Bura je

Pokušava se čovjek sabrati i sve proživljeno ovih zadnjih dana, tjedana, mjeseci…svesti na neku razumnu razinu. Onu za disati, misliti, osjećati….najosnovnije dakle!
Pa, tako zalivam i čistim cviće, al prejednostavno je! Brišem prašinu, ok, ima ćoškova, al ipak, prejednostavno je….
Pričam sa dicom. Vidim, njima tlaka, a ja ko padobranac tražim čvrsto tlo, prizemljenje, uzemljenje…

Pratim vijesti…
Bože moj, tuga i strahote svugdi; izbjeglice, dižu se zidovi, bombe ne prestaju rušiti snove, odsanjane i neodsanjane, smrznute na modrim pučinama nade. Stradavanja i umiranja..
Obljetnice, tužne i licemjerne.
Biraju se neki novi ljudovi, tamo u Amerikama, sa američkim osmjehom.
Dici su se zabranili smijat, bar ih ne javno prikazivati, zbog kromosoma više i nečije abortirane savjesti, francuske savjesti!

Zaraze svih vrsta prijete: jaja, mesa, inspekcije,… kao da se svit pretvara u ogromnu staklenu kuglu punu bakterija i virusa, čovjekolikih i čovjekovih…

Ali zato 'vamo, u našem malom poznatom mikro svijetu, bura! Zviždi bura! Ulazi u najsitnije rupe prozora, vrata, zidova…. Posjećuje sigurnim koracima sve naše kale i kutke, zakutke…
Ta naša bura najbolji je čistač! Ulica, trgova, obala, stijena… Skuplja i odnosi svu prljavštinu...
A ja sad odoh nazad! Svome cviču ...i možebit kolačima...
Bura je!