penetenziagite

subota, 11.05.2024.

Zeleno blago

Ruke su ljepljive od smole i nevidljive šumske prhuti; na podlakticama obješene vise platnene torbe i vreće; prvo snažno sunce probija se kroz iglice i listove zelenog kraljevstva i tišine kojom caruju zebe i sjenice; nad nama se čuje snažan zov jastreba u visini. Prvi grašci znoja polako klize niz čela; beremo borove iglice na sjevernoj, osojnoj strani planine; nije daleko podne.

- Imamo li mi uopće dozvolu za ovo?
- Imamo, imamo; znaš da sam kliknuo i na to kada sam pisao za medvjeđi luk, koprive i bazgu.
- Pametno moje; a gdje si do sada, vidiš da moram polako od stabalca do stabalca.

Ne dopušta mi da berem sa vrha malenih stabalaca što nam dopiru jedva negdje do pazuha; pokušavam progurati tvrdnju da je stablu svejedno i da ono u sebi ima zapisano da raste; prisjetim se završetka Mulischevog „Otkrivenja nebesa“ i one epizode sa čitanjem, DNK i dvojicom anđela koji pokušavaju spasiti ono od čega je i sam Gospod već digao ruke.

- Ma što drvo zna koji dio si mu otrgnula; ono raste gdje stigne; u njemu je zapisano da raste, pa kada za to dođe vrijeme, ono čita naredbu i radi što je rečeno.
- Ali znaš, drvo je srednjeg roda; nije muškog; vi muškarci najbolje izvršavate naredbe; do posljednjeg zareza, samo je stvar u tome da moraš dobro paziti što si naredio.

Odustajem pa ušutim; što ću. Već sam otišao kilometar gore i dolje, i lijevo i desno, potražio i pronašao i četrdesetjedinicu i četrdesetdevetku, ustanovio koliko smo iznad Rasuhe a koliko ispod raspela što je postavljeno na važnom raskrižju gore, na samom putu prema Grafičaru. Za to vrijeme njene su nožice marljivo obilazile stabla na visoravni a ručice brale prve zadebljale borove vrške i svjetlozelene iglice. Dobro, ima tu i smreka i jela, tko bi sve to znao; u ovih četrdeset godina kako me to baka naučila, nisam još pogriješio pa ubrao nešto što bi štetilo. Tako onda počnem brati i ja, pa trgam nekoliko časaka. Onda opet sanjam naglas:

- Jednom bismo mogli ovako do Rasuhe pješke od Bistre, pa ovom poučnom stazom natrag.
- Može, kako ne, samo kada bude ljeto, ja ti tu ne idem poslije šest.

Misli na šest ujutro, ne moram to ni pitati. A već sam isplanirao kako bi lijepo bilo kasno popodne ostaviti auto iznad dvorca, pa napraviti krug i u sam ljetni sumrak među prvim krijesnicama i posljednjim vrapcima vraćati se travnatim livadama kojima šumi ljetni vjetar i pjevaju cvrčci, sve do ceste. A navečer tamo dolje na pizzu i hladnu Hidru....

- Vruće je to tako – veli. Možemo ići gore pa oko vrha; za to sam uvijek ljeti; ali ovdje dolje je prevruće.

Dobro, odustajem i od toga. Sjajno je i na vrhu; kako ne bi bilo; sasvim je u pravu. Brišem joj znoj sa čela, pa trpam što sam ubrao u njenu vrećicu, da vidim koliko je već prikupljeno ciljane temeljne mase. Sjećate li se legendarnog Pametnog zuba, on je davno napisao kako je ponosni nositelj titule referenta za temeljnu krumpirnu masu; da se sad ne kitim tuđim perjem.

Čovjek koji znade kada je dovoljno, sretan je čovjek; pada mi na pamet misao dok nos zabadam u vreću.

- Previše nam je ovo, ne treba nam toliko.
- Ma daj još samo malo, kada smo već tu.

Onda se opet šuti i bere; meni već nakon dvije minute proradi propeler u stražnjici pa bih opet nekud penjao ili skretao, ili bih barem maštao o penjanju ili hodanju.

- Znaš, jednom, kada si još radila nedjeljama, a ja sam ovdje brao sam, pronašao sam tamo gore na onoj padini usred šume spomen ploču nekom čovjeku koji je poginuo na tom mjestu kada se gradio vodovod, valjda negdje sedamdesetih. Išao sam onako rubom prema hrptu, da skratim, pa nabasao; još sam se čudio kako to da na tom mjestu šuma nije zarasla. Valjda je na jadnog čovjeka palo drvo dok su kopali; tko zna, možda su tada još kopali lopatama.

Vidim da sam prevršio mjeru; sada sam na najljepše lice navukao tamnu sjenu. Šuti i bere; možda me dvaput pogledala sa strahom u očima. Onda opet zašutim i ja, pa malo trgam to zeleno blago, sve dok se ubrzo ne složimo:

- Dosta je!

U to - eto i prvog balvana; taman dugačak za nas dvoje. Otvaram ruksak i vadim čuturicu s vodom, pa se sjetimo da nam je u špajzi ostalo još barem deset flaša sirupa od koprive i bazge; tko zna hoćemo li to uopće ovog proljeća brati.

Ma, kako ne bi; ako ništa drugo, ja ću nabrati barem za jednu staru kutiju cipela; za čaj.

No, ne bih ja bio ja kada o svemu ne bih imao nešto za reći ili pitati; vidim da smo danas ovog nabrali ne za pet, nego za barem osam tegli, pa pitam:

- A tko će taj med na kraju piti; sjećaš se da smo ga nas dvoje posljednji puta pili još negdje u doba korone; uvijek nađemo nekakav maslačak ili bazgu pa se time liječimo kad nas zahvati?
- Ništa ti ne brini; da li nam je ostalo kod kuće nešto od prošle godine?
- Ma nije, niti pola malene tegle, otvorena je pa stoji u vratima frižidera. Sve ostalo smo razdijelili, sjećaš se – pa nabrajam u zimi kada je kašljao ovaj ili ona, a mi smo kući trčali po neotvoreni med u špajzu i nosili ga onome tko je trebao.
- Eto vidiš - veli – tako ćemo onda i ove zime.

Eh, na tom mjestu stvarno i ja moram zašutjeti.