Ispravak posta...tj....samo onaj dio o osobi koju sam smatrala izgubljenom...
...Zeljela bi promojeniti ono sta sam napisala u proslom postu... Mislim ovo se stvarno dogodilo, vidim da mi bas i nevjerujete, ali je, dogodilo se.
Ovako, samo bi htijela promijeniti ono sta sam napisala o svom decku. Mislim da nije zasluzio da onako o njemu pricam. Zivot ga bas i nije mazio, to sam jucer shvatila. Jucer sam bila na kavi sa frendovima i na neki nacin su me uvjerili da i nije on tako los.... Ma znala sam i ja da nije los.
ISKRENO... Samo sa trazila razlog, samo sam cekala da negdje zajebe da mogu prekinuti s njim. Isao mi je na zivce sa svojim ponasanjem... Ima dvadeset godina i uopce se tako ne ponasa, ponasa se kao da je jos mladi od mene.
Jucer sam pricala s njim, na neki nacin sam se htijela ispricati za ono sta sam napravila u srijedu. Naime, jako sam ga povrijedila, no on je i mene, ali ono sta sam mu napisala u poruci, nisam bas tako mislila. Napisala sam mu da je profuckao svoje. Pa sam se dosla ispricati.
Dosla sam mu reci da zelim prekinuti s njim. Pocela sam govoriti, ali jednostavno nisam mogla. Kad sam ga vidjela, morala sam ga zagrliti. Mislim da je i sam skuzio zasto sam dosla do njega. Ali taj je razgovor presao u nesto vise. Poceo mi je govoriti o tome kako njega niko ne voli. Kako sve oko njega boli glava samo zbog njega. Jedinu dobru osobu koju je on naveo u cijeloj nasoj prici je bila njegova ujna. I prije mi je govorio o njoj. Mislim da je ona jako vazna za njega, vijerovatno je puno napravila za njega kad ju toliko voli. Saznala sam sta se dogodilo s njegovom mamom i to mi nije ni malo olaksalo da nastavim razgovor o nasem prekidu....
Dok je sve to govorio...imala sam osjecaj da ce se rasplakati....meni su suze samo tekle... Nadam se da nije skuzio... Tako je tuzno govorio o svemu, o svojoj mami, tati, baki.... Izgleda da ja ni ne znam sta imam, kakvu obitelj. Nakon naseg razgovor shvatila sam koliko sam doista sretna... Shvatila sam da imam normalnu obitelj...barem donekle...
U tom razgovoru nisam...nisam ga jos ja mogla ostaviti... Jednom sam mu prilikom rekla da ga ne zelm ostaviti jako dugo, da ga volim... Ali tako sam razmisljala ovih dana, da ga moram ostaviti.
Nisam ga jos ja mogla iznevjeriti. Cula sam da je bio jako ljut, tuzan, zivcan....zbog mene i svega onoga sta se dogodilo...
Kad sam napokon odlucila progovoriti, i kad sam napokon skupila snage za rec da ga ne volim vise kao prije... Da sam to rekla, lagala bi.... Ni sama ne znam zasto moram prekinuti s njim. Ali jednostavno moram.
Ustala sam i htijela otici doma, napokon sam mu htijela reci te rijeci; SAMO PRIJATELJSTVO... zagrila sam ga... Nisam mogla bez tog zagrljaja... I dogodilo se ono cega sam se najvise bojala da ce se dogoditi. Cijelo sam vrijeme to izbjegavala, ali vise nisam mogla... Poljubio me... U glavi su mi se vrtile misli, da ga odgurnem i odem iz kuce, ali mi je srce govorilo da mu moram uzvratiti... Tako je nas razgovor zavrsio... Pomirenjem, umijesto; rastankom...
