parliament

nedjelja, 30.04.2006.

Hammersmith Odeon, London ´75

Do albuma "Live 1975/85" nije bilo oficijelnih Springsteenovih uzivo izdanja. 1975. godina je na "Live-u" bila dobro dokumentirana ( i prije i poslije "Born To Run"). Tog ljeta u New Yorku je bio i Robert De Niro na snimanju "Taxi-Drivera", kad je na Springsteenovom koncertu u Bottom Lineu cuo: "You talkin´to me?", sto ce u Scorseseovom filmu postati cuveno Travis Bickleovo pitanje. Springsteen ce se kasnije scenaristi Paulu Schraderu revansirati tako sto ce maznuti od njega naslov "Born In The USA". Nekoliko mjeseci nakon nastupa u Bottom Lineu, E Street Band svira po prvi put u Evropi i to u Londonu u Hammersmith Odeonu. Nakon svih ovih godina i nakon proslogodisnjeg delux-izdanja "Born To Run", konacno imamo priliku poslusati tonski zapis sa ovog koncerta i to kao dupli cd. Besprijekorno je sto ovaj album izgleda kao avanturisticki bootlegsi sa izrezanim fotografijama i letraset slovima. Mala osveta kucnoj, ilegalnoj, diskografskoj radinosti, koja nije nikada drasticno ugrozavala Springsteena, iako je imala kriminalne razmjere. Napominjem da je preteca svih danasnjih pre-oficijelnih izdanja na internetu bila polovica "The River" albuma, jer je netko ukrao traku iz studija i poceo je dilati kao divlju kopiju.
"Hammersmith Odeon, London ´75" nam u kombinaciji sa "Born To Run" upotpunjuje melankoliju i nostalgiju. Jedinstvena prilika za poslusati magiju i dramu sa prva dva Springsteenova albuma u koje se mijesa i nekoliko svjeze napisanih stvari sa "Born To Run". Rhythm & blues i rock´n´roll, komedija i katolicanstvo. "Detroit Medley" kao nostalgicni svjedok jednog vremena uhvacenog u trenutku prolaznosti, te "Quarter To Three" kao determinator, izbacivac, poza i hommage Rock´n´Rollu opcenito. Izned svega imponira nacin na koji E Street Band sviraju: "Rosalita", "The E Street Shuffle" i "4th Of July, Absbury Park". Kao da im se radi o zivotu, jer nervozni cuvar logora ce ih skratiti za glavu ako odsviraju pogresnu notu. Springsteen sa imageom Pacino–Serpica i E Street Band odjeveni kao tamo neki domaci izdajnici, zajedno su stvorili najeksplozivniju, najsentimetalniju, najopusteniju i najstrasveniju glazbu koju je rock´n´roll dao.
Sto je se to vecer dalje dogadjalo, mozemo samo nagadjati. Svjetla pozornice su se ugasila, Bruce je bio svjestan da je karneval zavrsen.
Hej Sandy, nemoj veceras, samo nemoj veceras.

30.04.2006. u 15:28 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 27.04.2006.

Salerno i Oddesa

Talijani su evropski crnci. Talijani rado pjevaju, vole svoje mame, svoju kuhinju, svoju crkvu i kao gastarbajteri se sele na bogati sjever. Rasplacu se kad se sjete svog suncanog juga. Kao takvi, Talijani imaju i svoj New Orleans, koji se zove Salerno i takodjer je smjesten u jednom zaljevu. I u Salernu je jazz rodjen, kao i u New Orleansu, cak mu nije potreban ni Mississippi da bi dokazao srodnost. Salerno vibrira od jazz-ritmova, muzicara i nocnih klubova. Tu se ljudi sahranjuju uz limenu glazbu, a navecer se nalaze na Piazzi del Congo. Ovaj talijanski New Orleans ima i svoju Marsalis-familiju. Doduse, braca se ne zovu Branford, Wynton, Delfeayo i Jason, vec Dario, Sandro, Alfonso i Mario, a svirati su naucili od svog oca Franca, koji je jazz-pijanist i nastavnik. Njegovog sina Daria Deiddu (koji je jedan od najvaznijih jazzista Italije) bi mogao indetificirati kao Wyntona Marsalisa iako umjesto trube svira bass. Ne mari. Salerno sam posjetio jednom kao mali, sa roditeljima, na turneji po talijanskom jugu u plavom spaceku U svakom slucaju, fascinacija Salernom je zagarantirana.
Drugi, najvazniji evropski jazz-grad je Odessa. Dakle, Odesa nije samo ime one zene sto prodaje ulaz u Plavu spilju na Bisevu, vec i ime grada na Crnom moru. Pravi, ortodoksni, hippie jazz fanovi odlaze u Odessu na Jazz-karneval. 1890. godine je upravo u Odessi rodjena klezmer-glazba, koju su emigranti i mornari izvezli u Sjedinjene Drzave. Klezmer je jedna od inih evropskih muzika koja je utjecala na ragtime kao pretecu jazza. Klezmer je kao takav preteca jazza, Tin Pan Alleya i organiziranog kriminala. Prema tome, jazz-karneval u Odessi je nesto najautenticnije sto moze biti, prababa svih jazz-dogadjanja. Ovdje je sve ponudjeno: dolaze jazz-zvijezde, festival jazz-improvizacija na domace teme, nocne plovidbe na jazz-brodicama, velika jazz-parada, sportski jazz-festival, plesacki maraton u jazz-danceu i izbor za miss jazz-karnevala.

27.04.2006. u 19:29 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 05.04.2006.

Patetika

*
Volim patetiku. Pateticne Morrisseyeve ploce, ili kada James Dean na kraju „Buntovnika bez razloga“ prekrije mrtvog Sal Minea sa crvenom jaknom, jer je njemu uvijek bilo hladno. I Robert Plant je bio patetican kada je trazio da Led Zeppelin koncerte zavrsavaju sa nekom od Incredible String Band stvari, na sto bi mu Bonham obicno odgovorio: "Fuck off!".
Ne volim patetiku kada se Sex Pistols ili Ramones primaju u "R´n´R Hall Of Fame". Ne volim kad mi netko pridje i pita me imam li cigaretu. Prvo, jer ne pusim, a drugo, jer mi ljudi koji mole za sitne stvari idu na zivce. Moj odgovor je najcesce: "Kupi si sam(a) jebene cigarete!".
Dobro ovo i nije pateticno, ali je od sorte onih stvari koje ne volim.

**
Van Dyke Parks - "Song Cycle"

Evo kladim se da ako pitate razlicite tipove poput Bob Moulda, Francisa Blacka ili Mike Stipea za listu omiljenih albuma, svaki ce vam medju prvih pet staviti i neki album od Van Dyke Parksa. S druge strane Parks je tip koji ima jos uvijek tisuce pjesama u glavi, ali ne i diskografsku kucu koja je spremna da mu ih objavi. Naravno, tako nije bilo uvijek. 1967. godine su Warner Bros. sklopili ugovor sa Parksom misleci kako su pod svoje skute pribavili zlatnu koku. Parks je vec bio ekstra poznat kao studijski glazbenik, aranzer i koautor Brian Wilsonovog "Smile" projekta. Sa Stephen Stillsom je osnovao bend Buffalo Springfield, kod kojeg ce samo ime zazivjeti, ali nece nikad postati bend u pravom smislu te rijeci. Ljudi iz Warnera su se nadali da ce Parks snimiti bar nesto nalik na Sgt Pepper’s 2, ali prve sumnje su vjerojatno dosle kad im je Parks ispostavio racun za snimanje ove ploce, koji je tada iznosio rekordnih 48 000 $. Nakon sto je album izasao i dobio fantasticne kritike, prodao se je samo u 10 000 primjeraka. Warner je krenuo u do tada nevidjenu reklamnu kampanju: "How we lost $35,509.50 on ‚The Album of the Year’" sa objasnjenjem kako ce firma zahvaljujuci svojim komercijalnim pulenima prezivjeti ovaj financijski disaster, ali kako im je uzasno zao sto ovaj glazbeni dragulj nitko nece cuti. Nakon sto i sa ovom kampanjom nisu uspjeli prodati vise od par primjeraka, otisli su korak dalje i smislili novi slogan: "Two weeks later, and it still looks black for ,The Album of the Year’", sa napomenom da svatko tko je kupio ovaj album moze ga vratiti sa par pennyja za postarinu, a nazad ce dobiti dva primjerka, tako da drugi primjerak mogu poslati prijateljima i obaviti svoju misionarsku duznost. Medjutim, tko god bar jednom preslusa "Song Cycle", bice mu jasno kako ovo nikad nije mogao postati topseller. Ovaj album je svojevrsni trip kroz Ameriku Fordovih vesterna, Ameriku Mark Twaina i John Steinbecka. Netko ce poslije zahvaljujuci ovom albumu i Dylanovim "Basement-Tapes", citav glazbeni zanr nazvati cudnim imenom -Americana-.



05.04.2006. u 12:28 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv