Svi znamo koliki se novac obrće u sportu. Gotovo kao i u takozvanoj "estradi", gdje svaka zvjezdica koju nacionalna (ili čak lokalna) sredstva masovnog komuniciranja proglase talentom i vrhunskim zabavljačem, zarađuje poput doktora znanosti u državnoj službi, bez obzira na upitan stvaran kvalitet izvedbi.
Od svih sportova, nogomet je opet najveći potrošač. Na stranu što u malim sredinama (a i Brod je mala sredina) ima sportova u kojima se osvajaju i europske i svjetske medalje; svjetski kajak-kanu, tae kwon do ili streljaštvo, primjerice, nikada neće dobiti ni djelić sredstava koje će privući neki nogometni klub iz, recimo, prve županijske lige.
Za privatne sponzore mi je jasno; svatko gleda svoj marketinški interes, pa ako je neki sport slabo popularan i gledan, razumljivo je da će privatnik lakše dati novac makar i za seoski nogomet, jer se na tom događaju barem okupi cijelo selo!
Ali, kad se dijeli javni novac, prikupljen iz poreza koje svi plaćamo, trebalo bi se više dodijeljivati onima koji postižu najbolje rezultate, bez obzira na atraktivnost sporta. Jer, neka je sredina "sportska" prema broju i važnosti osvojenih medalja, a ne prema broju nazočnih na utakmici. Pojasnit ću iz kuta povjesničara: više je za sportski ugled Broda napravio dvostruki olimpijski pobjednik u rukometu Venio Losert, nego što će u svojih evo gotovo stotinu godina tom ugledu pridonijeti Marsonia, premda je rukomet dobio desetke puta manje novca. U povijesti sporta (a koju će nekada proučavati netko iz Japana ili Zimbabwea, svejedno) Brod je grad dvostrukog olimpijca u rukometu, a ne grad nogometa!
Ovo je bio samo primjer, dakako, bez zlih namjera prema spomenutom klubu.
Pisao bih više o jednoj pojavi koja je izgleda karakteristična za sve poslove u kojima se obrće novac, a nema veze s ugledom ili poštenjem sudionika. Prijevarama onih koji rade!
Ni u nogometu, u kojem novca ima, također ga nema za one koji ga zaslužuju: igrače. Kao da se zaboravlja tko je taj koji je zaslužan za popularnost toga sporta i posjećenost utakmica?
Primjeri su brojni, baš u Brodu. I dakako, ne govorim ovdje u vrhunskim igračima u europskim ligama, nego baš o natjecateljima na ovim najnižim, međužupanijskim i još nižim rangovima
Ako je igrač potreban klubu, obećavaju mu se brda i doline. Plaće koje se nude znatno su više od prosjeka, igračima trećeligaških klubova nerijetko se obećavaju tisuće eura po sezoni! Znam i mnoge mlade ljude koji su svjesno, u takvoj dilemi, izabrali igru, umjesto fakulteta ili zaposlenja. Nitko ih ne može kriviti: i uz naporne treninge, ipak se živi bezbrižnije nego na faksu, a pogotovo uz takvu, za brodske prilike svakako sjajnu plaću.
Boljim igračima obećavaju se i zaposlenja za supruge, rješavanje stambenog pitanja...
Problem nastaje na kraju!
Umjesto prve plaće, dobiju se "akontacije" od trećine ili polovine obećane svote... Druga plaća je još i manja... Treća se ni ne isplati, uz obećanje da će biti bolje krajem sezone. Naravno, igrači se nadaju najboljem, pa tko je spreman izgubiti nekoliko tisuća eura ako da otkaz? "Valjda će na kraju sezone isplatiti sve!" Figa! Na kraju sezone pronađe se još dugova, koji su hitniji za platiti od isplate plaća.
Ako igrač ima sreće, ponudit će mu se dio potraživanja u naturi. Nije rijetkost da profesionalni nogometaš dobije građevinski materijal za dvije kuće (premda sretno živi u stanu!) ili tone šljiva, papira (!) i sličnih opipljivih stvari... Svega osim novca.
Nogometni savez kao da štiti takvu praksu (nije ni čudno, svi izabrani u takva tijela ionako potječu, ne od bivših igrača, nego od sadašnjih uprava). Primjerice, igrač koji je prevaren ne može raskinuti ugovor i napustiti klub iz tog razloga (slična je nebuloza zapisana doduše i u našem zakonu o radu: tamo se navodi da neisplata plaća nije opravdan razlog za štrajk)! Ako igraču i istekne ugovor, obvezan je vratiti svom klubu svu opremu (uključujući primjerice sve godinama upotrebljavane čarape ili poderane trenerke!) prije nego što dobije papire za prijelaz u drugi klub, a nerijetko ih i tada mora tražiti putem odvjetnika. Čak i tada, nogometni savezi uvijek staju na stranu uprava klubova, a ne igrača.
U ovakvoj situaciji tek se na turnirima ponešto zaradi, premda i tamo igračima nakon odbitka troškova, ne ostane više nego za dobar ručak ili zabavu. Ili humanitarni prilog, jer nije rijetkost da se igrači (i sami na rubu egzistencije) odreknu dobitka u dobrotvorne svrhe.
Do kada će biti tako? Dok god se pomoć zajednice klubovima ne bude uvjetovala trošenjem proračunskog novca isključivo na igrače (i to vlastitog podmlatka!), a preuzimanje nekog kluba od pojedinca bude uvjetovalo njegovim jamčenjem za plaćanje troškova, a ne samo kupljenje dobiti (od prodaje talentiranih igrača, recimo).
Međutim, može li sport od biznisa ikada više postati "sportska" djelatnost? Samo u snovima!
Post je objavljen 13.09.2005. u 16:50 sati.