vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 17.03.2024.

Sportski motivi

images-jpeg


(o žreci bloga velikoga, nađite mi nekoga iz Zadra kome je krivo vidjeti ovu fotografiju, makar i na ovom strašnom mjestu, pa da je izbrišem radi autorskih prava i sličnih papazjanija; znate tko ju je snimio? ... vjerojatno veliki Radiša Mladenović; da, onaj koji je potpisao i Cerinove škare i Ćosićev čveger Kravi Gospodnetiću i Draženovu baklju na Univerzijadi)

Jednom davno, još su ljudi mislili da će kao tisuću cvjetova cvjetati nepobjediva nam i vječna Hrvatska, sam doktor Franjo Tuđman sišao je s trona u loži na onu atletsku stazu pod zapadom (bila je još tamnocrvena kao na svim normalnim stadionima u svijetu, a ne plava - dok je nisu počeli prekapati i jednom farbati za trostruku cijenu), da bi mu tko zna otkud prišao neki dječačić koji je na generalovo pitanje o tome za koga navija rekao „pa za Dinamo“, a ovaj je onda našao za shodno, prijekorno gledajući njegova oca - djetetu od četiri ili pet godina objašnjavati kako Dinamo postoji samo u Bukureštu i Pančevu.

Eh, generale, da si negdje devedesetdruge, kad si na izborima slistio Paragu pa mogao malo odahnuti - priznao grešku i djeci vratio Dinamo, danas bi te svi pamtili kao pravog oca domovine; ništa ne bi spasilo Antu Starčevića. Uzalud te molila žena; morao si znati da žene uvijek znaju bolje od nas muških.

Gledam tako i ja ovaj Dinamo, pa mislim; neće vas gospodo gospodska dokusuriti ni nepošteno suđenje ni Hajduk ni sto Livaja ni Sopić i Mišković; svi bi oni, samo da mogu - isto tako; dokusurit će vas vaše guranje glave u pijesak i zanemarivanje sportskih motiva i pravila. Dobro je rekao Lenjin, uvijek su krivi mangupi iz vlastitih redova.

Klub Dinamo je kao i grad Zagreb; velika da prostite hrpa izmeta – a što je hrpa veća, na nju će se skupiti i više velikih muha. I tako se onda radi jednog poraza smijeni Čačić, pa radi dva Bišćan, a za Jakirovića nije dovoljno niti tridesetitri poraza da ga se smijeni – jer duboko u duši znate da niti kod prve smjene niste postupali pošteno i ljudski, nego ste kalkulirali. Da vam je dati da radite dalje kako ste navikli, mogli biste oteti Sopića Rijeci, kako ste i Jakirevića – ali Žaca se ne da kupiti ni za sto milijuna nečega; dobro on pamti kako ste dok je on trčao krumpirištem Kranjčevićeve vi pobjeđivali dok vam je Canjuga igrao na centarforu.

Stoput su me u životu znali pitati: pa jesi li ti normalan, kako možeš navijati za taj Zagreb – zašto kao sav normalan svijet ne navijaš za Dinamo? Eto, toga sam se pitanja sjetio one jezive ljetne večeri kada su se huligani natjeravali po Ateni; sad bar mogu mirno zaspati jer znam zašto ne navijam za Dinamo.

Ah, Zagreb i Ulica pjesnika; Medić je posebna priča; nećemo sad o toj tmini; nego hajde da vam još malo objasnim zašto ne navijam za Dinamo. Dobro, kada sam imao šest, djed me odveo na istok Ulice pjesnika; tu me obuzeo taj osjećaj kojeg nikada više neću moći ponoviti: da gledam igranje igre; savršeno, maleno, nenametljivo natjeravanje beznačajnog i glupog mijeha po tratini; onako kako su to još davno negdje u kutu svojih tribina osjećali nekakav Andrić, Maroević ili Marquez. Sirovina do sirovine, nema što. Zamišljam velikog nobelovca kako s vrha Marakane, daleko od udbe i sudbe, negdje tri reda iznad Branka Ćopića gricka košpice i uživa u Kuletovim i Blekijevim driblinzima pa si mislim; možda ja ipak nisam najveća sirovina na svijetu?

Znate li vi ljudi–usput - da su oni te sezone imali na Topčideru priliku gledati nesuđenog finalista tadašnje lige prvaka; samo su ih jedan proljev i dva atenska kuhara dijelili od toga?

Vratimo se mi na sportski motiv. Bio sam još mlad, sasvim mlad, dijete što je služilo onu vojsku, pa sam sam kao prst okružen zluradošću gledao u onoj vojsci jedno košarkaško finale – i tada sam naučio ono što biste i vi, gospodo gospodska, mogli jednog dana. Bila je to čuvena majstorica za naslov prvaka onog proljeća kada je Cibona u ligaškom dijelu prvenstva ostala mislim jedini put u povijesti bez poraza; u finalu je čekao – kako su svi mislili – slabi i nedorasli Zadar; negdje u pauzi nakon osvajanja druge titule europskog prvaka u Budimpešti protiv Žalgirisa sa velikim Sabonisom. Prva je utakmica dobivena bez problema, a onda je u drugoj krenula kuhinja; netko pametan tko je čuo kako trava raste, možda iz policije ili službe sigurnosti, sjetio se da nije sasvim prikladno slaviti treću titulu prvaka države zaredom u gostima, pa je naredio Draženu Petroviću da na zagrijavanju u Jazinama ugane gležanj. Odakle to znam? Pa znam, jer imam svjedočenje para očiju koji je to ozljeđivanje gledao iz prvog reda ispod koša; Dražen je nevješto doskočio, sjeo na parket i otšepesao na klupu, a Čutura i ostali izgubili su bez većeg zalaganja, s mišlju da će ionako za sljedeću subotu rezervirati separee sa škampima i šampanjcem u Saloonu.

Usput, nabijem vas i sa Saloonom, nitko pošten nikada prije Ruby Tuesadya nije niti išao u taj Saloon pored živih i zdravih Blata, Kulušića i Lapa, kako mi to tada nije padalo na pamet – da je sve to jedna obična poza?

Subota, subota; dan tulumarenja; stigla je i subota; bila je to - vjerovali ili ne ista ona subota kada je eksplodirao Černobil; samo što – ta subota za Cibonin naslov nikada više nije stigla. Račune su im jednom zasvagda pomrsili Petar Popović i društvo; ako je pod kapom nebeskom postojala pošteno osvojena titula prvaka – onda je to ta. Treću utakmicu finala Popović je dobio sa svojim dječjim vrtićem; onako kako je Zagreb sa Rukljačem i Močibobom igrao kada sam ga prvi puta gledao za onih davnih kvalifikacija sa Famosom – kao da lebde iznad zemlje, tako je te večeri iz svlačionice u drugo poluvrijeme i produžetak ušla i momčad Zadra; da odigra za vječnost. Sportski i zasluženo; imao si dojam da Pera ne šutira u koš, nego u kadu, kako je Kuki poslije pričao za Bormio.

Od toga časa zapravo Cibona manje-više nikada dok se ona država nije raspala - nije osvojila ništa. Jedan kup, kada su se provukli između Divca i Kukoča, i ništa drugo; sitna boranija. Došao ih je glave sportski motiv. Slično kao i Hajduku ona titula koju je Dinamo na pravdi Boga izgubio na slučaju Tomić sedamdesetdevete za oproštaj od Starog Placa; otkad su preselili na Poljud zabili su jedan gol iz kornera i more autogolova; promašili tucet penala i odsjekli jednu pijetlovu glavu u dimu suzavca – i to je sve što su napravili. Da nije bilo Borova Sela, ne bi više vidjeli krštena trofeja a imali su valjda najbolju momčad kontinenta sa Vujovićima, Simovićem, Gudeljem i Bakom.

Eto, tu sam naučio što je to sportski motiv i ponašanje; ako to ikada pomisliš ignorirati u životu – čeka te strašna osuda i patnja. Nisu poslije Legije i Anderlechta Hajduk uništili ni Širić ni Tuđman ni Nadan; uništili su ga njegovi vlastiti menadžeri koji su se godinama iza maloga Nike ili Ibre tukli među sobom hoće li igrati ovaj ili onaj; ista priča čeka vam gospodo u ljetima koja dolaze i Dinamo, pa će nakon jedne velike ajkule sada njime upravljati puno malih – a kada ode Luka, pa poslije njega i Dalić, to isto čeka i reprezentaciju.

Stići će nas tako prokletstvo ispunjenja želja; dobit ćete i stadion i Zeku i Bobana i sve kao pod božićno drvce – ali od časa kada to dobijete, pazite što vam veli stara vještica, više nećemo imati niti viceprvaka svijeta, niti redovnog sudionika europskih proljeća. Imat ćemo malu baru i puno krokodila da se u njoj igraju.

Lijepo je onaj Rađa rekao: da nas vidi, Dražen bi nam svima, da prostite opet - jebao mater neradničku. Dražen nije imao pola Kukočevog talenta, ali je imao cijelu planinu volje i želje za radom i odricanjem. Kao da iz ove zemlje nikada nije iznikao.

Neku noć sanjam Dražena, star sam već, kad ostarite, ljudi - razumjet ćete, svašta se starcima dešava; taj san je zapravo neopisivo lijep; vjerovali ili ne, Dražen prilazi mojoj odabranici srca pa Joj izjavljuje da mu se sviđa, ja sam malo u strahu, ali sve završava dobro; Ona na kraju čak i u snu izabire mene; vele da se povijest jednom dešava kao tragedija a drugi put kao farsa. Kakav otkačen san; poslije Joj ga pričam na javi i kavi, a Ona veli; ti si stvarno lud kao šlapa, pa Dražen mi se nikada nije sviđao sa onim svojim isplaženim jezikom, oni su bili stariji od nas, pa onda još dok je sjedio na parketu Jazina i glumio ozljedu. Da, Ona je uvijek imala čudne kriterije; odabir mene to najbolje pokazuje – ali je imala sportske motive; baš nikada na teren nije istrčala bez želje za pobjedom.

Dakle, vratimo se mi glavnoj temi: sportski motivi. Neće u ovom gradu nikada biti sreće. Ovo je grad u kojeg se jedan Predrag Danilović doveze tisuću kilometara usred kolovoza po autobanima jer je negdje pročitao da je umro Mirko Novosel; da, onaj Novosel koji je doveo Univerzijadu i stvorio prvaka Europe i svijeta, ali mi mu nikada nismo zaboravili iskapanje atletske staze; pa se daleki posjetitelj iznenadi kada vidi kako se okupilo ljudi dovoljno da stane tek u hlad jedne jedine platane na onom nesretnom i razrušenom Mirogoju ispred mrtvačnice.

Šta bi ovo, čoče?, pita on Čuturisa, nakon što su usput obišli i Draženov grob pa se ljuto isplakali, a ovaj mu veli – jebi ga, stari, ne pitaj ništa, idemo na pivu.

Pod Toranj, u Amadeusa?, pita Danilović, a Čuturis veli, ma kakav Toranj, toga su davno već pretvorili Todorić i Bandić; idemo tu kraj groblja u prašinu klesarskih radionica i smrad fileka; ta je firma još jedino sigurna da neće propasti.

Stigli nam generale pod prozor tvoji Bukurešt i Pančevo; na krive ste se konje kladili. Nisu vas pogonili sportski motivi; to je, nema što drugo biti.

Za ne vjerovati; ako notorni Delije trideset godina na srcu nose crvenu petokraku a na čelu kokardu, jesi li ti generale baš morao biti takva bukva pa da radi komada krpe i šest slova uguraš narod u tolike sukobe, nevolju i jad? Raskolit će nas kod Karlobaga i Svetog Brda ti vaši Širići, Marići, Jakobušići i Kustići za šaku škuda, pardon eura, kao da smo, da prostite, Jugoslavija; kao da smo tu priču već negdje vidjeli.

A i Bukurešt je već, ako ćemo iskreno, dragi naš generale, daleko odmaglio od nas. Kako stvari stoje, ne bih se ja više kladio niti na Pančevo da neće. Samo neka ljudi tamo zavrnu rukave, kako nas je onomad očito uzalud učio Dražen.

17.03.2024. u 07:33 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.