I'm not crazy. My reality is just different than yours.

i'll never be good enough...

Probudiš se nakon svih tih godina, shvatiš da iako je toliko vremena prošlo kroz nejasne i maglovite dane, tjedne, nekima čak i godine, postoje segmenti koji su ne promjenjeni. Iako je užasno teško nekada pohvatati konce to je jedino što nam preostaje, izaći iz te magle i pokušati uhvatiti se u koštac sa nagomilanim stvarima i duboko zakopanim osjećajima.
Sa vremenom se počinjem pitati što je zapravo na kraju svega, te koliko dobivam i gubim stojeći na jednom mjestu, iskreno ponekad dok ležim noću mučena nesanicom ne mogu se sjetiti dali sam rekla sve što sam mislila-htjela-trebala. To je vjerovatno moja vječita dilema - učiniti ono što se očekuje od mene ili slijediti osjećaje i uvaliti se u nevolju... Jasno je, iz početka me nose osjećaji, optimizam i nada, to je razdoblje u kojem upadam u nevolje, letim i nije me briga za težinu kojom ću tresnuti. Kasnije, situacija se drastično mijenja. Prepustim se posljedicama već spomenutog pada i napravim ono što se očekuje od mene, predam se i dalje živim onako kako bih "trebala".
Ali i nakon svih tih godina u magli, vječitih borbi između rečenoga i prešućenoga leži jedan segment, moja konstanta. Stvari nekada potiskujem kako se ne bih morala suočiti sa osjećajem vjerovatno najsličnijem tupom tresku tijela od pločnik nakon pada sa 22. kata. Nekada to ide bolje, nekada jedva hvatam zrak od boli ali sve u svemu zatvorim oči i ...

You make me feel so alive...

Daljina izvlači najgore iz mene, ako nedostaje konstanta imam osjećaj da bih se mogla izgubiti između silnih deja vu situacija pomješanih sa fast forward trenutcima, sve valjda zavisi o vlastitoj percepciji trenutka u kojemu stojiš zbog čega se tišina čini tako glasnom, gotovo zaglušujućom.
Potrošit ću život tragajući za ispravnim riješenjima umjesto da krenem pogrešnim i doživim ishod onako kako bih trebala, kada bi me barem početni entuzijazam onog famoznog leta držao dovoljno dugo, ušao pod kožu i postao sastavni dio mojih stanica, nekako mislim da bi tada bilo lakše. Nije da nemam što izgubiti ali sada znam da ne bih napravila istu pogrešku. Znam da bi ovaj put sve bilo u redu.



The silence seems so loud 'cause there's no one else......

Uvijek se kaže da su očekivanja jedno, a realnost često nešto sasvim drugo. Koliko često pogriješimo i ni ne primjetimo to? Zar smo toliko oguglali na osjećaje drugih da nam više ni u zakutku mozga ne blicne ona mala napast što se naziva savijest? Možda sam samo ja opet sebična i tražim previše. Naša percepcija varira od onoga što bi trebalo biti i onoga što je stvarno tu, vjerovatno stanje najsličnije slabovidnosti, inače oko koje izgleda sasvim normalno fizički ima malu zamućenost, manu zbog koje slabije vidi ono što je ispred njega, a zapravo pravi problem su impulsi. Kao što pokreću srce, naš um i općenito tijelo, tako i više-manje djeluju na sve oko nas. Negdje nekakav impuls krene, dotakne živac i dobijemo reakciju. Ako odvojimo fizički aspekt nekada zakaže i onaj drugi dio nas i zbog zamućenosti ne prolaze pravi impulsi već se gube tamo negdje daleko, zakopani i zaboravljeni. Sa vremena na vrijeme jedan se probije. Poput iglice pikne živac i nestane natrag u vlastitu sigurnost. Um ima svoje načine da se zaštiti, blokira i potiskuje, također život ima svoje načine da nas podsjeti. Dali smo svi kompletno slabovidini ne bih znala reći, očito neznanje je blaženstvo. I tako na kraju krajeva ne vidim se više, kako da uopće reagiram na impulse iz vanjskog svijeta kada se ne mogu pronaći ni u vlastitome... hvala mom umu na tome.

Više se ne sjećam ni gdje sam točno bila. Ono malo što je vrijedilo sačuvati potpuno se izgubilo u međuvremenu. Balansirajući između onoga što želimo i onoga što trebamo biti u krajnjoj liniji možemo barem pokušati postići kompromis, no danas više ni to ne vrijedi koliko bi trebalo. Što više stvari i situacije uzimamo k srcu to će nas više proganjati, izjedati i na kraju otjerati. Vjerujem da je onima koji na život gledaju "olako" puno lakše nego nama analitičarima koji svaku prokletu riječ, situaciju i dijelo moramo toliko puta prožvakat i na kraju ne napraviti ništa. Mislim da je to zapravo oblik bolesti u kojemu si zatvoren u vlastitoj glavi sa gomilom skretanja i vražijom ne mogućnošću otpuštanja stvari. Bilo bi lijepo pustiti ili barem zakopati glavu u pijesak, ali kao što već rekoh - previše je analiziranja potrebno da bi se napravilo jedno ili drugo. I trenutak prođe.

My hands are searching for you, my arms are outstretched towards you.I feel you on my fingertips, my tongue dances behind my lips for you...
Kako bi preživjeli svi trebamo samo jednu osobu da bi nas voljela. Ponekad tu osobu pronađemo prije, ponekad kasnije. Nekome ostane suputnik do kraja života, nekome samo uspomena. No svi se kad tad nađemo u njezinoj prisutnosti. Koliko je kasno za popraviti stvari? Iako kažu da nikad nije prekasno situacije u stvarnom životu i nisu baš tako crno-bijele, puno je tu sivih zona u kojima je otvorena nekakva mogućnost negdje, no.... Vrijeme se ne vraća. Iako osjećam kad pružim ruku da je sve tu, na vrhu jagodica... ruka mi pada u prazno...
This fire rising through my being, burning I'm not used to seeing you
Vratiti se ... ostati. Srce ubrza ritam, misao se širi cijelim mojim bićem i osjećam kako padam u kovitlac, kako se mogu osjećati sigurno u svemu tome? Ne znam ali tek tada sam sigurna i mogu zaspati, pustiti da san odnese sve ono što grize um. Vjerujem da je to moja ovisnost. Previše je labirinta, sivih zona i mogućnosti. Previše je što-bi-bilo-kad-bi-bilo misli i situacija općenito u životu. To je dio mene koji ne mogu pustiti nikada. Onaj tren kada ga pustim od sebe ja više neću postojati. Bez utočišta ne žuri mi se u sljedeći dan. Čudim se što uopće ovako funkcioniram.
I'm alive, I'm alive
Suočavam se sa time svaki dan. Sve ima svoj kraj, a ja strpljivo čekam svoj. Ne želim posegnuti k nadi, nikad nisam i ne vidim zašto bi to sad mjenjala. Čovjek se navikne na tlo čak i kad je beživotno i hladno, neki se prilagode, neki se jednostavno naviknu. I dalje zjapim iznad ponora u prazno. Ne znam koliko već dugo je ta siva zona tu ali barem sam svjesnija da je tu. Polako niz ulicu uspomena, nekada nadanja, danas samo razočaranja stoji sjenka, isprana u svijetu gdje je previše svega. Suputnik koji je skrenuo svojim putem. Toliko o tome.
I can feel you all around me thickening the air I'm breathing.Holding on to what I'm feeling savoring this heart that's healing!
Čemu onda sve ovo? Tokom dana zakopavati sve te isprane situacije, da bi utonuvši u san pobjegla opet u isti kovitlac odavno ispranih emocija i nada, naivni bi rekli čak i snova... Zašto to ne mogu dok sam budna? Racionalnost? Ili običan strah? Od kad sam obećala da ću se promjeniti jesam li to zbilja napravila ili samo zavaravam samu sebe? Lažem li time drugima? Što ako stvarno i dalje stojim na istom mjestu?
My hands float up above me
And you whisper you love me and I begin to fade into our secret place
Zbilja ne tražim previše . Gubim se u svemu ovome i predajem sivoj zoni. Osmjeh mi i dalje mame trenutci kada pobjegnem od svega i nađem se tek u stanju opće anestezije. Fizička tupost izvana, i taj proketo dobri kovitlac unutar srca.

The music makes me sway
The angels singing say we are alone with you
I am alone and they are too with you,with you

Ukratko ako do sada niste čuli ACTA je trgovinski sporazum protiv krivotvorenja. Multilateralni sporazum koji postavlja međunarodne standarde zaštite intelekutalnog vlasništva. Zbog načina na koji je donešena i samog svog sadržaja ACTA je izuzetno opasna i udara najviše nas obične građane. Sporazum dopušta špijuniranje cijelog internet prometa i sadržaja naših osobnih uređaja kao što su laptopi i mp3 playeri bez ikakvog naloga ili opravdane sumnje. Dakle po tome u bilo kojem dobu dana oni imaju pravo banuti vam u kuću i oduzeti osobnu imovinu bez ikakvih naloga i osnovane sumnje. U sporazumu postoji prijedlog da se nakon 3 prekršaja korisniku isključuje internet bez obzira na dokaze, bez ikakvog suca, porote i suđenja. Također proizvodnja hrane i lijekova pala bi pod njihovu nadležnost zbog čega bi određene korporacije dobile potpunu kontrolu nad proizvodnjom jeftine hrane i lijekova.

Ovaj sporazum povrijeđuje osnovna ljudska prava

1. ACTA je apsolutan zakon o zaštiti svih autorskih prava. Ako sama demokracija odlučuje o manje restrektivnim pravima koji se reflektiraju na stvarnost građanskog života - ACTA će to spriječiti.

2. ACTA nas sve čini kriminalcima čak iako koristimo nekomercijalne, bezopasne remikseve. Mnogi amaterski radovi dosegli su komercijalnu skalu na stranicama poput YouTuba. ACTA kao i SOPA bi mogla u zatvor odvest ljude diljem svijeta koji su na taj način kasnije stekli slavu, dakle svi oni demo bendovi, pjevači i pjevačice zbog ilegalnih obrada mogu ravno u zatvor. (art.2.14.1)

3. ACTA kriminalizira legitimne internet stranice tako što ih čini odgovornima za ponašanje korisnika dodavanjem klauzula u standardan ugovor samih stranica (art.2.14.4.). Poput SOPA-e omogućuje da osnivači stranice mogu biti tuženi i bačeni u zatvor zbog kršenja autorskih prava korisnika te stranice iako oni sami nisu odgovorni za međusobnu interakciju korisnika.

4. ACTA omogućuje desničarima uporabu već odbačene teorije da svaki download ili stream čini automatski gubitak za autora zbog čega mogu tužiti apsolutno sve korisnike.

5. ACTA trajno zaobilazi DEMOKRACIJU dajući "ACTA Odboru" neograničenu moć nad svim korisnicima. Drugim riječima glasači za ACTU piše čekove izabranom odboru. S obzirom na "procese zatvorenih vrata" onim političarima i tvrtkama koji potiču i podržavaju prijedloge SOPA,PIPA I ACTA priljev moći i novca je neograničen stoga im nitko nikada ništa neće moći.

6. Ovi sporazumi su prepuni zjapećih rupa! Pri stvaranju ovog novog jedinstvenog zakon od demokracije smo kilometrima daleko pošto je mogućnost stvaranja i provedba sporazuma isključivo u rukama političara i kompanija koji će od toga na kraju i imati najviše financijske koristi.
Ako su se mogli Amerikanci izboriti da prijedlog zakona SOPA ne prođe, a nama običan trgovinski sporazum protiv krivotvorenja može prekrojiti demokraciju i vlastitu slobodu onda stvarno zaslužujemo biti u šakama lobista SOPA-e.

Zar nam nije dosta što u ovo recesijsko doba kopamo po kantama i prodajemo boce? Jedva preživljavamo! Ne treba nam još da nam drugi upravljaju slobodom na ovakav način! Mislite da je hrana sada skupa? Lijekovi nedostupni? Krajnje je vrijeme da i mi kažemo dosta!

Temparature su pale u cijeloj zemlji kroz proteklih 2 tjedna...moje misli su kao i uvijek sa onima kojima je najteže u ovom trenutku bez obzira bio beskućnik u ljudskom ili životinjskom obliku...