|
(objavljeno povodom poplava u Brodu, krajem kolovoza 2005) Igrom slučaja pišem ovotjedni tekst na terasi morskog restorana, na 33 Celzijevca, uz ribu i domaće vino, a ne u gumenim čizmama koje bih morao obuti da sam ostao kod kuće. Neki kažu da se u dijelovima grada ne može drukčije niti hodati ovih dana, a da je čamac naprimjerenije prijevozno sredstvo. Ljeto je ionako bilo ludo. Ni najstariji Brođani ne sjećaju se srpnja i kolovoza u kojima je gotovo devedeset posto (!) dana barem malo kišilo! I iz osobnog iskustva (vodio sam ove sezone centar Migalovci, s otvorenim bazenima) vam mogu potvrditi da su mnogi poljoprivredni i turistički radnici teškom mukom odradili ovu ljetnu sezonu, s uglavnom negativnim rezultatima. Potop koji je proteklog tjedna pogodio rubne dijelove grada samo je žalostan finiš tog tužnog ljeta u kojem su neki izgubili gotovo sve. Čujem da su barem službe pomoći u kriznim situacijama (od djelatnika Hrvatskih voda, pa do, moram ih stvarno ovaj put pohvaliti, vatrogasaca) reagirale brzo i odlučno i spriječile (pre)veliku štetu. Ipak, figurativni je to potop i politike krivo postavljenih gradskih razvojnih prioriteta. Grad kojemu je fiskalni kapacitet tek nešto iznad tisuću kuna po stanovniku, za sve potrebe, (čak 7 puta manje od Zagreba!) ne može si dopustiti luksuz razbacivanja tim novcem. Izgradnja kanalizacijske mreže je prioritet (jer sprječava ovakve poplavne katastrofe i poboljšava sanitarnu i zdravstvenu sliku grada). Uz dovođenje pitke vode u one ulice koje ju još nemaju i razvođenje plina, kao trenutno najjeftinijeg energenta, u sva domaćinstva koja ga žele. Radi se o civilizacijskoj trijadi. Dodajte ceste i telefon i stvorili ste komunalni standard koji naglašava europski dojam naših svakodnevica. Bez toga, stvar izgleda afrički, dakle, ne baš pohvalno za gradsku upravu. Tek nakon toga može se početi uljepšavati grad. Ma ne! Ni tada. Kad riješimo pitanje osnovnih infrastrukturnih usluga, trebamo se pobrinuti za ljude. Prvo one koji nemaju – socijalne slučajeve. Ne govorim ovdje o onima koji ne žele raditi, koji su izabrali pijanstvo ili boemštinu (jer i takvih u Brodu, obično vlastitom odlukom, sigurno ima). Govorim o onim stvarnim socijalnim slučajevima, višestrukim obiteljima, bolesnima... Pa čak i onima koji su odradili cijeli svoj životni vijek, a na kraju su dobili toliko malu mirovinu, da su postali socijala, ne svojom krivnjom. Amerikanci imaju izraz «less fortunate» (manje sretni), premda nema to baš veze sa srećom, već i sa snalažljivosti pojedinca. Moje je mišljenje, da se mora svatko pobrinuti za sebe, ali ne možemo one koji se zbog neznanja ili nesnalažljivosti nisu pobrinuli za sebe, ostaviti da propadnu. Grad, koji je u Grčkoj označavao prije zajednicu nego samo naselje, prva je organizirana pomoć koju ti ljudi mogu dobiti. Drago mi je što je gradonačelnik najavio da će to biti prioritet njegove gradske uprave. Dakle, prvo osnovna infrastruktura, pa onda ljudi... U nevolji, pa zatim ostali, koji u nevolji nisu, ali trebaju za svoju djecu dobre škole, vrtiće, kulturne sadržaje... Tek nakon toga možemo «granitirati» trgove i postavljati fontane. Što prije to shvatimo, prije će naziv «Brođanin» i «Brođanka» postati više od zemljopisne odrednice. Postat će identifikacijsko geslo. |