Kome...
Kome da pisem
najljepse pjesme,
kome da darujem
njeznost,
kome da poklonim
najljepse vrijeme...
Kome...tko zna...
U mom srcu
prazna tisina,
bezazleno u mojoj dusi
tuga golema
u mom glasu
odraz mladosti,
mladosti bez radosti,
u tuznom oku suza
sve je prazno...
....
Vidim da vam bas nije jasno u vezi ovog svega....
kao prvo ja jesam prekinula sa svojim deckom...
... ali sam se i pomirila....
kao drugo, onaj zadnji post ''Dugo lutanje'' je prepisan iz jedne biljeznice u koju sam tako pisala sranja poput nekih pjesama i takvih prica.....
Je li vam barem nesto jasno....
DUGO LUTANJE...
Da li je potrebno sve ovo pisati, da li je potrebno prevrtati po sjecanju, da li je potrebno dirati uspomene...
Iskreno to je bolno, ali u sebi ima nekog cara, jer me vraca u prosla vremena, kada smo letjeli mnogo, kada smo bili zasljepljeni mladenackom ljubavi koja je obecavala sve, a ipak ne dobijem nista...
Bilo je to nase proljece, nase ljeto, jesen i zima... Bila je nasa godina ispunjena ljubavlju, radostima, zanosima, a danas nasim suzama koracaju drugi, vole se, mastaju... Sretni su kao mi nekada, danas su ostale uspomene, divne uspomene nase ljubavi, koja je davno izgubila listove ispisane u mom dnevniku, ali koja je ostala u nasim srcima, da nas podsjeca na nasa vremena. Danas sam listala stari dnevnik i sjecala se svih onoh sati provedenih s tobom, svih onih mastanja, lutanja...
Bilo je divno i ne dozvoljavam da zaborav izbrise uspomene. Znali smo dugo da sutimo i da njemim pogledima otkrivamo nasu ljubav, znali smo da se smijemo, da se luckasto smijemo drugima, da volimo sve trave, svo cvijece, da volimo svu djecu, sve ljude... Bili smo zaista zaljubljeni. Odjednom su dosle duge sutnje koje su bile besmislene, koje su me dovele do ludila, ali tako smo zeljeli ublaziti bol rastanka, tako smo zeljeli da sve odjednom nestane i da brzo projuri pored nas...
Tako smo zeljeli da umre nasa ljubav...
Tako je izgledalo u casu rastanka, sve bez bola, bez suza, sa mnostvom poljubaca, obecanja i opet duge sutnje...
Zaboravili smo sva ona mastanja, sve one lude mladenacke zanose, koje imaju samo zaljubljeni, sve one casove provedene zajedno, jer vrijeme nas je pregazilo...
Danas kada prolazim ovim stazama, kada pokusavam da zaustavim suzu koje su trebale teci na rastanku, kada pokusavam da ublazi bol, sve odjednom postaje ne izdrzivo, glupo i odvratno... Bijezim sa naseg mjesta kojeg smo neizmjerno voljeli. Lutam dugo kroz grad nase srece i odjednom vracam se u sivilo svakodnevnice mog zivota. Prolazim pored tebe, osvrcem se, gledam te dugo, dugo sve dok sasvim nestanes iz mog vidika i opet suze, vrele i bolne rasparaju moje srce, ozivljavaju uspomene, a ti, kao stranac prolazis pored mene i nanosis mi jos vise boli...
Znam da si tuzan i usamljen, da cesto razmisljas o meni, da bi zelio da ponovno budemo zajedno, ali ne, to je sada nemoguce, zasto prevrtati po proslosti, sami smo tako htijeli...
Mladenacki zanos je bio veci od nase ljubavi, i jaci od naseg razuma... Danas imamo uspomene, divnu proslost i obican svakodnevni zivot...
I poslje svega neka zive uspomene...
Ne dozvoli da zaborav prelije sjecanja na jednu ljubav...
Ispravak posta...tj....samo onaj dio o osobi koju sam smatrala izgubljenom...
...Zeljela bi promojeniti ono sta sam napisala u proslom postu... Mislim ovo se stvarno dogodilo, vidim da mi bas i nevjerujete, ali je, dogodilo se.
Ovako, samo bi htijela promijeniti ono sta sam napisala o svom decku. Mislim da nije zasluzio da onako o njemu pricam. Zivot ga bas i nije mazio, to sam jucer shvatila. Jucer sam bila na kavi sa frendovima i na neki nacin su me uvjerili da i nije on tako los.... Ma znala sam i ja da nije los.
ISKRENO... Samo sa trazila razlog, samo sam cekala da negdje zajebe da mogu prekinuti s njim. Isao mi je na zivce sa svojim ponasanjem... Ima dvadeset godina i uopce se tako ne ponasa, ponasa se kao da je jos mladi od mene.
Jucer sam pricala s njim, na neki nacin sam se htijela ispricati za ono sta sam napravila u srijedu. Naime, jako sam ga povrijedila, no on je i mene, ali ono sta sam mu napisala u poruci, nisam bas tako mislila. Napisala sam mu da je profuckao svoje. Pa sam se dosla ispricati.
Dosla sam mu reci da zelim prekinuti s njim. Pocela sam govoriti, ali jednostavno nisam mogla. Kad sam ga vidjela, morala sam ga zagrliti. Mislim da je i sam skuzio zasto sam dosla do njega. Ali taj je razgovor presao u nesto vise. Poceo mi je govoriti o tome kako njega niko ne voli. Kako sve oko njega boli glava samo zbog njega. Jedinu dobru osobu koju je on naveo u cijeloj nasoj prici je bila njegova ujna. I prije mi je govorio o njoj. Mislim da je ona jako vazna za njega, vijerovatno je puno napravila za njega kad ju toliko voli. Saznala sam sta se dogodilo s njegovom mamom i to mi nije ni malo olaksalo da nastavim razgovor o nasem prekidu....
Dok je sve to govorio...imala sam osjecaj da ce se rasplakati....meni su suze samo tekle... Nadam se da nije skuzio... Tako je tuzno govorio o svemu, o svojoj mami, tati, baki.... Izgleda da ja ni ne znam sta imam, kakvu obitelj. Nakon naseg razgovor shvatila sam koliko sam doista sretna... Shvatila sam da imam normalnu obitelj...barem donekle...
U tom razgovoru nisam...nisam ga jos ja mogla ostaviti... Jednom sam mu prilikom rekla da ga ne zelm ostaviti jako dugo, da ga volim... Ali tako sam razmisljala ovih dana, da ga moram ostaviti.
Nisam ga jos ja mogla iznevjeriti. Cula sam da je bio jako ljut, tuzan, zivcan....zbog mene i svega onoga sta se dogodilo...
Kad sam napokon odlucila progovoriti, i kad sam napokon skupila snage za rec da ga ne volim vise kao prije... Da sam to rekla, lagala bi.... Ni sama ne znam zasto moram prekinuti s njim. Ali jednostavno moram.
Ustala sam i htijela otici doma, napokon sam mu htijela reci te rijeci; SAMO PRIJATELJSTVO... zagrila sam ga... Nisam mogla bez tog zagrljaja... I dogodilo se ono cega sam se najvise bojala da ce se dogoditi. Cijelo sam vrijeme to izbjegavala, ali vise nisam mogla... Poljubio me... U glavi su mi se vrtile misli, da ga odgurnem i odem iz kuce, ali mi je srce govorilo da mu moram uzvratiti... Tako je nas razgovor zavrsio... Pomirenjem, umijesto; rastankom...
...prokletstvo posta...???
Ne znam kako da pocnem. Neki bi rekli; od pocetka. Ali ja nemam pocetka. Ili ga imam...ne znam kako da vam napisem sve ono sta sam prozivjela.
Pa da pocnem, od pocetka... Ovako... U nedjelju popodne isla sam se voziti sa frendicom i sestrom do grada i dogovorila sam se sa deckom i jos nekim frendovima da cemo ici peci kukurze u neku sumu koju nazivamo Pecnik... Tako je i bilo, no odustali smo od pecenja kukuruza jer navodno jos nisu zreli. Sve je bilo super, vatrica, priroda oko nas, sve je bilo super dok tu idilu nije prekinuo neki cudan zvuk, neko cudno glasanje... Ustanovili smo da je to lisica, uzasno sam se prestrasila. Pokupili smo se u auto. Bila sam sretna sta sam na sigurnom. Bojim se mraka, bojim se svega sta ima veze sa mrakom i opasnim zivotinjama. Da skratim pricu. Usli smo u auto, nas pet. Decko moje frendice mi je ponudio da sjednem napred, ali nisam htijela, nije mi se dalo okruzivati oko cijelog auta. Tako da smo nas tri frendice sijele otraga, a moj dragi decko (ako je jos dostojan tog naziva) i decko moje frendice sijedili su naprijed. Putem smo sreli jos jednog frenda koji je dosao na motoru i dogovorili smo se da cemo se nac ispred kuce moje prijateljice.
Krenuli smo i ovaj fredn je krenuo, bio je ispred nas. On je skrenuo nekim drugim putem. Tako dok smo se vozili do glavne ceste, decko moje frendice prepricavao je kako se slupao sa motora i sa autom, bas na toj cesti s kojom smo mi isli. Svi su vristali i zajebavali se, ali ja sam se samo sjetila svog zadjneg posta, samo sam o tome razmisljala. Dosli smo do te glavne ceste, frendica je vikala; ubrzaj, daj gasa, popeljaj po ravnici... Samo sam sutjela i rukovala sam se snjom, tada je rekla; rodile smo se zajedno i poginut cemo zajedno...(Ona je inace mlada od mene samo dva dana) Prije smo se zajebavale na tu recenicu, ali ja sam je shvatila ozbiljno, barem tu vecer... Spustila sam se na sjedalu, sjedila sam iza vozacevog mjesta, i nisam htijela gledati oo sebe. Nisam htijela znati kojom brzinom idemo, iako sam osjetila da smo isli dosta brzo.... Nisam ni skuzila da smo prosli tu ravnicu, kad sam cula skripanje guma... Nisam sigurna, al mislim da se sjecam, onako kroz maglu, da je neko zavristao. Htijela sam se podignuti i vidjeti sta je bilo kada sam osjetila snazan udarac. Lupila sam glavom u sic. Prije toga sam cula lomljenje lima. Podignula sam glavu i ispred sebe vidjela dim i kucu pred kojom smo se zabili. Uhvatila me panika, vidjela sam frendicu kako je lupala po vratim jer ih nije mogla otvoriti. Ja svoja nisam mogla otvoriti pa sam izisla na druga. Svi smo se uspanicarili... Moj ''dragi'' je dosao do mene i pitao me jesam li dobro... Tada sam mu mislila prikeljit samarcinu. Ali suzdrzala sam se.
Nisam ga mogla smislit. Frendica je otisla sa svojim deckom u neki podrup, oprati krv sa sebe. Druga je plakala dok me je grlila. Tada sam skuzila da krvarim. Uspanicarila sam se jer nisam znala odkud krvarim. Skuzila sam da mi krv tece iz nosa. Majca koju sam taj dan nosila bila je od mog prijatelja, bila mi je velika... Rukavi su joj bili krvavi. Sva sreca da je bila crna. Osjetila sam kako je bila natopljena krvlju. Frendica je nabavila prijevoz do grada, morala se oprati od krvi s kojom sam je ja zamazala, zvala me da idem s njom... Nisam htijela ic, nisam htijela ostaviti decka. Sada zalim zbog toga. Svaki put kada mi se priblizio i pitao me jesam li dobro, samo sam ga odgurala. Mislila sam da cu ga lupiti, ali nisam mogla. Sva sam se tresla. Decko moje frendice me pridrzao jer sam pala, noge su mi jednostavno otkazale.
Ne znam ni sama kako sam dospijela u kucu nekog lika. Samo znam da je decko isao sa mnom. Tada sam se jos gore osjecala, kada sam se pogledala u ogledalo, nisam mogla vjerovati da sam to ja. Blijeda ko krpa. I opet mi se smracilo pred ocima. Kada sam isla do mjesta di me cekao tip koji me trebao voziti kuci, moj ''dragi'' rekao mi je da ga primim za ruku. Primila sam ga, ali sam ju brzo pustila. Nisam mogla vise biti ni blizu te ubojice. Dosla sam doma i otisla spavati.
Tada su mi se slike pocele prikazivati u glavi. Tada sam shvatila da sam ja trebala sijediti na prednjem sicu, a ja se nikada ne vezem. Sta bi bilo da sam sjedila naprijed, i da se nisam vezala.....
Mislim da nebi onda citali ovaj post. Tek sam se danas pocela prisjecivati svega. Tek mi danas sve slike sjedaju.
Bila sam danas pri put vani nakon toga dana. Dosla sam u svoj omiljeni kafic sa frendicom s kojom sam bila i u nedjelju. Nas omiljeni konobar samo nas je pogledao i poceo se smijati. Ta s kojom sam bila bila je na sivanju u bolnici i ima dva sava. Reko je da sve zna... Sve je vec cuo. Samo sam ostala zaprepastena. Prije toga ljudi koje poznajemo samo su nas cudno gledali, jer je kruzila prica po gradu da smo u komi... Pocela sam se smijati jer smo barem po necem popularne.
Ali ko prica te glasine. Nako ne previse dugog razmisljana skuzili smo da se tim hvali moj decko. Koji od ovog trenutka vise nije. Upravo sam mu poslala poruku da je profuckao svoje.
Ne zelim nista vise cut za njega, ni glasa. Ni ime, ni prvo slovo njegovog imena. NISTA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Mislim da sam mu milijun puta rekla, kad god sam sjela s njim u auto; da ne vozi brzo. Bilo kad sam ja s njim ili bilo ko od mojih...
I eto dogotili se sranje. Ali uvijek se tjesim da smo mogle i gore proc. Ne idem mi u glavu da se on jos smije, da prica sale na taj racun. Svako malo zove moju frendicu i prica s njom. To mi je dopizdilo. Ako mu njezim decko nece nista prigovorit ja cu. Prvom prilikom. Ne zelim vise znati da postoji. Moram priznat da mi je bilo jako lijepo s njim ova niti puna dva mjeseca. Mislila sam da cemo se jako lijepo slagati. Ali znala sam ;SVE STA JE LIJEPO, KRATKO TRAJE....
+ O SAMOUBOJSTVU +
Mnogi su ljudi pocinili samoubojstvo... Poznam mnogo ljudi koji su to pokusali, ali ipak nisu. Poznam one koji su to napravili i prezivjeli... Ipak su se vratili u zivot.
Rijec samoubojstvo upotrebljavamo kada govorimo o razlicitim vrstama samodestruktivnog ponasanja. Takvo ponasanje moze imati razlicite uzorke i motive i moze se manifestirati pod razlicitim uvijetom.
Problem samoubilackog ponasaja muci covijecanstvo stoljecima. Ispocetka mu se pristupalo s teoloskog, etickog i filizofskog stanovnistva, a u novije vrijeme pristupa mu se i sa socioloskkog i psiholoskog. Unatoc dugom i temeljitom proucavanju, ostalo je jos mnogo zagonetaka.
U Hrvatskoj se posljednjih desetak godina, svake godine ubije prosječno 1000 ljudi, a na svako izvršeno samoubojstvo dolazi nekoliko pokušaja, a na svakog tko pokuša samoubojstvo dolaze još tri osobe koje o samoubojstvu razmišljaju ili ga planiraju.Žene pokušavaju suicid tri puta češće od muškaraca, a muškarci izvršavaju suicid četiri puta češće od žena.
Emocionalne promjene poput smrti partnera, raskida veze ili gubitka imovine su vrlo stresne situacije i ukoliko osoba smatra da je problem prevelik da bi ga se riješilo stvara se beznađe, koje ako predugo potraje doprinosi razvijanju suicidalnih misli i ponašanja. Iznenadne promjene u ponašanju također su znaci upozorenja, jer većina ljudi želi imati kontrolu nad onim što čine, a ukoliko to ne mogu i takvo stanje potraje nastaje kriza. Može se javiti i najprije želja za samoozljeđivanjem, nebrigom za zdravlje, ukoliko se osoba izolira, ili najednom pronađe prijatelje koji imaju inače drukčije standarde od nje same. Dugoročno stanja poput tuge, apatije, beznađa (su prisutne kod 65% samoubojica), nesanice, promjene raspoloženja, strahovi, prehrambeni poremećaji i razni oblici anksioznosti (prisutni kod 30% samoubojica) potiču suicidalne misli, kao i dijagnosticirane teške, neizlječive ili smrtonosne bolesti. Neprimjerene reakcije okoline prema samoubojicama, kod onih koji imaju suicidalne primisli samo stvaraju osjećaj da se zapravo nemaju kome obratiti niti na koga osloniti. U svakom slučaju samoubojica je trpio neizdrživu bol, patnju, bila ona duševna ili tjelesna. Depresija uzrokuje snažnu, nepopustljivu i dugotrajnu bol, koja gura pogođenu osobu prema bilo čemu što bi tu bol moglo ukloniti, a ponekad kada se ne otvori niti jedan drugi mogući izlaz, jedino preostaje put u smrt.
Depresivna osoba svakodnevno i cijeli dan osjeća tešku tjeskobu, strah, tugu, koji mogu potrajati, danima, mjesecima, pa i godinama. Duševna bol je medicinski dokaziva i depresivnoj osobi ne pomaže snaga volje i dobre želje. Depresija je biološka bolest koja se mora liječiti medicinskim metodama. Najgore metode samoliječenja depresije su uz pomoć alkohola, ili droga.
-Razgovaranje o samoubojstvu potiče na njegovo izvršenje.
Potpuno suprotno. Razgovor o samoubojstvu znači brigu za probleme određenog pojedinca, pokušaj pružanja pomoći i uklanjanje suicidalnih misli.
-Kada mlada osoba priča o tome kako će se ubiti to zapravo znači da samo želi privući pozornost.
To je poziv za pomoć koju treba pružiti mladoj osobi (osobito tinejdžeru).
-Kada mlada osoba izvrši samoubojstvo to je obično plod impulzivnog ponašanja.
Za većinu mladih ljudi koji su pokušali ili izvršili samoubojstvo utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome i u svojim razgovorima spominjali moguće načine samoubojstva.
-Osobe koje pričaju o samoubojstvu neće ga i počiniti.
Osobe koje pokušaju, ili počine samoubojstvo prethodno jasno pričaju o tome, ili iskazuju želju da budu mrtve i pričaju o smrti.
Danas sam citala knjigu "Zivot poslje zivota" - (Raymonda Moodya, Jr.), dosla sam do poglavlja samoubojstvu, odlucila sam nesto napisati o tome. To je najcesca tema tinejdera. Neki dijelovi (koje sam ovdije napisala) su iz te knjige. Citajuci razgovore izmedu samoubojicama i pisca, svi su oni izjavili da im nije ni na kraju pameti da se ponovno pokusaju ubiti. Shvatili su da su pogrijesili i drago im je sto nisu uspijeli... Kada je pisac pitao jednog koji se pokusao ubiti hoce li to ponoviti, ovaj mu je odgovorio; "ne, ne bih to ponovio. Iduci put cu umrijeti prirodnom smrcu."
Zanimljivo je da se navedeni pogledi i iskustva podudaraju s vrlo drevnim i teoloskim argumentima protiv samoubojstva. Teolozi i filozofi vijekovima su ljude odvracali od samoubojstva, a njihovi su se razlozi temeljili na predostavci da smo ovdije s nekom odredenom svrhom, da je zivot dar boziji, te da nije nase da odaberemo hocemo li ili necemo zivjeti!
Mislim da se samoubojstvom samo bjezi od stvarnosti i problema koje ljudi imaju. Priznajem, ovaj mi je tjedan stvarnou kurcu, na neki nacin, i pomisljala samo tome, zato sam i pocela pisati o tome....
Razmisljanje o tome uvijek me uhvati kada sam sama (kad me neko razjebe - poput staraca) ili kada sam vani, tj. kada malo previse popijem i kada pocnem razmisljati o tome... Tada bi to najvijerovatnije i napravila, pokusala ves jesam jednom... Drugi mi je put pala misao da moram to napraviti jer me niko ne voli, ali sva sreca da je tada uz mene bila veoma draga osoba meni, inace nisam bila svijesna da to stvarno idem napraviti. Osijecala bi se kao da samo sanjam.
Kao sta sam na pocetku napisala, poznajem dosta ljudi koji su to napravili ili barem pokusali...
Cak je i moj decko medu njima, moja frendica, brat mojeg frenda.....
A koliko ih jos ima a da ni neznam.
Sve cesce razmisljam o tome, i sto cesce razmisljam o tome, sve cesce razmisljam o onima koji me vole... Da li ti uopce postoju, da li se rodio neko tko me voli... Cak sam pocela sumnjati u roditelje, sve samo popustaju mojoj sestri.
Pocela sam sumnjati u prijatelje, u decka. Ne znam sta da radim. Vec mi se danima samo te misli vrte po glavi.
Danas je subota, vijerovatno idem cugat sa prijateljima, i ako mi padne neka takva misao na pamet, bojim se da cu, kakva jesam, i napraviti to.... Jer me te misli proganjaju dosta dugo.
Nadam se da se cujemo sutra, s boljim mislima......
