papatači

utorak, 21.10.2008.

Unatrag par dana...

Između lupkanja tanjura prekrivenim ostacima ostataka do prije sat vremena slavnog ručka hrvatskoga i šuma koji je proizašao od jakog mlaza vrele vode usmjerenog na iste te ranije spomenute ostatke, razabirem Dylanovu pjesmu. Pjeva o tome kako je on čovjek kod kojega je jedina konstanta njegova tuga. Među svim tim zvucima različitih valnih duljina i težine što su se sljevali u mene, razabrao sam samo da je rodom iz Colorada i da bježi od tamo. Od nje. Djevojke iz njegova kraja.

Ribam ostatke maminog umaka s tanjura i razmišljam o sinoćnjoj večeri. Kako smo sinoć hodali po ulicama Zagreba.Nas troje. Ništa posebno nije bilo ali je na neki čudni način bilo lijepo. Poslijepodne koje nije počelo prema planu i programu na kraju se pretvorilo u sasma jednu lijepu večer. Poslijepodne koje nije počelo prema planu i programu je na kraju izgleda bilo samo plod moje krive percepcije i toga kako ništa nikad nije onako kako se čini.Kako uvijek postoji ,ali za sve, uvijek i svugdje, postoji objašnjenje. To je valjda onda nahranilo moju potajnu želju da se još jednu subotu probam napiti.Kažem,probam,jer zaista to mislim. To više nije lako. To sam i teško dišući, još teže govoreći,pričao svome frendu dok smo istrčavali više ne znam koji krug na atletskoj stazi par dana ranije pokušavajući tamo ispucati višak energije i previše slobodnog vremena. Trubio sam kako je dosta, da malo treba stati na loptu, da je sve postalo monotono... Isti repertoar alkohola,isti repertoar pjesama, ista sranja i iste misli kad se napijem koje mi se motaju po glavi. „Ništa nije vječno,samo mjera vječna jest“ mislio sam u sebi ispitivajući volumen svoga želuca. Tako je valjda neko negdje rekao. Ili sam opet pobrkao? Baš kao i što sam pobrkao cifre na računu pa umalo ostao na privremenom radu na šanku perući čaše besplatno par tjedana ranije.

Bio sam sa starim drugom na čaju.Trebali smo popiti čaj, poćakulat' i vratit se doma jer su i njemu slične misli vrludale tokom tjedna. Te pizdarije kako je dosta izlazaka,da treba malo povuć' kočnicu, upaliti žmigavac i sabrat se. Malo stajat na mjestu, protrljat oči, pokrpat stare gume, dobro pogledati nailazi li tko u suprotnom smjeru,ima li koga odozada i nastaviti hrabro naprijed. Ne znam koji je bio njegov plan za tu večer,ali moj je bio da se vratim doma i intenzivno se družim s Platonom tu večer. I čuditi se kako je jedan od najvećih umova svih vremena (po mojoj slobodnoj procjeni ,op.a.) bio zapravo šovinist. Nisam nikad o tome razmišljao,ali je zapravo logično. Ne, nema ničeg logičnog u šovinizmu, već u tome kako sam ga (Platona) gledao (zamišljao) izvan prostora i vremena. Pokušavao sam staviti Platona u vrijeme gay parade sred Zagreba i zamišljajući kako im urlam usred tog šarenog cirkusa kako se trebaju ugledati na Platona. Da se okanu šminke i boje govora kakvu ni eunusi nisu imali. Ne znam zašto, ali nekako mi je to palo na pamet. Čudio sam se i sam tome kasnije kad sam skužio da su misli negdje daleko a ne za radnim stolom gdje bi trebale.

Kako bilo da bilo, odjebo sam Platona i ugovorio sastanak s već spomenutim drugom i drugom njegovim iz srednje. U zraku se osjećalo kako ćemo za par sati pljunuti sami sebi u usta i još jednom zapit svu raskoš novčanika koji nas je svrbio.

Monotonija je razbijena ćagom u jednom od zagrebačkih klubova. Dobro, i ponekom pivom i medicom. Nije da mi i tada zbog koječega misli nisu vrludale okolo, ali sve to lakše prođe kada imaš još par debila oko sebe koji se isto tako glupiraju na skučenom prostoru.

Razmišljam o tome svemu rečenome danas marširajući kroz aleje stabala s jaknom prebačenom preko ramena. Razmišljao sam o tome i dok sam prolazio pored jednog birca u kojem su sjedila neka 2 mlađahna jebača. Po izrazima lica, moglo se shvatiti da obadvojca pojačanu luče slinu zbog neke mlade preplanule studentice ekonomije kojoj su počastili vjerojatnom najvećim epitetom što je njihov um mogao proizvesti – pičkom. U tom trenutku spram njih sam se osjećao kao moralna vertikala. Baš sam bio ponosan na sebe,iz ne znam kojeg xyz egoističnog razloga.
Na spomen te riječi pička, unio sam koordinate u sustav svoje memorije i izbacilo mi je scenu od dana prije, kada je frend dok smo su vozili u autu usporedio muf (da ne kažem pičku)jedne oveće žene iz jednog filma s – njuškom od pit bula. To je u datum trenutku bilo urnebesno smiješno. Kidali smo se u autu koji je bazdio po znoju. Smrdio jer smo se vraćali s nogometa.Nas 6-ero znojnih u tom uglancanom autu.Naizgled nespojivo. U tom malom trenutku svijet se na neko, kratko,neodređeno vrijeme čini lijepim. Čini se lijepim i u trenutku kada prolazimo pored 3 auta policija parkirana nasred mosta znajući da je opet bila neka pizdarija u gradu. Zbog samo malo smijeha. Vjerojatno u tom trenutku to nebi mislio da noć prije nisam definitivno otklonio i zadnju sumnju da najviše čari na ženskoj osobi ima njen osmijeh a ne njena sisa kako sam jedno vrijeme mislio. Ne, znam, mene to totalno razoružava. Osmijeh, ne dekolte. Odnosno u većini slučajeva. Na radiju je opet svirao Dylan. Neka sjetna pjesma s primjesama apokaliptičnoga,barem je takav dojam odavala pjesma o nekoj „teškoj“ kiši koja će pasti. Stavljam na vagu kišu koja će stići i banalni,pomalo smrdljivi trenutak neopisivo banalne sreće koja me obuzela. I razmišljam o toj kiši što ju je poetski najavio Bob Dylan, s puno više emocija nego kada to radi cijenjeni Zoran Vakula i kontam si: „ma k'o joj jebe mater,nek dođe...nek padne i sad ako oće,sad je dobro,makar nema posebnoga razloga,jednostavno je dobro...“

četvrtak, 16.10.2008.

Zamor materijala

Peter je osluškivao istu stvar po već 6 puta u Winampu.Točno onoliko koliko puta se njegov dignuo iz kreveta da bi išao pišati. I tako to već par mjeseci. On stalno ide pišati, kad ne ide pišat, kaže da ide prošetat, kad mu se neda šetati, kaže da ide prileć. Kada mu se ne ide na niti jedno od toga, jednostavno se zavali u naslonjač. I s nestrpljenjem iščekuje svako minijaturnu pisamce na zaslonu svoga mobitela.
Peter je njega trebao u životu. Iako mu je zadnji put bio uzor u životu još dok je imao 6 godina, trebao ga je. Nije bio ideal oca zato što nije znao popraviti kućanske aparate kada bi se oni pokvarili, nije znao začepiti sifon iz kojega je curila voda nakon što je Peter jednoga jutra odlučio učiniti ono što je on trebao odavno – rastaviti i počistiti ga. Nakon toga se izderao na Petera, opsovao ga i poterao van iz kupaonice nakon što je Peter sav pocrvenio od znoja jer je mučki držao krpu na pipi da ne curi voda. Nije bio klasičan otac zato što je imao seljačke fore i nikada se nije spuštao na njegovu razinu. Da se samo jednom pokušao spustiti, shvatio bi na kojoj je razini Peter zapravo. Shvatio bi da je Peter jedan pametan momak, težak pacifist i naivna budala.Jedan od onih momaka kojima je zbog svoje dobrote suđeno da najebu.
Peterov otac nije bio klasičan otac jer nije volio svoju ženu. Pa čak ni onaj tip klasičnog oca koji nakon što je lupi – nije mu žao. Odnosno žao mu je što će sad morati biti duplo ljubazniji prema svojoj punici kada sljedeći put navrtae kod nje.
Ali Peter ga je trebao. Kao što ga je trebao one noći kada je „pao“ sa par dekagrama skanka. Kao što ga treba svakog petka i subote. Jer treba platiti sinovo lumpovanje, a i treba platiti sinovu sponzorušu. A onakva kvalietetna sponzorušu treba redovno održavati. Pomadice i parfemi nisu ni približni jeftine stvari kako ih je Peter u početku zamišljao. Vrhunska pička traži vrhunsku UV zaštitu. Isto tako ga je i Peter trebao jer je morao upisati fax. A upravo zato što je Peter bio bistar momak, školu je obično završavao s dovoljnim. A to nije dovoljno za fax. Kao što ni sav njegov intelekt neće biti dovoljan za upad na fax. Jednom kad ga upiše, to će biti pjesma. Tako je to zamišljao Peterov otac.
A Peteru je bilo dosadno. Otac to nije kužio već je non-stop davao svome sinu pozamašne financijske inekcije.Peteru je bilo pun kurac svega. Pogotovo opsadnog stanja u njegovom dnevnom boravku svakoga radnog dana u 16h po lokalnom vremenu. Gledajući Dnevnik i snimke iz Iraka, pomislio je da opsadno stanje u Bagdadu,Kirkuku i gdje već li je rasporastranjena ta kultura dizanja u zrak svega oko sebe, zapravo nije puno gore od radnji,stanja i zbivanja od kojih je Peter udaljen jedan tanki betonski zid. Ako je istina ona stara „da zidovi imaju uši, onda njegovi imaju u sebi pojačala“ –pomislio je u sebi Peter i nastavio vući paralele na relaciji Irak – dnevni boravak njegovog stana u elitnom dijelu Zagreba. Tamo je barem bilo neke dinamike, svaki dan neš novo. Ovdje je vladalo po šablonama. Staro dobro „puši kurac“, „smrade“, „seljačino sebična“ i „odjebi“.
Da je Peter samo poslušao oca i pojavio se u zakazano vrijeme na zakazanom mjestu, Peter bi postao akademski građanin,a blistavi dnevni boravci Zlatne hrvatske mladeži su bili udaljeni od njega samo jedno oblačno popodne.
No Peter je bio pun kurac svega. „Možda je ovako najbolje. I šta li je onaj momak htio poručiti s onim grafitom „Hendrix“?“. To su bile Peterove posljednje misli dok je ispitivao zakone fizike u svojem najbrutalnijem obliku – empirijskom. Mislio je da će pad trajati malo duže.Prebrzo se srovalio u tu vodorinu.Zaista prebrzo.Prerano.

nedjelja, 05.10.2008.

Kad ti kiselina u želucu neda mira...

Nedovršeni esej iz filozofije,pitaj Boga zašto.
Našah ga prekopavajući po kompjuteru u iščekivanju dokumentarca na Drugom programu.
Drag mi je srcu,pitaj Boga zašto.Esej,ne dokumentarac....


Ono što proturiječi srcu,ne ulazi u glavu

Schopenauer

Na spomeni ove misli odmah se sjetim jedne druge koju sam često citirao pa zašto nebi i sada?Treba biti dosljedan svojim izjavama.Poante obaju su tu negdje.
«Život je igra i srce je uvijek u pravu».Ne, to nije rekao ni Schopenahauer niti neki drugi veliki filozof, to je jedan nježni ženski glas iz reklame za sportsku liniju Alfa Romea.
Misao iz naslova mi nekako najviše paše i veže se uz tinejdžere i njihove prve ljubavi. A eto priznajem, pronašao sam i djelić sebe u njoj.
Srce možemo gledati kao na branu koja zaustavlja tok razumnog zaključivanja. Pesimist,kakav je bio, Schopenhauer nam je ovdje htjeo poručiti da kada svijet nije razuman i logičan,zašto bi onda čovjek bio takav i razbijao glavu s time da li postupa prema osjećajima ili prema razumu?
Smatram da kada bi svi postupali prema razumu,razmišljali racionalno,svaku stvar i odluku pažljivo preispitivali i pomno proučavali sve njene «pro et contra» stavke i ravnali se prema tome,svijet bi bio dozlaboga dosadno mjesto za živjeti. Sve bi postalo uštogljeno,ulickano i sterilno. Strast i nerazumsko zaključivanje koga je srce glavni pokretač daje boju našemu životu,ubrzava njen spori ritam. Također,sastavni dio razmišljanja putem srca jeste mazohizam. Unaprijed znajući da je sve već osuđeno propast i dalje težimo onome što nam pruža ugodu i sreću. A znamo da iz toga slijedi period boli i patnje. A period boli i patnje slijedi za par sati kada se bude trebalo ustati ujutro. Laku noć...

srijeda, 01.10.2008.

Kratka s gorkim mlijekom i razvodnjenim pelinom...

-Ko je ona majke ti?Jel išla s tobom u razred?Jel je ja znam?
-Noup.Niti jedno od toga.
-Dobro,ima li barem velike sise?
-Zar sumnjaš?
-Ne.Ali pokušavam suziti konkurenciju...
-Ja znam ko je ona. - (javio se treći glas) - Znam je iz viđenja.Ponekad sam je viđao s njim. Bila je čak i zgodna. Zapravo,veoma zgodna...Svojevremeno su se karali ko zečevi. Sad se ona kara ko štuka, a on ko leptir.
-Leptiri se ne jebu
-Ne, jok ti se jebeš...
-Leptiri vode ljubav. Oni i labudovi.E pa vidiš, i on je nekad bio takav...K'o labud. Sve dok nije puknuo. I on i njegov kondom. Mislim dosad nije zabilježen niti jedan slučaj da je labudu puknuo kondom, kužiš da je to samo igra riječi?
-Da, da,samo ti pričaj...
-E pa vidiš, i oni su vodili ljubav. Neprestano. I javno i tajno. I na ulici i u pothodniku, i na kiši i na vjetru. Bila je to jedna prelijepa ljubavna priča koja je mogla biti predivna da nije tada...
-Pukao kondom?
-Ćuti budalo.Ne rugaj se. Kao što rekoh, vodili su ljubav neprestance. Kružile su priče okolo da su se i volili. Navodno to nisu ni skrivali. A onda su jedne noći pojebali. Baš kao životinje. I otad su počeli jebat jedan drugoga....I tada je lagano počelo sve pucati...
-Jel tada puknuo kondom?
-Jebem mater i tebi i tvom kondomu!Ćuti!kondom ti mjesto maramice pružali...Prestali su voditi ljubav i počeli su se jebat'. Poljupci i dodiri su se pretvorili u, kako su to prijašnji izrodi od naraštaja zvali - predigrom, a današnji – nagovaranjem. Jebačina je postala upravo to – jebačina. Povratak korijenima. Svakim danom je bilo sve manje i manje plemenitog u tome dok jednog dana nije postalo ono što to u biti je bez odgovarajuće podloge – monotone kretnje ispušnog ventila.
-I onda je taj ispušni ventil...procurio?
-E vidiš, tu se vidi da si u kurcu. Iz kurca si postao,kurac si ostao. Ta cijela vaša današnja generacija! Dap,ja znam priču o jednom paru koji se nekada zaista volio. Volio i vodio ljubav. Dok se nisu počeli jebat! Prvo obostrano,fizički dakle,kasnije i psihički...
-Dobro, a šta je danas s njim i njome?
-Kako su njih dvoje, to ne znam. Za nju znam da se nedugo nakon toga sretno udala.
-A s njim?
-A šta će biti s njim?Slomilo ga to znaš...sjeban je i piše pjesme...
-A jebote narod....vidiš šta ti je život...jebiga...ajmo unutra,sad će zvoniti...