I'm not crazy. My reality is just different than yours.

Uvijek se kaže da su očekivanja jedno, a realnost često nešto sasvim drugo. Koliko često pogriješimo i ni ne primjetimo to? Zar smo toliko oguglali na osjećaje drugih da nam više ni u zakutku mozga ne blicne ona mala napast što se naziva savijest? Možda sam samo ja opet sebična i tražim previše. Naša percepcija varira od onoga što bi trebalo biti i onoga što je stvarno tu, vjerovatno stanje najsličnije slabovidnosti, inače oko koje izgleda sasvim normalno fizički ima malu zamućenost, manu zbog koje slabije vidi ono što je ispred njega, a zapravo pravi problem su impulsi. Kao što pokreću srce, naš um i općenito tijelo, tako i više-manje djeluju na sve oko nas. Negdje nekakav impuls krene, dotakne živac i dobijemo reakciju. Ako odvojimo fizički aspekt nekada zakaže i onaj drugi dio nas i zbog zamućenosti ne prolaze pravi impulsi već se gube tamo negdje daleko, zakopani i zaboravljeni. Sa vremena na vrijeme jedan se probije. Poput iglice pikne živac i nestane natrag u vlastitu sigurnost. Um ima svoje načine da se zaštiti, blokira i potiskuje, također život ima svoje načine da nas podsjeti. Dali smo svi kompletno slabovidini ne bih znala reći, očito neznanje je blaženstvo. I tako na kraju krajeva ne vidim se više, kako da uopće reagiram na impulse iz vanjskog svijeta kada se ne mogu pronaći ni u vlastitome... hvala mom umu na tome.