biti nestašan

..skromnost bi mogla biti i mana , ali i vrlina…kako nam u tom momentu paše……a za ego?..ima li riječ suprotna povrijeđenosti….možda da je osoba tašta?...nisam sigurna….no ne tako davno u zemlji tamo daleko daleko…živjeli su ljudi..( …a tko drugi…ipak nije ovo basna….)….i što su tražili?....što su radili?....sasvim obične stvari…..i pokušavali u obično ugurati malo različitosti….i nije ovo priča kako su je tražili....nije ovo zapravo uopće priča…već što bi moglo biti?….potvrda skormonosti, potvrda taštine…ili?...i opet ne tako davno baš u toj zemlji tamo daleko daleko je netko rekao kako na malo žuči i otrova sasipa za uzvrat duplo, troduplo…ili već kako joj paše….i netko je rekao kako ju ljudi prihvate baš takvu kakva je ili ne……i sjedila je čista suprotnost jedna nasuprot druge i rekla sama sebi…bi i ja tako mogla?...jesam li trebala već prije tako…jesam li na prvi poriv trebala reagirati odmah...da trebala je….ali nije…zašto?...zato što ni ona ne može ni protiv sebe i svojih stavova….riječ je riječ…i eto prihvatila je suprotnost nasuprot sebe, ali ne i samu sebe…zatomljen poriv da se povuče i prije nego se pokaže ipak nagriza taštinu….i što je dobila?....povrijeđen ego?...želju da iznese baš zbog te razlike malo žuči i riskira poplavu iste sa druge strane…da pokaže što?..kako je iznad suprotnosti nasuprot sebe jer uzmiče pred porivom zbog dane riječi i ne čini ono što bi trebala…. je time dala pljusku drugoj strani jer to isto druga strana niti ne pomišlja?…ili ne…a i čemu?...oboje zapravo na kraju dobivaju ….. razlike pomiriti na neko vrijeme i zapravo uživati u onome što se taj tren dešava jer ionako u tom momentu ne može se drugačije…a i ona sama znala je da i sada bi ponovo napravila isto….jer njihove mane ili vrline ne daju im niti da sekundu učine drugačijom…
....i dalje ne tako davno u zemlji tamo daleko daleko i dalje ljudi žive sasvim obično…i dalje traže u tome malo različitosti …

..a ja? što ću ja?...ja ću lijepo sklopiti lap jer dočekala sam što sam trebala…montera da mi promjeni brojilo…pa sada mogu i ja na posao….

...i ušla sam kao i svakog dana u bus na svojoj stanici...i kao prije par mjeseci..sve je tako pitomo, očekivano.... samo sitnice obilježe promjene toga jutra...moja očekivanja što bi se moglo desiti imaju uvijek u sebi iznenađenja... slika o svakom je moja i jako krhka... slučajan odmak slušalice iz uha mlade žene me je iznenadio sadržajem... meni teško spojiva vrsta muzike sa njom, ali ipak vratilo me u neka druga vremena... bilo je oko mene tada svega, pa i tih taktova, tih zvukova... nije mi dalo mira, tražila sam ju i pronašla... evo je ispod... bilo je to godine...i bilo je tada netko drugo vrijeme, a ljudi koji su tada dizali ruke, razbijali čaše pa i plesali na stolu poneseni tim zvukom, njih više nema.....i zažmirim li ...

…prostorija je kipila od mirisa tijela, alkohola, dima i svečanog ručka…obiteljske tajne, frustracije, želje i pokore …sve je tu..nude mi se kao aperitiv…nevjerojatan je spoj istih događaja i istih sudionika sa različitim završetkom….i što je novo? -ništa…samo je ovaj zaplet koji trenutno slušam bolji…pogled mi je uhvatio i njen…zadovoljan je…konačno sjedi tu gdje se osjeća kao među svojima…zadovoljna, ali i ovdje sama…ostanu uz nju taman toliko da joj sjećanja ne mogu stići do usana ….
…umara me ovo sve brže ..i jača potreba izlaska iz prostorije…maknuti se negdje da stane prolazak svih tih energija oko mene, a treba odraditi još slikanje sa krštenim smotuljkom …i zavidim joj na nesvjesnosti trenutka…a treba još….i treba još…..
..zadnje riječi još lebde , a već osjećam kako me vuku prsti nečije ruke….pripite kumove oči skidaju me zamućenim pogledom i osjećam na svom boku ruku koja mu klizi dalje….šapće- jaka je mašina i boja je jebena, a ja bi da ga krstiš sa mnom……uuuuuuuu-čuje me-…ma samo da boja nije tako jebena….ako ga samo vidim svršit ću….al ne brini, imaš svete vodei i kod žene…..i što sada, leti mi mislima, pripit je,- će znati stati…pogled mi je sa smiješkom, ali očito dovoljno hladan….
…pore mi pucaju, osjećam onaj dobro poznati fluid kroz živce i unutarnje treperenje….strune me počinju boljeti….i mislim si -tko je sljedeći….a treba mi…treba mi tako jebeno malo…
....naslonila sam leđa na hladne pločice kupaone…imam kojih 5 minuta da netko ne proba ući….i znam što zovem u mislima…osjećaj dovoljno jak da opije, osjećaj dovoljno živ da preplavi…znam da jedino što mogu u tom trenutku je probati pustiti taj osjećaj kroz slova u eter .......-treba mi dodir na mojim usnama tvoje tople kože i miris dana koji ti se uvukao u nju…i trebaju mi tvoji nježni dodiri…poljubac-……pustila sam da ode…..
…i ušla ponovo u vrelinu prostrije…..

…kiša……stajala bi satima….i kao za normalne bolesnik bila uz nju stvar….tupa, bez misli, bez osjećaja…samo da me moči, peče, prodire….bila bi kiša moje suze koje nisu nikada padale…bila bi kiša moj osmjeh duše koju kapi miluju…..