26
utorak
prosinac
2017
Božić odnekada i danas
Nekako me ovih dana sitilo na Božiće iz djetinjstva.
Kičenje bora. U nas se bor kitio nekih 15 dana ranije. Da netko ne bi pomislio da se kiti zbog Bozica. Tako je to bilo. Mi dica nismo znali tada zašto, kasnije smo tek otkrivali razloge. Ni jaslice nismo smili staviti. Nije bilo prihvatljivo. Neko će prijaviti oca. Stalno su ga zbog neceg imali prijavljivati... Ali niko mu nije moga zabraniti post. Bakalar i na bilo i crveno, fritule... pa nek dođu i gledaju u teću sta se kuva. Mater je pekla po par vrsta kolaća...kiflice sa marmeladom, šape, bijela pita, žarbo šnite... nisu to bili skupi kolaci, ali su trazili truda i vrimena. Pa su se domaćice, u ta vrimena, prepoznavale i po boljim kolačima.
Tih dana, biti na selu, nama dici, je imalo najveću ulogu i značaj.
E tu, u didovoj i babinoj kući, ispod jednostavnog i skromno okičenog bora, bile su jaslice. Za mene neke neobične figurice. Sa djetinjom radoznalosću sam upijala babine priče o djetetu i tri kralja... i cudenje odakle joj sve to...I kako to na selu, ispod svačijeg bora te jaslice, pažljivo slagane, precizno..točno se znalo di je kojoj misto. I u sve si se moga dirat, pregledavat ukrase i balune, ali u njih se nije smilo. Šta je od istoka, šta od zapada.. i šta tu, među ljudima, imaju bit kravica, magare... pa neki pastiri...Tako su polako poprimale neko mitsko značenje.
Sićan se loženja badnjaka. To su zapravo, vrlo pazljivo i brizno birane, tri najdeblje i najlipše grane, ostavljene bas za tu prigodu. Pa slame po podu cile kuće i ispod stoljnaka...
A bozićni ručak! Dida bi, pri početku obida, palio sviću "trojicu", ubodenu u drvenu bukaru napunjenu žiton. Gasio je na kraj ručka, kruvon umoćenim u vino. A na stolu svega; domaćega kruva, sa komina, suvoga mesa, kupusa... a mi iz "grada" bi donili za peć i tuku.. pa materinih i strininih kolača.
Onda bi se poza ručka počeli okupljati čestitari ... druzili se po kominima, pekli divenice, kobasice, cije su bolje, krumpir iz luga..stiskali se na uskim bancima. Prenosila se bukara, a mi dica gledali sa strahopoštovanjem u ruke koje su je dodavale. Ruke koje su odavale snagu, muškost... Pivalo se...
Sastajale se klape, školarci, studenti, povezivale generacije...
Mislila san tada, naivnosću diteta, da to nikad neće proći. I da je svugdi tako. Nisam razmisljala kako je moguce da ce se neka druga vrimena zakotrljati. I da nece vise biti ni moga dide, da ce se familije raseliti, razdvojiti...
Na nekim običajima sam ustrajala . Ono šta je do mene. Pa mi naj sreća bila čuti sina "pocela je mirisat kuća na kolače, dolazi Bozic"... Podsjetilo me na mene.
I drago mi baš što sam eto i u njih razvila slične osjećaje i stvaramo neke nase uspomene.
Kotrljaju se dani. Sutra će već neki drugi običaji, pravila i načini. I dica će odrasti, postati ljudi u nekim drugim vremenima... Ali želja za zajedništvom, obitelji, se nastavlja njegovati.
Čestitanje i slavljenje Bozića nije samo vjerski, već i društveni, sociološki, kulturološki događaj. On ujedini sve! Ljude vesele, dobre, brišu se granice, ideologije. Uvažavaju se i mladi i stari, poštivaju bolesni i nemoćni...
Pa čak i one sta stalno nesto grintaju. Svega im puno, svega previše...Previše im svega, previše im ničega...
A Božic to sve lipo trpi..mudro, sa smješkom. Omekšat će ih, kad tad.
Tako i ja u ovo blagdansko večer svoje misli nekako upućujem i njima. Da ih božićni blagoslov pohodi i udomi se pod njihovim krovom.
Da se udomi i u ona tvrda srca... znaju oni, prepoznat će se.
A sada da čestitam Bozić i svima vama, nama, što se, eto i volimo, sto se ne bojimo pokušati biti dobri, bolji. Nekad nam ide, pa zapne...pa opet ide... Sretno i s blagoslovom nam bilo...
Čestit i blagoslovljen Božić svima!
komentiraj (13) * ispiši * #
19
utorak
prosinac
2017
Mir, radost, spokoj..sreća!
Prijeđeni put je to. Obrnuto proporcionalan sa svim mjerljivim, a nemjerljiv sa osjećajem mira, pa radosti i neobićnog spokoja kada stigneš.
Da se ne lažemo. I ne zavaravamo. Nije svaki dan osmjeh. Nije svaki dan osunčan.
Najčešće te nista ne upozori. Ustajanje, uobičajeni ritam. Higijena, oblačenje, koji potez olovkom, rumenilo.. pogled u ogledalo. Ok! Ćak sam i zadovoljna.
Zeznila me na tren, ta pogrešna procjena hladnoće, pa sam se brzinski presvlačila u ipak nesto toplije. Jos imam malo vremena za dovesti crijeva u red. I idemo. Već po izlasku osjetila sam da nesto ne valja. Da... Suzbijam paniku. Smiri se. A onda možda uspiješ .... odraditi sve pa i taj sastanak.
Na poslu kavica već skuhana. Ali nesto ne paše. Dobri, dragi ljudi... ali prebučno za mene, takvu...zuji...
Ispričavam se, ostavljam ih, odoh za svoj stol, pa gutljaj po gutljaj u miru i samoći. Jos zuji, a vrime teče... povremeno tek se neko pojavi na vrata: "'oćes li moći, odgodit ćemo".
Odmahujem usporeno glavom. Znam ja sebe, kad to "nešto" proradi u mene, negdi posrid, tada ne postoji "ne mogu".. samo me lipo odvezite i dovedite što bliže, dalje znam kako ću.
Iskreno, ne znam, ali znam da hoću!
A zujalo je i dalje...i bradica je poznato trnila... u ručicama tremor... Ali, odradila! Nitko nije nista primjetio. Inače imam taj “problemčić” što se na meni ništa ne vidi. Nedam ja! I malo tko i zna da je meni išta..tek me zbog mog rada pokušavaju povezati sa nekim zdrastvenim problemima, ali najčešće misle da se radi o nekom bliskom, iz obitelji… Sastanak je bio ugodan. Gradonačelnik ko da sam mu jedina taj dan na rasporedu. Sve teme prosli. Čak i šire... Zahvalna svim crticama u rokovniku. Brojkama podcrtanim, slovima podebljanim. Svim bilješkama.
Na redu je povratak. Evo je.. Opet Ona od prije. Nemoćna opet. Bez snage...ponovo zuji.
U udruzi me dočekao nas Stipe. Momak slabovidan. Ali zato vidi čudesno, nekim svojim senzorima, prepoznaje, osjeća...Dođe nam često u posjetu. Vedar, optimističan, grlen..sa svojom Ines. I tim svojim senzorima primjetio je oslabljeni i sve tiši moj glas. "Aj'te kući, gotovi ste za danas..." Nisam moj Stipe, ali 'oću malo stat. Pa ću vidit sta dalje. . Nakon nekog vremena shvačam da
ipak moram odustati od daljnjeg posla.
Izađem! Onako usporenu me drmne svjezi zrak. I bura je polako u opadanju, a sunce se počelo tek stidljivo javljati. Kolega me strpljivo čeka u svom ševroletu. Uguravam se pozadi.
I samo gledanje putem je naporno. A onda stigosmo do moje ulice. Izlazim i gledam put skala. Ko brdo preda mnom! Jos to! Hoću. Mogu. Moram. Nema druge.
Kada sam se popela, morala sam obilježiti taj trenutak. Ja tako sve bilježim. Fotkam sve što radim, pa kada dođu loši momenti, podsjetim se...i znam da ću opet tako. Napravila sam i taj famozni selfi. I naiđem tako na pogled koji sjaji, blista. Jer usprkos svemu, ja sam stigla. Pogled je to kojim samog sebe hrabris. I kada samog sebe jos vise volis.
Prijedeni put je to, obrnuto proporcionalan sa svim mjerljivim, a nemjerljiv sa osječajem mira, pa radosti i neobićnog spokoja kada stigneš.
Imala sam još planova do kraja dana. Ali ipak treba poštivati ta neka ograničenja. I prihvatiti ih.
I ne mislim da je osjećaj sa slike išta manji. Jer znam, opet će svanuti... i posrid tog nečega, zakucati jos jače.
komentiraj (8) * ispiši * #
