08
utorak
kolovoz
2017
Inćuni!
Najprije trebate imati jednog dragog i dobrog kolegu, koji će imati volje priko radnog vrimena, onako još za lada, „prošetati“ po peškariji, pazaru… a onda i strpljivo izvjestiti o punudi.
Ovaj put je Izbor bio vrlo logičan; jer kad se potrefe friški inćuni to je to!
E, a slijedeće šta van treba to je jedan dragi barba Ante, koji će vas uputiti u sve tajne ove po meni čak ekstravagantne, sitne plave ribe.
Priča je da je izuzetno bogata omega-3 masnim kiselinama, proteinima, vitaminima, onim B posebno, kalcijem, magnezijem, fosforom... Zna je i da postoji oko 150 vrsta inćuna diljem morskih prostranstava i da jedni od najkvalitetnijih plivaju baš našim Jadranom. Znao je da im je životni vijek oko 3 godine, kao što je i znao da inćun može narasti čak do 20 centimetara u dužinu i ostati vitak...
Našeg voljenog i vrijednog barbe, zvanog Ban, više nema, ali sam mu zahvalna do neba, na ljubavi kojom nas je sve redom obasipao, ali i što mi je otkrio ovaj prastari recept naših ribara težaka. Toliko jednostavan da se i ne može zvat receptom!
Jer sve skupa je gotovo za 15 minuta (od ćišćenja do pjata)!
Očišćeni inćuni se poslože u teču, zaliju se taman toliko da oplivaju, jednakom količinom bilog vina, i masllnovog ulja, ubaci se u sitno narizan petrusimul , luk, dvi lipe, zdrave fete limuna, onog neprskanog (ako nemate vi, ima sigurno u suside), soli i papra po svojoj želji i kuva se ravno pet minuta! Za prilog ide sve po vlastitom guštu: fažolet, blitva, krumpir na lešo, i naravno, "pod nus",sve dobro začinjeno maslinovim uljen.
Ovako spremljen inćuni, priča mi je, bio je način da se „konzerviraju“ i mogli su izdurat po nekoliko dana, jer firžidera u ta davna vrimena nije bilo.
Ali, da se zna, nije štos u brzini spremanja, niti u cijeni, što i nije nebitno, nego znat da se ovako marendavalo odvajkada..e to je gušt nemjerljiv!
komentiraj (11) * ispiši * #
07
ponedjeljak
kolovoz
2017
Zapisi iz sobe br 2
Kako to ima običaj, fb me podsjetio na ovaj tekst od prošlog ljeta. Baš mi se milo sjetiti ga, jer trenutno me samo muči lagana viroza i niš drugo.
"Zapisi iz sobe br 2
Svako malo je potrebno nešto promijeniti, kažu!
Nama ženama, najlakše je prominit boju kose , ma bar za nijansu, pa makar to njačešće niko ni ne primjeti, čak ustvari ni muž, ni dica, prijateljice...ja sam ovih dana, u ime te iste svete potrebe, jer sila boga ne moli, a u nemogućnosti druge, minjala zvukove na mob..po redu: ton poruka, ton mesingera, ton wats apa…birajući naišla na ton nekih veselih, kričavih ptičica..
Ajmo probat, za promjenu! Ma za vraga! Evo, sada mi se mišaju vrapci, komarci, kosovci, ali i ovi golubovi, galebovi..koji je to kuršlus…neuštimani orkestar. Ne znan oču li baciti oko na mob, tuć po ruci, ili to golubovi skriče, svađaju se i otimaju baćene mrvice...
A svi koji su bili dio avanture što se zove KBC Firule, znaju za vječnu i neumornu ljubav golubova i bolničkih balkona, prozora, taraca… Znaju di ima spize, di su ljudi mekog srca, i duše, a onda je stigla zabrana! Ne smi ih se više tetošiti..šporkaju, a higijena je, bože moj, zna se osnovni i prvi uvjet kvalitenog liječenja. Nemam se šta tu za reć.
Ali kad smo kod promjena, jedna je baš nova i zatekla me! Totalno! Na odjelu nema iznajmljivanja TV-a! Dakle, već naučena i naviknuta, a odavno je ponuđena opcija rent-a tv, na zidu sobe čak uredno stoji, friško nova zalijepljena reklamna tabla, zovnem. Nestrpljiva da riješim trenutno najveći problem. Lik sa druge strane mi kaže da je predstojnica klinike, tj ovog odjela, zabranila rentanje. Ali čemu onda reklama? Ok..
Već u blagoj panici zoven muža..snalazi se, pronađi i dobaci kako znaš. Dok još nisu počele gužve na cesti. Nakon što sam sat vrimena čekala da mi prezaposlena postarija sestra promijeni posteljinu od prethodnog pacijenta, dođe ona. U prići spomenem tu „situcaiju“, na što će ona meni kako je tv općenito zabranjen.
Dakle nitko na odjelu ne smije gledati tv…Znate, glava je to…ne smi se zamarat, zračenja su to…pogubno je…Ok! A postoji li tom logikom zabrana mobitela, laptopa…a kaže ona, sa čudnim smiješkom, još i to?
Pa koja je razlika za glavu, pitam se….
Protrnla san od muke..šta sad..sliejedećih otp 120 sati provest sama u sobi, bez tv-a, wi-fi-a, samo mob, koji je u ovim uvjetima stalno na punjenju ali ipak i ograničenog interneta. Triba dozirat, čuvat te mega, giga..ne kužin se ja baš u to… Blaga panika!
Kaže sestra da kupin knjigu i čitan. To mi bilo ko triska. Zeza li ona mene? Uz sav ovaj tremor, i spomenem još ponešto, knjigu da držim u ruci..a ona će mrtva hladna; pa sa koliko ste to problema došli, tribali ste nešto ostaviti doma, ne možemo mi sve… ahahhaa…šalila se ili ne, ko mi je kriv. Očajavam! Prošlo je 30-tak sati bez tv-a. I?
Srela san ljude! Znate u bolnici, po ovim sobama, postoje i ljudi! Je li to moguće?Naslagani ko srdelice..po dvoje, troje.. Kako izgleda slušat i pričat sa ljudima u bolnici?
Žao mi gospođe iz sobe br 4. Prišla mi, sama, dok san vatala zrak na taraci, a zraka nigdi. Uskuvalo sve. Pokušavam je razumit, ali ne ide.. vidin na rubu je, nešto me moli, izraz lica joj govori koliko je očajna..a meni još teže nju takvu pokušat razumit. Ženi nešto triba..povezujen.."tablete..nema…nemaju ovde…zvala bi kući.." Dajte mi broj, kažem..."ne znam..nemam…di mi je, iman li ga…" A uredna gospođa, ošišane njegovane kose, lijepom kestenjastom bojom prikrila je sijede, njegovanog lica. Vidiš iz pogleda zrelost..ali đaba...svega je svjesna..ne može… smin li se uopće mišat. Na svoju ruku ništa…
A ja, u ritmu tvista, moja draga susida, a i moja dica znaju o ćemu prićam, tražin sestru, kaže mi ona će to riješti…Vratin se svojoj čuki.
Ubrzo mi priđe i jedna Danijela, 18 godina. A dite, mislin se, šta ćeš tu…pozvala me u veselo društvo na balkonu.. par soba dalje.
Darko sa Šolte i Jusuf sa Brača…
Slijeće jedan helikopter, a oni: ko je sad propustija večeru? Vide da ne shvaćam, pa mi objašnjavaju da je na isti način Darko stigao sa Šolte, nije uspio večerat, jer ga je „uvatilo". Iz priče kužin da još ne znaju šta! Samo zna da je osta bez svijesti, i bez večere! Brzom intervencijom medicinske setre, sve skupa je trajalo uru vrimena, helikopter ga je teleportira u sobu br 8.
Iz susjedne sobe šuškaju nervozno roletne..pa da, prošla je deseta ura i to dobro...ljudi bi spavali
Vračam se u svoju sobu, ipak željna sad i malo mira i tišine, kad eto baš kako san to poželila iznenađenje: cimerica!
Još ne znam detalje, ali mlado djevojče, strankinja, priča ingliš. Cilu noć je primala imunoglobuline…izmjenjuju se doktor, sestre, šuškaju staklene bočice…u svemu tome sitile se da bi i meni mogle napraviti još jedan EKG, usput im je….sve je u redu. Već kruži priča po odjelu kako imam junačko srce, a „gracijalne“ vene… tanke, pa pucaju. jutros je bilo opće veselje kada je sestra iz prve ubola a da nije pukla. Braumvila sad čući i spašava stvar..samo nek izdrži ovih nekoliko dana. Polako shvaćam gotovo je, nema sna
E sad bi dobro došla Tv! Ali nema… Šta preostaje? Skrika golubova, galebova, pogled na splitske zvijezde i dizalice na nekom terenu isprid ... povremeni jauci iz soba..
Evo ga! Još jedan helikopter! Neko će propustiti i doručak? Ne misli crno, možda je trudnica. Kada god čujete sirenu, pomislite najprije da je neka sretna trudnica išla roditi, nemojte misliti na najgore, na prvu! A onda polako i smireno zovite dicu, muža….
Noć se bistri…
Zora i ja! Ajmo draga moja… Čisti zen! Aauuuummmm"
komentiraj (8) * ispiši * #
03
četvrtak
kolovoz
2017
Priča iz čekaonice
U glavi mutno…lići na bol, al nije to ništa…znalo je i jače..
Možda je od onog kontrasta od jučer. Upozorio me zgodni u bijelom, a baš je bio zgodnić, da je moguće.
Da su moguće i mučnine, kao da mi je prvi put da snimam, a znao je da nije.
U čekaonici me dočekalo njih još troje. Ja sam došla nekih 15 minuta prije svog termina. Odmah mi jasno da ću čekati bar uru i po, do dvi. Ok..mislim se, ja bar znam šta mi je…a hoće li biti koja nova lezijica više-manje, ne'š ti.
Ali šta je ovoj mladosti? Mladić u čošku, nervozno pogledava oko sebe. Dosadilo mu čekanje. Nada se da je ipak slijedeći na redu, da neće opet neko preko reda..
Utješno je to što je prostor klimatiziran, tek je rano popodne, negdi iza dva..i čeka nas dugo druženje. Zanimljiva su ta druženja po čekaonicama. Shvatiš da tebi i nije tako loše.
Otvaraju se vrata. Ulazi sestra, u naramku nosi papire, žuri joj se, ali ipak se osvrće i smješkom komentira kako nešto lipo miriše. Pita koji je to parfem. Ma nije parfem. Odma mi je jasno da je to kriv ovaj moj Lerbolario, Iris.
Dolazi do mene, je, kaže to je…nije reklama. samo primjećujem da kada sam god po tim hodnicima, sobičcima, uvijek netko nešto primijeti lipo, usput..ili piđama, boja kose, šolja kave… a šta nema veze sa medicinom. Ili pak ima? Možda najviše!
Uvijek sam govorila da je bolest jednim dijelom i stanje uma..pa kako se kome posreći, kako ko umije, kako se snalazi…bolje, teže, lakše…
Pitam djevojku do mene da li joj je prvi put ovo snimanje MR? Sa njom je mladić i vrlo brzo skužim da su par.
Dok ona otužno i frustrirano priča svoju priču, on se smješka, hrabri je…ne da joj po tuzi. Četiri godine ima kronićnu anemiju. Kaže, svako drugi čovjek je ima, ne jada se ona na to.. Ali ta njezina je neki rijedak i čudan oblik. Ne može ništa. Više ne vlada sobom.
Kosa skoro do poda..šala, do pola leđa, prekrasna, valovita, crna…bademaste okice, blijedi ten…Obilaze već godinu razne specijaliste..Split, Zagreb..jedni pobijaju mišljenja drugih…dok ona propada.
Čak i oko broja infuzija sa željezom se ne slažu: 12, 19, 25….dok ona propada!
Prošlo ljeto se kupala, skakala u more. danas ne može iz kuće.
Mladić kaže pogledajte joj noge, ljubičasto su plave, u njima je -10 stupnjeva, mrzle, nema cirkulacije, srce ne pumpa..a vani gori. Tek sada mi upadaju u oči tenisice, duge rebe, dvoslojna majica…Aaa, zato tenisice, sada kužim..
Dok govori o svojoj nemoći, i ja krenem sa svojom pričom. I kako sam prije eto 17 godina i ja započela svoju odiseju u istoj ovoj čekaonici. U 33- trećoj godini, kao i ona…mladić nas odmah naziva, logično valjda, Isusovke...
Tražim načina da je utješim. Kao što je i mene netko trebao dok sam čekala svoju prvu MR. Sa mnom je tada u čekaoni bila jedna zabrinuta gospođa, sa svojom mamom, starijom bakicom. Iz Zadra su došle. Sve što sam saznala o snimanju bilo je od njih. Da traje 30-tak minuta, ali, pod uvjetom da je sve u redu. Ako ne, daju kontrast. Baki će vjerojatno dati kontrast jer sumnjaju na tumor.
Kada su mene nakon nekog vrimena izvukli iz bubnja, mislila sam super, gotovo je..a ono sestra kaže, dat ćemo vam sada kontrast i za nekih 10 tak minuta ćemo biti gotovi. "Molim vas, bili ste dobri, strpite se još malo."
Dalje je nisam čula. Kontrast! Skamenila san se…
Jedva san čekala da me vrate u moju sobicu, da mogu na miru pustiti koju suzu..dok sam tu, dok me niko od mojih ne vidi. Vidila me samo moja teta Ljube, cimerica. Sa njezine vrpce se čuo Karan... "čuvaj me kada jesen dođe…" Od tada je ne mogu slušati...
Sićan se, naslonila sam se na prozorsko staklo, jecaji su se redali, pustila sam ih. Znala sam da poslije više nema, ne ispred dice, muža, matere, oca, brata, familije.
Šta reći ovoj djevojci? Hoće li uspiti imati svoju obitelj…ostvariti i jedan od svojih snova. moći se prošetati, opet zaplivati...
A onda su me, ne znam zašto, prozvali prije nje. Možda zato što sam ja na ovaj termin čekala punih 15 mjeseci. Bilo mi je neugodno. No ipak sam ušla i odradila tih sat i po. Sa kontrastom.
Na izlasku čujem prozivaju „Anita“! Ni ne mislim na svoje muke, tek na nju. Kako joj želim svu sriću ovoga svita. Ako se računa, od mene!
U autu, kasnije, pričam sve ovo svojoj kćeri. Kako mi je teško gledati mladost..kako skoro poželim, da ako ovaj odozgo ima još štogod, neka meni da, a Anitu ostavi na miru. Kćer mi napominje, ali mama i ti si u njezinim godinama proživljavala isto. Je, ćerce! Ali ja sam do tada sve već odradila. Imala sam Vas! Imala sam najveći mogući motiv za borbu.
To je bilo juče. A danas? Uglavnom , kada je tako, kada se pojavi to stanje, krenem sebi da olakšam pa nađem jednu točku. Zamišljenu…pa je gledam. Najćešće je okrugla. Puna nekih kvrga… rupa..brazgotina…sve je sivo…vidim i upregnute kočije, kako čekaju.. čekam i ja…
A onda, a ne znam ko to i kako posloži, sitim se da mene čekaju moje najsvjetlije točke… Moj život! Ovaj sada, ovaj tren! Ovaj dan, koliko god neodlučan, ali ga triba proživit, skuvana kavica koja se već skoro i oladila.
I tek novi kupljeni stoljnjak!
Eh, taj stoljnak sam odredila, nakon snimanja, potražiti, jer kod nas, manji gradić, sve se pozatvaralo, nema metraže. Ne bilo koje, već od impregniranog platna!
Prilično ošamućena od vručine i snimanja, uspila san naći taj dućan. Čak sam, čekajući kćer uspila izabrati i dezen. E taj moj stoljnka sada me čeka!
To impregnirano platno je super metafora za ovu moju priču!
To platno sve upija, ali se ne vidi, nema tragova. Svašta se po njemu i prolije, i prospe, i fleka, ali sve se da pobrisati. Jedno sasvim obično pranje sve vraća na staro… postavila ga, malo sam se preračunala u dužini, ništa zato, uzimam nožice. Rješeno! Gle, ona zamišljena točka sve je sjajnija.
Ko impregnirano platno! Sakrilo je sve tragove. I možeš ga koristiti dalje.I još ga skrojila po svojoj mjeri.
Šta nam ustvari preostaje? Šta je najbolji put? I dođe mi: Briga i ljubav olakšavaju, i vračaju na pravi put.
Za ovaj put dosta.
komentiraj (8) * ispiši * #
