*
Volim patetiku. Pateticne Morrisseyeve ploce, ili kada James Dean na kraju „Buntovnika bez razloga“ prekrije mrtvog Sal Minea sa crvenom jaknom, jer je njemu uvijek bilo hladno. I Robert Plant je bio patetican kada je trazio da Led Zeppelin koncerte zavrsavaju sa nekom od Incredible String Band stvari, na sto bi mu Bonham obicno odgovorio: "Fuck off!".
Ne volim patetiku kada se Sex Pistols ili Ramones primaju u "R´n´R Hall Of Fame". Ne volim kad mi netko pridje i pita me imam li cigaretu. Prvo, jer ne pusim, a drugo, jer mi ljudi koji mole za sitne stvari idu na zivce. Moj odgovor je najcesce: "Kupi si sam(a) jebene cigarete!".
Dobro ovo i nije pateticno, ali je od sorte onih stvari koje ne volim.
**
Van Dyke Parks - "Song Cycle"
Evo kladim se da ako pitate razlicite tipove poput Bob Moulda, Francisa Blacka ili Mike Stipea za listu omiljenih albuma, svaki ce vam medju prvih pet staviti i neki album od Van Dyke Parksa. S druge strane Parks je tip koji ima jos uvijek tisuce pjesama u glavi, ali ne i diskografsku kucu koja je spremna da mu ih objavi. Naravno, tako nije bilo uvijek. 1967. godine su Warner Bros. sklopili ugovor sa Parksom misleci kako su pod svoje skute pribavili zlatnu koku. Parks je vec bio ekstra poznat kao studijski glazbenik, aranzer i koautor Brian Wilsonovog "Smile" projekta. Sa Stephen Stillsom je osnovao bend Buffalo Springfield, kod kojeg ce samo ime zazivjeti, ali nece nikad postati bend u pravom smislu te rijeci. Ljudi iz Warnera su se nadali da ce Parks snimiti bar nesto nalik na Sgt Pepper’s 2, ali prve sumnje su vjerojatno dosle kad im je Parks ispostavio racun za snimanje ove ploce, koji je tada iznosio rekordnih 48 000 $. Nakon sto je album izasao i dobio fantasticne kritike, prodao se je samo u 10 000 primjeraka. Warner je krenuo u do tada nevidjenu reklamnu kampanju: "How we lost $35,509.50 on ‚The Album of the Year’" sa objasnjenjem kako ce firma zahvaljujuci svojim komercijalnim pulenima prezivjeti ovaj financijski disaster, ali kako im je uzasno zao sto ovaj glazbeni dragulj nitko nece cuti. Nakon sto i sa ovom kampanjom nisu uspjeli prodati vise od par primjeraka, otisli su korak dalje i smislili novi slogan: "Two weeks later, and it still looks black for ,The Album of the Year’", sa napomenom da svatko tko je kupio ovaj album moze ga vratiti sa par pennyja za postarinu, a nazad ce dobiti dva primjerka, tako da drugi primjerak mogu poslati prijateljima i obaviti svoju misionarsku duznost. Medjutim, tko god bar jednom preslusa "Song Cycle", bice mu jasno kako ovo nikad nije mogao postati topseller. Ovaj album je svojevrsni trip kroz Ameriku Fordovih vesterna, Ameriku Mark Twaina i John Steinbecka. Netko ce poslije zahvaljujuci ovom albumu i Dylanovim "Basement-Tapes", citav glazbeni zanr nazvati cudnim imenom -Americana-.
Post je objavljen 05.04.2006. u 12:28 sati.