My hands are searching for you, my arms are outstretched towards you.I feel you on my fingertips, my tongue dances behind my lips for you...
Kako bi preživjeli svi trebamo samo jednu osobu da bi nas voljela. Ponekad tu osobu pronađemo prije, ponekad kasnije. Nekome ostane suputnik do kraja života, nekome samo uspomena. No svi se kad tad nađemo u njezinoj prisutnosti. Koliko je kasno za popraviti stvari? Iako kažu da nikad nije prekasno situacije u stvarnom životu i nisu baš tako crno-bijele, puno je tu sivih zona u kojima je otvorena nekakva mogućnost negdje, no.... Vrijeme se ne vraća. Iako osjećam kad pružim ruku da je sve tu, na vrhu jagodica... ruka mi pada u prazno...
This fire rising through my being, burning I'm not used to seeing you
Vratiti se ... ostati. Srce ubrza ritam, misao se širi cijelim mojim bićem i osjećam kako padam u kovitlac, kako se mogu osjećati sigurno u svemu tome? Ne znam ali tek tada sam sigurna i mogu zaspati, pustiti da san odnese sve ono što grize um. Vjerujem da je to moja ovisnost. Previše je labirinta, sivih zona i mogućnosti. Previše je što-bi-bilo-kad-bi-bilo misli i situacija općenito u životu. To je dio mene koji ne mogu pustiti nikada. Onaj tren kada ga pustim od sebe ja više neću postojati. Bez utočišta ne žuri mi se u sljedeći dan. Čudim se što uopće ovako funkcioniram.
I'm alive, I'm alive
Suočavam se sa time svaki dan. Sve ima svoj kraj, a ja strpljivo čekam svoj. Ne želim posegnuti k nadi, nikad nisam i ne vidim zašto bi to sad mjenjala. Čovjek se navikne na tlo čak i kad je beživotno i hladno, neki se prilagode, neki se jednostavno naviknu. I dalje zjapim iznad ponora u prazno. Ne znam koliko već dugo je ta siva zona tu ali barem sam svjesnija da je tu. Polako niz ulicu uspomena, nekada nadanja, danas samo razočaranja stoji sjenka, isprana u svijetu gdje je previše svega. Suputnik koji je skrenuo svojim putem. Toliko o tome.
I can feel you all around me thickening the air I'm breathing.Holding on to what I'm feeling savoring this heart that's healing!
Čemu onda sve ovo? Tokom dana zakopavati sve te isprane situacije, da bi utonuvši u san pobjegla opet u isti kovitlac odavno ispranih emocija i nada, naivni bi rekli čak i snova... Zašto to ne mogu dok sam budna? Racionalnost? Ili običan strah? Od kad sam obećala da ću se promjeniti jesam li to zbilja napravila ili samo zavaravam samu sebe? Lažem li time drugima? Što ako stvarno i dalje stojim na istom mjestu?
My hands float up above me
And you whisper you love me and I begin to fade into our secret place
Zbilja ne tražim previše . Gubim se u svemu ovome i predajem sivoj zoni. Osmjeh mi i dalje mame trenutci kada pobjegnem od svega i nađem se tek u stanju opće anestezije. Fizička tupost izvana, i taj proketo dobri kovitlac unutar srca.
The music makes me sway
The angels singing say we are alone with you
I am alone and they are too with you,with you
Post je objavljen 14.02.2012. u 12:53 sati.