhvatljivog Gotovinu, pisat ću sljedeći tjedan, a za ovaj put rezervirat ću samo još jednu pohvalu dečkima (i damama!) iz Hrvatskog autokluba koji se pojave kao «deus ex machina» i valjda svaku tužnu priču i nezgodu riješe na zadovoljstvo članova.
Stotinjak kuna godišnje članarine zaista i nije neki novac, ako vam kupuje bezbrižnost na putu.
Post je objavljen 29.09.2005. u 21:09 sati.