vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 02.03.2022.

Prolaz kroz obruč



regional-express

Dok jedni ginu, drugi se loptaju. Dapače, loptaju se čak i predstavnici ovih koji ginu, pa stoga – jer uvijek možemo razgovarati o mojoj suosjećajnosti, ili njenu eventualnu manjku - poželjeh upotrijebiti ovo svoje pero kako bih pokušao svakom blogeru namjerniku opisati - što se to u ponedjeljak navečer zbivalo u Norkkoepingu, daleko na sjeveru Švedske.

Radi se o – hrvatskoj košarci.

Košarka, to je onaj sport u kojemu petorica igrača nastoje više puta ubaciti loptu kroz protivnički obruč, i obraniti isto takvo nastojanje protivničke petorice. Nekada davno, u takozvana Draženova vremena, bijaše to sport u kojem smo bili među najboljima.

Otada smo u odnosu na druge sve niže i niže, pa uz povremene bljeskove kao one 2013. ili 2016., u ponedjeljak bijasmo u opasnosti da – izgubimo li – sljedeći ciklus kvalifikacija za Eurobasket 2025. krenemo od – pretkvalifikacija, zajedno sa Andorom, Gibraltarom i Austrijom. A to bi, slažete se, stvarno bilo previše, čak i za takve slučajeve kao što sam sam, kada pratim hrvatsku košarku u doba kada to više skoro nitko ne čini, ili čini možda tisuću ljudi u ovoj zemlji.

Tako smo, eto, nakon poraza od Šveđana u Zagrebu prošlog petka sa šest razlike, i figurativno i stvarno sa našom košarkom stigli u – Norkkoeping.

Neću sada pisati zašto je to tako; moje osobno mišljenje jest da je ovaj sport uništila pohlepa i slabost struke koja se nije mogla othrvati kokošarenju za sitnu valutu, uništavajući tako ikakav sustav, od pionira na dalje. Korupcija, nepotizam, nevaljani kriteriji selekcije, nepostojeći rad sa mladima – preuzeli su našu košarku malo, pomalo, čak i nakon što su upravu uzeli u ruke nekadašnji sjajni igrači kao što su Vranković ili Rađa. U Švedskoj, na vrućem gostujućem terenu, pored nekoliko tisuća bučnih domaćina poslovično spremnih na strastveno navijanje – i nešto naših srčanih gastarbajtera - u ponedjeljak uvečer, nakon ranijih poraza od Finaca i Slovenaca u studenome, trebali smo pobjedu od sedam razlike, da bismo zadržali teoretske šanse za nastavak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2023.

I ostvarili smo je. Ali kako!

U košarkaškoj povijesti pamtim pet utakmica u kojima sam strepio i osjećao uzvišenost ove predivne igre (koju sam u mladosti obožavao, daleko više nego druge). Prva je pobjeda Cibone nad Partizanom u travnju 1982. poslije dva produžetka u Beogradu u prvoj utakmici finala play-offa, u kojoj je čak i jedan „Krava“ Gospodnetić, nakon što ga je pokojni Krešo na time-outu dobro uhvatio za vrat, pogađao sa poludistance kao od šale. Druga je izgubljeno polufinale svjetskog prvenstva 1986. u kojoj je Jugoslavija protiv SSSR-a u nepunoj minuti prokockala devet razlike. Naravno da me nisu zaobišle ni legendarne tri Jugoplastikine titule, ili ona pobjeda nad ZND-om u polufinalu Olimpijade 1992. kada je Dražen nadloptao Volkova, a oprostite - treća je legendarni poraz u četvrtfinalu Eurobasketa 2005. u Beogradu kada talijanski sudac Lamonica nije sudio očite faulove nad naša dva igrača nakon skoka u posljednjim sekundama regularnog dijela. Četvrta je pak -nevjerojatna pobjeda u skupini Eurobasketa 2013. nad Grčkom koja nam je otvorila borbu za medalje nakon dva desetljeća.

Peta je pak - ova, norčepinška, ledena bajka popraćena prvim pravim ovogodišnjim snijegom i kod nas, koju sam (o sramote) strimao (a stream se nije smrzavao, naime - tko bi gledao Švedsku i Hrvatsku u košarci i tako usporavao vezu?), jer je nije prenosila nacionalna TV, a nemam paket sa dotičnim sportskim kanalom, niti se utakmica igdje na netu mogla kupiti.

Bila je to utakmica kao i svaka druga u posljednjih pet godina; prvo poluvrijeme završilo je zaostatkom od petnaest razlike! Ako se sjećate nekog igrača odmah nakon Draženovog doba, to bi morao biti Damir Mulaomerović, vižljasti i spretni kombo bek koji je pokušavao u to doba uvjeriti nas da niti nakon odlaska Kukija ili Rađe nije sve propalo. E, taj je čovjek sada – selektor. U svlačionici se, kažu sve treslo od njegove vike, i vjerojatno je u toj četi bezimenih (valjda otprilike riječima – hoćete li smjeti izići van na kavu i pogledati ljudima u oči ako vas Šveđani natuku sa trideset razlike) uspio postići onaj osnovni sportski naboj – inat, upornost, žar za borbom, pa su na parket u nastavku izišla neka sasvim druga lica.

Ni danas još ne znam kako se zove taj Filipović, Ivan, Goran, Zoran, neka mi je oprošten takav javašluk – nadoknadit će to taj sjajni dečko – ne dvojim uopće – svojim fanatičnim radom i predanošću; eto - taj je u preostalih trideset minuta, gledajući i produžetke, pružio partiju – računajući pobjede naše reprezentacije - kakvu nijedan hrvatski bek nije pružio praktički još od Dražena (hajde, Bojane, oprosti!). Zabio je pet trica od pet šuteva i sveukupno dvadesetidevet koševa, te je konačno sa centrom Matkovićem počeo igrati nešto što se u našoj momčadi nije vidjelo valjda dva desetljeća: sustavno blokovima otvarati igru krećući se – a ne stojeći i čekajući da se otvori rupa za šut iz daljine (kako smo uporno i bedasto igrali otkad je Dražena nestalo), dajući ovome sjajne asistencije na alley-oopove. To vam je ono kada jedan dobaci loptu u zrak, a visoki je igrač uhvati i zakuca: blok – to je situacija u kojoj viši igrač stane pored obrambenog igrača kako bi nižemu otvorio prostor za ulaz, i onda se sjuri ispred njega u reket očekujući loptu, jer naravno, po instinktu – svi krenu na ovoga koji ima loptu! Vjerujte mi – njih dvojica napravili su ove stvari baš te večeri nekih pet ili šest puta, gotovo napad za napadom zaredom!

I eto, tako smo izvukli stvar i na kraju regularnog dijela, a onda ponovno i prvog produžetka - nekim tricama Krušlina ili Šakića kamena s ramena - i odigrali nevjerojatnu obranu u kojoj Šveđani dvaput nisu svojem zadnjem napadu uspjeli niti šutnuti pošteno na koš. A onda smo u drugom produžetku uzeli stvar u svoje ruke, uz iole pošteno suđenje, i poveli pet razlike, pa na koncu iskoristili - u posljednjoj sekundi! - promašenu tricu Zupčića koju je – opet Matković - jednostavno u odbijancu progurao kroz obruč za neophodnih sedam razlike i bolji omjer sa Šveđanima!

Eto, tako nismo potonuli do kraja u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo, a opet sam u toj dinamičnoj i lijepoj igri osjetio dah one neizvjesnosti, nepredvidivosti i kombinatorike kakav nisam osjećao godinama. Sada nam je pričekati da nam se u ljeto vrate naše perjanice što igraju preko velike bare, zajedno sa nekolicinom legionara iz europskih klubova (naši klubovi već godinama ne igraju u Europi – koju smo nekada pokoravali – jer za to nemaju novaca, a bome izgleda ni obraza kojeg bi se tako šamaralo uzduž i poprijeko), pa da pokušamo spasiti što se spasiti dade, i potom otići i na Europsko prvenstvo u rujnu, na koje smo se već kvalificirali - i na kojemu – o apsurda – nemamo baš tako male šanse, jer naša vodeća petorka po imenima (Simon, Bogdanović, Hezonja, Šarić, Zubac, pa onda još i Žižić, Bender, Šamanić, Prkačin, i svi ovi o kojima ovdje gore pišem…) ujednačenija je i bolja od mnogih drugih, samo što tih nekoliko igrača nikada nismo uspjeli skupiti na istom mjestu i u isto vrijeme na više od pet-šest dana.

Smatrao sam, na koncu, ovime - u moru loših vijesti ili pak opće zaluđenosti elitnim i komercijaliziranim nogometom ili za mene – pregrubim rukometom, kako bi bilo potrebno, ili samo - prikladno, nekome tko bi želio pročitati i par redaka o košarci - pružiti mogućnost da to ovdje učini, pokušavajući taj opis učiniti što jednostavnijim, običnijim, gotovo – školskim; pa se ispričavam ako sam u čemu pogriješio.

Kada već to – grešku, naime – nisu, nakon dugo, dugo vremena – učinili naši košarkaši; to me saznanje – jednostavno, nakon dugih i teških godina poraza, otkaza i svađa – razveselilo.

02.03.2022. u 17:32 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.