Aktualno - Ante

Sanitetska kola su me dovela na hitni interni prijem…Stalno sam zatvorenih očiju..tako mi lakše podnijeti bol i mučninu u želucu… shvaćam već na prvu, da je gužva..bolničari koji su me doveli, pokušavaju, na svoju ruku, da me se prigleda preko reda. Nisam svjesna što se događa ali osjećam tu neku nervozu kod svih koji se tuda kreću. Čujem oštar glas, užurbanim tonom, "šta je pacijentici?"…moji nešto govore, obraća se meni, a ja vidim ispred sebe mladu lijepu liječnicu: "kažite mi gospođo koje imate tegobe, da vidim, nalazi su u granicama, prihvatljivi, ne vidim ništa hitno"..moji negoduju. A ona će, "recite vi meni, uvjerite me da vas primim preko reda, vidite ovih 25- 30 ljudi, svi su oni prije vas, i možebiti, životno ugroženi i recite mi zašto bi vas uzela i ja ću vam odmah reći da uđete"…isuse, koji ton, koji glas, koja odriješitost, grubost…..ali i nešto drugo..pa ja nisam životno ugrožena, ajmo mi ća, sram me… zatvorenih sam očiju i dalje. Cujem vrata iza mojih leđa se svako malo otvaraju. Izvikuju se imena..jedno najčešće; Ante! Antee, di siii… Ajme di je više taj čovik, koliko puta su ga zvali.. samo zadržava doktoricu..neka vidi koliko ljudi čeka..koji komod…jednoj ženi je pozlilo, čujem. Otvaraju se vrata, kome je pozlilo? Uvode ženu u ambulantu. Mučna atmosfera. Otvaraju se vrata nakon nekog vremena hodnikom, pa i kraj mene, jurećom brzinom prolaze kolica sa istom ženom. Uz nju doktori, sestre.. čujem sestra govori drugoj, molin te brzo protokoliraj, tahikardija… protokilraj, odzvanja mi u ovoj mojoj tupoj glavi…i u takvim trenucima, moraju se baviti papirima, pravilima, propisima, sačuvati razum, ostati pri sebi…
Ljudi, večina njih, su nervozni.. čujem ih. Žale se odavno su tu..neki od popodne…sada je 20,00..bliži se vrime utakmice, mužu sam pokvarila večer…do mene dolazi propuh…osječam ga,..zar da se na to obazirem žalim..pa ovo je hitna…opet zovu Antu..pa di si čoviče.. najtraženiji si na ovom odjelu..oči su mi stalno zatvorene….
Neočekivan brzo, nakon sat i po čekanja, prozivaju me…jedva se od gužve, kolica, kreveta, probijem do vrata…ulazim, doktor, mladi, već me čeka, strpljivo…. Skroz pažjivo, mirno, kao da sam mu jedina tu noć na redu, postavlja pitanja, pregledava… dok ležim, čujem glasno zapomaganje u susjednoj prostoriji, ali više nalik buntu, netko je izvadio braumwilu čujem, ne zvući dobro… kasnije sam, na hodniku vidila kako je izvode, i čujem po komentarima da je cura bila predozirana, došla je u pratnji bivšeg momka, i policija je bila naravno, stari im je pacijent… Tek sada razmišljam u kakvim uvjetima ti ljudi rade. Do mene dolazi bolničar, jednako smiren, strpljiv, vadi krv..treba još urin, i RTG stomka…kaže pričekajte vani…pitam i čujem nalazi su tek za dva sata, a možda i više….
Smještamo se u prepunu čekaonu. Kćer mi nalazi kolica, jedino slobodno sjedeće mjesto… kada sm god na hodniku ja sam zatvorenih očiju. ništa ne vidim, samo čujem...nakon nekog vremena, vrata se otvaraju, opet zovu Antu… ovo mi već polakao ide na je… i postaje sumnjivo….sada prozivaju i mene, javim se…prilazi mi bolničar, postariji, izgledom, ali pomalo komičan…na njemu bolnička odora, raskopčana, zgužvana, ali osmjeh topli…ja sam Ante, odvest ću vas na RTG... Ante? Onaj Ante kojeg su stalno zvali, na kojeg sam se srdila…putem do traume, ja se pokušala našaliti, a on prihvati..kaže kako nijednom u svojih 65 godinca nije bio bolestan, tek jednom kad mu je bio natečen zub….
Obavila sam sve i sada preostaje čekanje nalaza…Negdje iza ponoći, nakon točno 2 sata, zovu me.. sve imaju. Mladi bolničar koji mi je vadio krv, u ruci drži nekoliko manjih i većih boca..ovo je sve vaše, pokušava se našaliti, sada ćete mi lipo leč i dok vam sve ne isteče moji ste..a kćer pošaljite na piće i krafne u Mate…je li moguće, ima se volje i šaliti..Uglavnom, od kada sam ušla u ordinaciju, imala sam kompletan tretman, sve je išlo otrpilike nekom optimalnom brzinom ( ako se uzme u obzir da ipak, na sreču, nisam životno ugrožena). Redaju se bočice.... trenutno nas ima šestoro na tretmanu.. odlaze, dolaze novi.. prime bočicu, odlaze, samo ja ležim, teče, a bol ne popušta…kćer i muž su se vratili, donili krafna za još poneko gladno stvorenje..nude, ali naravno kome je do Matinih krafni… Dolazi mladi bolničar i kaže da ostajem do jutra… Moja bol ne popušta..uvatila me mala prpa..šta je sad, nisu valjda šta opakoga našli.. Pomalo me vata strah..šaljem moje doma… hladno mi je dok tako ležim…kćer je prije nego je otišla, ugledala Antu kako ulazi, sa naramkom čisitih lancuna, dao joj je i deku, da mi ne bude zima do jutra.. Prošla je jedna ura. Pritisak i kolona pacijenata ne prestaje. Kao da je podne..sa nekima i izmjenim pokoju riječ, koliko možeš.. a ti doktori, te sestre, bolničarke i bolničari, i oni kao da je tek podne, kao da su tek došli u smjenu… osječam polako divljenje. Doktor me zove na razgovor..sve je u redu..ovo je ipak rekacija na lijek, nije nikakav gastro problem. Što u mom slučaju ne znam šta bi više volila… zadnje upute, predaje mi slike, nalaze laboratorija, mala hrpetina toga, kao dam bila tjedan dana, a ne par sati…
Sada sam u svom toplom domu…bolovi polako popuštaju. A ja mislim na Antu, i cilu ekipu sa hitnog Internog….Sada su u svojoj trećoj smjeni..imam potrebu olakšati im..vidim Antu kako sa istim osmjehom dječaka, vodi pacijente, priča im svoje priče… Mirnu ti večer želim barba Ante, tebi i dežurnim liječnicima, sestrama..nije vam lako.. Eto!