Kava,kava kakao" auu kakvo ste vi društvo?" upitala je nasmješena konobarica u rano maglovito jutro na dubrovačkoj placi u Gružu.
Sam ugođaj dok sam stigao na narečeno odredište; magla,rosa na zamagljenim staklima automobila, prilikom izlaska na pločniku kao da je kiša padala unatrag pet minuta, sunce se probija kroz sumaglicu "Sudnji dan" ili prošlonedjeljno jutro. Na pijaci šest prodavača već promrzlog povrća osim što su narančini ( makar se tako čini ) svježe ubrani. Od kupaca nigdje nikoga ni blizu, pa ipak među navedenima dvojica nekada kolega, i naravno gdje ćemo već za šank. Nakon naručenog gore pića i komentara uz smjeh smo ustvrdili da su prošla vremena kada se pilo nešto drugo. Pa ipak smo u godinama, život je učinio svoje, ozbiljniji smo (makar se na prvi pogled tako čini). Neizbježna i neiscrpiva tema se otvorila pa naravno o događajima i doživljajima kroz domovinski rat. Nadiru sijećanja uz smijeh pričaju se zgode, doživljaji oživljuju kroz priče. Izbjegavaju se teškje teme, neznam radi čega započinjem te priče kada nam fino prolazi jutro u smjehu. Neda vrag takav sam da moram spomenuti one kojih nema medju nama. One koji se danas ne smiju jer su zaboravljeni, mnogi ostavljeni u svojim problemima. Ne bolje da nisam počeo sa tom temom, nema više razdraganosti niti želje dalje sudjelovati u razgovoru. Osijetio sam da nisam pogodio temu pa pokušavam ispraviti učinjeno predlažući neku vrstu zajedničkog druženja.
Čudno sasvim čudno, gledaju me sugovornici, dok jedan od njih nije progovorio" Da ljepo bi to bilo pogotovo bi mogli iskoristiti ovako nedjeljom jer nas je većina slobodna. Što misliš da ja jutros radim u Gružu??? došao sam iz Konavala prodati koji šipak, suhu smokvu narančin da mogu djeci kupiti kilo mesa." Nastavio je "Roditelji mi nepokretni leže doma, žena ne radi, troje djece ide u školu, ja sam privredjujem koliko mogu da sve održim na životu. Vjeruj mi zbilja bi pregorio tjednu zaradu za samo jednu slobodnu nedjelju pa taman ni kruha ne jeo, ali oni su problem." Sve ovo izgovorio je u hipu, a mislio je na djecu i roditelje.
Ponovno sam uprskao stvar. Požurim platiti naručeno piće te se na brzinu pozdravih, sa isprikom da sam nešto zaboravio pa se vidimo drugi puta.
Da prijatelji jedan u stvari taj je dio nas, da on je platio članarinu u našoj udruzi a bori se za svaku kunu da kupi kilo kruha, zbilja ima nas i takvih.
To jutro nastavio sam u drugom lokalu nije mi se zbilja žurilo, ali jednostavno moje teme nisu pogadjale to jutro i osjećao sam da ne treba kopati po tuđim ranama.
Možda sam malo dosadan, pa ipak Vas pozdravljam iza koltrine.
|
