parliament

nedjelja, 28.05.2006.

Pink Flag

Iako su Wire nesto kao medjugorska gospa za punk-rockere, meni su oni ujedno i tipicni progrock kasnih sedamdesetih i to ne samo iz razloga sto su snimali za Harvest, mozda i najvazniju progrock etiketu tog vremena. Na "Pink Flag" albumu redale su se "pjesme" od 21 sekunde, pa 41 sekunde, pa cak 52 sekunde. U odnosu na ovaj rigorozno Lo-Fi provedeni koncept, snimci sa prvog Ramones albuma, godinu dana ranije, posjeduju epsku kvalitetu. Sest puta pjesme se prekidaju ispod magicne granice od jedne minute, dok se sljedecih devet vrte ispod dvije minute, sto nije dovoljno ni za minimalno trajanje jednog singla. Ideja da se od 3 akorda napravi pjesmuljak je ukradena od gorenavedenih americkih uzora. Engleske kolege-bendovi, poput Sam Gopal ili Hapshash And The Coloured Coat, su jos u sezdesetim probavali nesto slicno, ali ovdje je bilo rijeci o tri akorda koja su se svirala preko citave jedne lp-strane, a sto je opet bilo pod utjecajem bliskoistocne muzike i drogama inspiriranog minimalizma. "The Commercial" od Wire mi danas zvuci kao odbjegla ideja iz kajdanke Pete Townshenda ili kao nakon nekoliko taktova prekinuta proba od The Clash. Harvest Label je Wire uzeo pod svoje, jer ovi, iako punk-bend, nisu imali onaj proleterski flair tadasnjih punk-bendova od kojeg su Harvest bjezali kao od kuge, a Wire-wall of sound se odlicno uklapao u progrock image Harvesta. Na svom drugom albumu "Chairs Missing", Wire donekle mijenjaju koncept i pocinju cak i svirati. Produkcija ove ploce bi se u odnosu na "Pink Flag" mogla zaista prozvati sofisticiranom. U svakom slucaju Wire ovdje stoje rame zu rame sa Velvet Underground, Patti Smith Group ili sa novim bendovima iz tog vremena poput Television. na ovom albumu smo svjedoci sudara dvije struje Wire estetike. Jedna je prisutna na "Heartbeat" (koja nema veze sa istoimenom Buddy Holly pjesmom) gdje u trominutnoj meditaciji pracenoj sa dva akorda, Colin Newman ponavlja: "I feel empty…like a heartbeat…", gotovo u stilu Morrisonovog "Back Door Man". S druge strane "Outdoor Miner" je tipicni pop-klasik za koji u linear notes stoji kako se radi o: "the art pop as it was possible to produce in 1978". Bez obzira koliko Wire bili obozavani od strane art-pop zajednice, ovdje je za mene ipak rijec o popu (1978. godine je svaka Talking Heads pjesma bila neuporedivo articnija od "Outdoor Miner"). Nakon drugog albuma pukao je brak izmedju Wire i Harvesta. Prvi razlog je bilo odbijanje Wire da se pojave u "Top of the Pops", a drugi (unatoc hvalospjevima kritike) slab plasman na top-listama. Na "154" albumu, Wire se predstavljaju u novom ruhu. Ovaj album je nepatvoreni progrock u Visconti maniri. Horsko pjevanje, synthesizer. Rock-kriticari su u ekstazi. "Map Red 41N 93W" je mainstream hit na kojem se gradi siroka fan baza, a sa sampleovima poput "Three Girl Rumba" i "The 15th", Wire stvaraju hitove koji prevazilaze granice kulta. O harmoniji u samom bendu vise nije bilo govora, a bez podrske diskografske kuce, Wire ostaju i nadalje komercijalni desaster. Sve to na kraju nije ni bitno, jer slusajuci danas ova izdanja, postaje jasno da su se Wire zauvijek izgubili u legendi.


Jedan tekstic o Myspaceu, iPodu, Groksteru i Wayne Rossou, mozete pronaci na: bestseleru.

četvrtak, 25.05.2006.

Pall Jenkins

U zadnja dva tjedna nabavio sam nekoliko albuma o kojima bi se mogle pricati bajke. Jedan je "Verbotene Früchte" od Blumfelda, drugi je "The Drift" od Scott Walkera, treci "The Spell" od The Black Heart Procession, a treba i dodati da mi se na gramofonu konacno zavrtili vinili Wirea ("Pink Flag" i "Chairs Missing"). O cemu sada pisati? Naravno o The Black Heart Procession, jer mi je to do sada najbolji ovogodisnji album.
Ne znam koliko je kod nas poznat Pall Jenkins i njegov bend Three Mile Pilot. 1992. godine su TMP izdali monstrum-album "Na Vucca Do Lupu", pored kojeg "Daydream Nation", "Doolittle" ili "In Utero" zvuce kao ploce bezbriznih maloljetnih crkvenih zborova. Ovo je bila ona strasna ploca, koja plasi djecu, jos vise odrasle i za cije slusanje je potrebno stisnuti zube. Kratkotrajni ugovor TMP sa Geffen Recordsom je ove izjeo kao rak kostiju. Tu se negdje i zavrsila storija sa Three Mile Pilot, a Jenkins, lud kakav je, nastavio je hrabro dalje, doduse bez fantasticnog bassiste Armistead Burwell Smitha, ali zato sa Tobias Nathanielom, koji pored bass-gitare svira i orgulje. Naravno tu su i violine, lap steel, wurlitzer. Najvisa moguca muzikalnost sprzena rabijatnom melankolijom. "I have waited for a spring that never came", pjeva Jenkins u ritmu posmrtnog valcera. Slusajuci ga stice se dojam da je u tom San Diegu hladno kao na Aljasci, a sa neba padaju zlokobne zabe.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv