Talijani su evropski crnci. Talijani rado pjevaju, vole svoje mame, svoju kuhinju, svoju crkvu i kao gastarbajteri se sele na bogati sjever. Rasplacu se kad se sjete svog suncanog juga. Kao takvi, Talijani imaju i svoj New Orleans, koji se zove Salerno i takodjer je smjesten u jednom zaljevu. I u Salernu je jazz rodjen, kao i u New Orleansu, cak mu nije potreban ni Mississippi da bi dokazao srodnost. Salerno vibrira od jazz-ritmova, muzicara i nocnih klubova. Tu se ljudi sahranjuju uz limenu glazbu, a navecer se nalaze na Piazzi del Congo. Ovaj talijanski New Orleans ima i svoju Marsalis-familiju. Doduse, braca se ne zovu Branford, Wynton, Delfeayo i Jason, vec Dario, Sandro, Alfonso i Mario, a svirati su naucili od svog oca Franca, koji je jazz-pijanist i nastavnik. Njegovog sina Daria Deiddu (koji je jedan od najvaznijih jazzista Italije) bi mogao indetificirati kao Wyntona Marsalisa iako umjesto trube svira bass. Ne mari. Salerno sam posjetio jednom kao mali, sa roditeljima, na turneji po talijanskom jugu u plavom spaceku U svakom slucaju, fascinacija Salernom je zagarantirana.
Drugi, najvazniji evropski jazz-grad je Odessa. Dakle, Odesa nije samo ime one zene sto prodaje ulaz u Plavu spilju na Bisevu, vec i ime grada na Crnom moru. Pravi, ortodoksni, hippie jazz fanovi odlaze u Odessu na Jazz-karneval. 1890. godine je upravo u Odessi rodjena klezmer-glazba, koju su emigranti i mornari izvezli u Sjedinjene Drzave. Klezmer je jedna od inih evropskih muzika koja je utjecala na ragtime kao pretecu jazza. Klezmer je kao takav preteca jazza, Tin Pan Alleya i organiziranog kriminala. Prema tome, jazz-karneval u Odessi je nesto najautenticnije sto moze biti, prababa svih jazz-dogadjanja. Ovdje je sve ponudjeno: dolaze jazz-zvijezde, festival jazz-improvizacija na domace teme, nocne plovidbe na jazz-brodicama, velika jazz-parada, sportski jazz-festival, plesacki maraton u jazz-danceu i izbor za miss jazz-karnevala.
Post je objavljen 27.04.2006. u 19:29 sati.