Do albuma "Live 1975/85" nije bilo oficijelnih Springsteenovih uzivo izdanja. 1975. godina je na "Live-u" bila dobro dokumentirana ( i prije i poslije "Born To Run"). Tog ljeta u New Yorku je bio i Robert De Niro na snimanju "Taxi-Drivera", kad je na Springsteenovom koncertu u Bottom Lineu cuo: "You talkinīto me?", sto ce u Scorseseovom filmu postati cuveno Travis Bickleovo pitanje. Springsteen ce se kasnije scenaristi Paulu Schraderu revansirati tako sto ce maznuti od njega naslov "Born In The USA". Nekoliko mjeseci nakon nastupa u Bottom Lineu, E Street Band svira po prvi put u Evropi i to u Londonu u Hammersmith Odeonu. Nakon svih ovih godina i nakon proslogodisnjeg delux-izdanja "Born To Run", konacno imamo priliku poslusati tonski zapis sa ovog koncerta i to kao dupli cd. Besprijekorno je sto ovaj album izgleda kao avanturisticki bootlegsi sa izrezanim fotografijama i letraset slovima. Mala osveta kucnoj, ilegalnoj, diskografskoj radinosti, koja nije nikada drasticno ugrozavala Springsteena, iako je imala kriminalne razmjere. Napominjem da je preteca svih danasnjih pre-oficijelnih izdanja na internetu bila polovica "The River" albuma, jer je netko ukrao traku iz studija i poceo je dilati kao divlju kopiju.
"Hammersmith Odeon, London ī75" nam u kombinaciji sa "Born To Run" upotpunjuje melankoliju i nostalgiju. Jedinstvena prilika za poslusati magiju i dramu sa prva dva Springsteenova albuma u koje se mijesa i nekoliko svjeze napisanih stvari sa "Born To Run". Rhythm & blues i rockīnīroll, komedija i katolicanstvo. "Detroit Medley" kao nostalgicni svjedok jednog vremena uhvacenog u trenutku prolaznosti, te "Quarter To Three" kao determinator, izbacivac, poza i hommage RockīnīRollu opcenito. Izned svega imponira nacin na koji E Street Band sviraju: "Rosalita", "The E Street Shuffle" i "4th Of July, Absbury Park". Kao da im se radi o zivotu, jer nervozni cuvar logora ce ih skratiti za glavu ako odsviraju pogresnu notu. Springsteen sa imageom PacinoSerpica i E Street Band odjeveni kao tamo neki domaci izdajnici, zajedno su stvorili najeksplozivniju, najsentimetalniju, najopusteniju i najstrasveniju glazbu koju je rockīnīroll dao.
Sto je se to vecer dalje dogadjalo, mozemo samo nagadjati. Svjetla pozornice su se ugasila, Bruce je bio svjestan da je karneval zavrsen.
Hej Sandy, nemoj veceras, samo nemoj veceras.
Post je objavljen 30.04.2006. u 15:28 sati.