biti nestašan

„ako netko sretne nekog dok kroz žito ide...... stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju..... Na tisuće male djece, a nikoga u blizini…nikog odraslog, mislim…osim mene..... a ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije..... što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga.... to je sve što bih radio cijelog dana. ...da budem takav neki lovac u žitu.....”

...imala sam do maksimalno 5 godina i u sjećanje su mi urezane slike koje i danas imaju ne samo boje nego i mirise....kao da nisam bila u svom tijelu već gledala malo zločesto stvorenje koje bi u sekundi uspjelo dignuti cijelu ulicu na noge.......osmijeha crnog ...od uha do uha...i pitanja jesu li sada bijeli , nakon enegičnog ribanja četkicom po zubićima pojedenih od penicilina. ...vožnje na triciklu širom raširenih nogu niz strminu i dreke ..čuuuvaj se stiže telegram....pentranja po slatkoj trešnji i bolnog pada.....i jednog sjećanja koje se toliko urezalo u memoriju da i nije sjećanje...ne znam što je..dio je mene...kao i ovaj salingerov tekst gore...razmišljala sam o čemu bi pisala ovaj puta ...ali smrt velikog pisca jednostavno izbrisala je sve ostale porive i izbacila taj tekst na površinu .... jedino što me sada oplahuje je taj od malena nedokučivi osjećaj sreće...ili čuvanja trenutka sreće..ili jake želje da okolina shvati vrlo jednostavnu moju bit i svrhu postojanja ...a čekala sam sa tih 5 godina svaki utorak kada će ulicom zagrmiti veliki žuti kamion sa prekrasno narančasto obučenim ljudima ....obožavala sam ih gledati ...njih obične smetlare kako mi se smiju dok obješena prek ograde se klatim i gledam kamo nestaje smeće..i znam da želim biti kao oni....nasmijana uvijek....ne trebam reći koliko mi je taj životni cilj zadao muke .....mislim da ga nikada nisam ni uspijela objasnitii....danas kada me pitaju što želim..dajem isti odgovor..želim svoj” mir “..i svoju sreću u osmijehu....uspijem li koga time zaraziti.....moja bit ima svrhu...

...moj idealan muškarac...hmm...zapela sam na tom pitanju neki dan kada mi je u zezanciji postavljeno...a izbacilo me taj tren iz spontanosti u duboko filozofiranje...:))))....zanimljivo...ni pomoć da izmislim nije dalo rezultata.....tražim ga već danima...pa jel visok, crn, plavih očiju...ili je tamnih očiju?...a jel baš crn..ili je ćelav?...a možda nije ni visok...široka ramena, dobra guza?...mišićave noge?...ili malo trbuha?....čvrste brade..sa rupicom ili sa bradicom...?....aaaaa neee znnnammmmm....onu stvar uopće neću ni spominjati...
...znam da ono što me je jučer privlačilo sutra možda neću ni primijetiti...ali ono što mi je jutros dodatno zakompliciralo izbor je dilema : da li se idealan samo gleda i obožava kao ikona ..ili se treba usuditi i prići idolu?...e pa tu leži zeko...što bi ja željela od njega?..pramen kose?( ak je ima..).., osmijeh što me baci u trans?...ili da ga samo milo gledam?..

...nema opisa fizičkog izgleda pa tako ni odgovora na to pitanje- moj idealan muškarac... ..zašto?..pa jednostavno jer ja živim sa svim svojim ograničenjima i manama.....kako da onda drugima postavljam kriterije?...nema fizičke kategorije u koju mogu smjestiti muškarca koji će mi privući koncentraciju.....sada mi je oko oštrije...vidim i ono čega nema...nađem.....i znam jedino da sigurno mora biti čelik mentalni čelik...izgrađen kao majstorsko djelo....ako ne i jači...mora me njegova širina obuzimati...i mora me nasmijavati..
....sve drugo vidim tada kao slijepa i u onome što nema... ili nije li ovo opis mene same?..nije li ovo želja kako bi voljela da mene drugi vide?...oooooo pa zar je idealan muškarac projekcija našeg alter ega?...hmmmmm....pitanja.... pitanja.....:))))))

...ljuspice mi ne drže toplinu više kao nekada.....hladnoća je nešto što me u zadnje vrijeme trese opako......evo i sada osjetim nježnu hladnu struju kako mi miluje lice..samo fali zvuk lupkanja ljuspica koje to kretanje zraka troši sve više.....
...sve smo žene u uredu...kolegu ne računam jer ne zna iskoristiti prednost svoje razlike....ili bolje ću reći ne koristi ju dovoljno.........a glavna tema su rasprodaje ..a ja lijena...neda mi se sudjelovat u tom nadmetanju....za pravu igru nemam ni hrabrosti....ili ludosti...jer prekrasan puteni kaput kojeg bi rado osjetila na sebi mogu kupiti ali nekako mi je suludo dati iznos od hrvatskog prosjeka kada će možda slijedeći mjesec ili dva to biti iznos zbroja nekih obaveza koje su ko svrake glasne.....no kupila ga je kolegica....i pita me...da zašto ne bi i ja...te novce za to nemam, jednostavan je odgovor....a nemam ih ni ja kaže ona-kako i od kuda o tome ću misliti idući mjesec kada mi dođe na naplatu....ma nemam ja muda za to....govorim joj.....
...kasnije na putu kući razmišljam o tome kako bi bilo dobro imati ga....ali izbacim misao po ne znam koji puta iz glave...
... vidim si odraz u tramvajskom staklu....svijetle samterice, jakna , torba , gležnjače i kapa imenom- ich bin inge aus sweeden mi u ruci....plava kosa i frizura -strši svaka dlaka naelektrizirano na svoju stranu od kape.....naslonila sam se na sama vrata......i nema nikoga za izaći , a ako baš netko bude i ušao lako si otvori...kad na stanici oličenje kao iz svih priča ( visok, crn, tamne oči, brada ona 3 dana jeb....)....dobro je ne ulazi na ova moja vrata.... mogu ga u miru gledati još...izgleda je osjetio da ga gledam....okrenuo se , pogledao me i odlučio ipak na moja vrata....stao je do mene......tramvaj kreće preko mosta...promatram ga u istom staklu u kojem sam maloprije gledala sebe....gleda i on ...hm..a da vidimo tko će pogled prvi spustiti.....okrenula sam se ..tople su mu oči....i čujem ga –izlaziš na sljedećoj?...očima i osmjehom dajem potvrdu...hm šteta , otvorim ti ja i nasmije se...
..i eto o čemu sam ja prije razmišljala....zaboravila sam....jer ovo je bio možda i veći gušt od putenosti kaputa na meni....

5-ti dan godine gospodnje 2010...
....danas se osjećam obično...u svom kutu na toplom, kod kuće...uz mene ne prede niti jedan kućni ljubimac, niti mi vjeran sluga leži ispred nogu...zašto se stavlja maslina uz martini?...doduše uz mene je čaša đina i tonika...ostavlja tanki fini okusni film u ustima....i seks mi je napameti....hmmmm....slike koje mi se vrzmaju po glavi..hmmmm.......neka ostanu tu ....
..ali ....ostaviti ću tu pjesmu ... rado bi ju čula....šapatom na svom vratu.. vručim dahom ....uz sekunde odugovlačenja....uz sekunde strasti....mmmmm........


Svjetlost

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima čutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Enes Kišević