I'm not crazy. My reality is just different than yours.

U malenom zagrebačkom naselju Trnsko živi branitelj...Ovaj čovjek nije klasičan HV branitelj, naime ne dobiva pomoć od nikoga,živi od skromne mirovine i onoga što mu pošalje kći. Ovaj čovjek nije ni klasično ljudsko biće jer uz to što u ovo recesijsko doba krpa kraj sa krajem on hrani još 2 psa i jedno 6 mačaka od čega su 2 odrasle i 4 mačića za udomljavanje. U malenom stanu od 40-ak kvadrata preživljavaju svi skupa. S obzirom da se ne uklapa u viziju predstavnice stanara policija mu je dolazila jedno 3 puta, nebrojeno je čuo prijetnji nasiljem i sanitarnom inspekcijom. Kad izlazi iz vlastitog stana proviruje glavom da nebi susreo nekoga na stubištu. Suznih očiju priča o prijetnjama da će ga izbacit iz stana i pobiti mu životinje. Do kad tako?

Kao i većina stvari i ljubav ima svoj tok, jačinu i na žalost rok trajanja. Pjesma kaže da smo se voljeli racionalno trajali bi i danas, nekad pomislim da je to istina. Ne kažem da ljubav nestane, ali strast lako okrene leđa osobito pod utjecajem raznih čimbenika koji očito obožavaju umješati prste.
Snaći se u toj situaciji je teško, osobito kad uzmeš u obzir koliko boli sjećanje na nešto što se izgubilo.
Nikad nisam bila jedna od onih ljudi koji se prave da se nešto nije desilo, ne volim potiskivanje ali nekad nemam izbora. Koliko god se trudio biti racionalan ljubav je jedina kod koje je to bolest. Racionalno izvlači pitanja, tiha i podla, prikradu se negdje u zakutak glave i čekaju. Kad izađu na vidjelo, racionalna i hladna sjeku poput oštrice u meso, duboko, ostavljajući ožiljke i nagrizajući već napola potrošenu dušu.

Being alive it means you have to breath, procreate and create … Being alive is also boring.
When you learn all you need to know so you could breath, procreate and create it gets comfortable and somehow normal. Thing is that even shiny new toy isn’t interesting for too long, and what then? Pack your bags and start over? For how long this time? No, I need permanent solution . I need step back, let go and breath for the first time without delusion, just pure truth…

Sada već sa iskustvom iza sebe što piskaranja po ovoj blogosferi, što u životu manje više uvijek sam dolazila do istih zaključaka – koliko god mislio da ti je teško onaj stari klišej kako vrijeme liječi sve ranje je više-manje istinit i primjenjiv na sve, i da, uvijek ali baš uvijek možeš početi iz početka… Možda ne postoji undo button kao na kompu ali nekakav gumbić na kojem piše restart ponekad se baš i pronađe…
Nekima prije dođe, nekima kasnije ali sve se svodi na kraju na to da ne želiš ostat stajati na ulici gledajući kako kroz tebe prolaze jer si nevidljiv, lijepo je izgubit se ali ne zauvijek… nekada sam znala u 4h ujutro pogledom kroz prozor potražiti vlastiti odraz, prestala sam, vrijeme je izlječilo I to… 9 godina, hvala…

Tratiš čak i vlastiti dah, nepotrebno. Jedno jutro prije nekoliko godina probudiš se ošamućen olujom, srce ti pokušava iskočiti iz grudi, ružan san? čekaj, i nije toliko, samo zbunjujući, redak na nečijem blogu , par riječi… tražiš sjene na zidu u nadi da ćeš probuditi nešto što bi te možda nagnalo da skočiš u tako poznat kovitlac emocija I misli, čekaj malo… volim svoj kovitlac, trebam ga natrag, definitivno. S godinama koje neumoljivo prolaze tako je lako izgubiti smisao. Utočište nekad može postati i pretiho, naposljetku tko voli groblja? radije ležimo u travi i sanjarimo, wrap your troubles in a dream, it ain’t that hard as it seems =)

Toliko dugo sam radila na tome da utišam svu tu zbrku u glavi, kovitlac koji mi nikada nije dao mira. Trenutci hiperaktivnosti koji su me znali voditi na tako neočekivane puteve da nekad pa, nekad bi se preplašila sama sebe. I onda je sve nestalo. Odrekla sam se same sebe. Kako je to moguće da se odrekneš sam sebe? Lijepo. Dopustiš drugima malo po malo da te mjenjaju. Prodaš se. I nijedan sapun I tuš ne mogu sprati tu ljagu sa tebe, tvoju novu kožu. Trenutak kad izgubiš vjeru je vjerovatno najgori od svih, taj tupi pogled u očima kada se jednostavno predaš. I ostaneš sam na ulici sa slušalicama u ušima I tako poznatom sivom melodijom koja je sada tako daleko, više nije soundtrack za život, sad ostaje samo pozadinski šum, buka koja se više ne uklapa. Iskoračiš, posegneš za ručnikom, obučeš se. Ne možeš ni obrisati maglu sa ogledala, ne možeš podnjeti tog stranca u ogledalu zar ne?