U zadnja dva tjedna nabavio sam nekoliko albuma o kojima bi se mogle pricati bajke. Jedan je "Verbotene Früchte" od Blumfelda, drugi je "The Drift" od Scott Walkera, treci "The Spell" od The Black Heart Procession, a treba i dodati da mi se na gramofonu konacno zavrtili vinili Wirea ("Pink Flag" i "Chairs Missing"). O cemu sada pisati? Naravno o The Black Heart Procession, jer mi je to do sada najbolji ovogodisnji album.
Ne znam koliko je kod nas poznat Pall Jenkins i njegov bend Three Mile Pilot. 1992. godine su TMP izdali monstrum-album "Na Vucca Do Lupu", pored kojeg "Daydream Nation", "Doolittle" ili "In Utero" zvuce kao ploce bezbriznih maloljetnih crkvenih zborova. Ovo je bila ona strasna ploca, koja plasi djecu, jos vise odrasle i za cije slusanje je potrebno stisnuti zube. Kratkotrajni ugovor TMP sa Geffen Recordsom je ove izjeo kao rak kostiju. Tu se negdje i zavrsila storija sa Three Mile Pilot, a Jenkins, lud kakav je, nastavio je hrabro dalje, doduse bez fantasticnog bassiste Armistead Burwell Smitha, ali zato sa Tobias Nathanielom, koji pored bass-gitare svira i orgulje. Naravno tu su i violine, lap steel, wurlitzer. Najvisa moguca muzikalnost sprzena rabijatnom melankolijom. "I have waited for a spring that never came", pjeva Jenkins u ritmu posmrtnog valcera. Slusajuci ga stice se dojam da je u tom San Diegu hladno kao na Aljasci, a sa neba padaju zlokobne zabe.
Post je objavljen 25.05.2006. u 13:20 sati.