papatači

nedjelja, 27.07.2008.

Povratak Zvonka Bušića u domovinu iliti kako sam pod utjecajem nedavno pročitanoga - part 2

Svakih tjedan dana jedna osoba ili predmet izazove senzaciju u nas i o tome se piše maximalno do prve sljedeće senzacije. Rekord drže Patka Vlokos i Dick-an - tandem koji je punio naslovnice rekordnih 9 tjedana. Patka - 40 naslovnica, Dick-an 23. Dakle, žena ga je rasturila, skoro za duplo. Ne računajući duplerice u kojima se Patka pojavljivala. Pa neka mi netko onda kaže da su žene potlačene i da je ovo šovinistička zemlja.
Iz šarolike galerije ličnosti izdvojit ću samo neke - Višnjić, Thompson, Mamić, Hamdija, Nives Kelvin i Don Kaćuša, itd itd. Ekipa za očevid. Da sve ne bude u ljudima, pobrinuli su se Premijerovi satovi. Dakle, mi smo jedna mala zemlja, mi smo jedna prekrasna zemlja i zemlja koja živi od senzacija. Negdje oko 15% BDP dolazi ods prodaje novine i ostalih tiskovina koje se prodaju jer su krcate bombastičnim naslovima i pune se senzaija. Uskoro Simona Gotovac više neće biti "hrvatska Paris Hilton, već će Kim Kardashian biti "američka Jelena Veljača ili američka Funny Stipković. Ovotjedna senzacija tjedna je Zvonko Bušić, čovjek koji se nakon duge 32 godine vratio u svoju domovinu.
I odma Hrvati podijeljeni. Pro et contra. Ako ništa drugo, barem nije kao prije - 2 Hrvata 3 stranke. Polako se naše društvo modernizira, možda jednoga dana zaista postanemo ujedinjeni.
Zvonko Bušić je živio u vremenu kada su Hrvatsku gazili i osporavali joj njezin identitet i jezik.Paradoksalno je što je tada na čelu te države koje je Hrvatska bila sastavni dio vladao čovjek koji je bio Hrvat. Što su uz Albance,Hrvati bili najpotlačeniji narod. Što je čovjek prije - Hrvat ili Zagorac? Ili se pak metodom stvaranja novih krvnih zrnaca mogu transformirat iz Hrvata u Jugoslavene? Znam da je obratno moguće i svjedoci smo da takvih ima. Mene je oduvijek zanimao taj slučaj inverzije ove inverzije o kojoj sam pisao rečenicu prije.
Zvonko Bušić se vratio u Hrvatsku pa se tako svašta moglo naći posljednih po hrvatskome tisku zadnjih dana.Tako je Zvonko Bušić bacao propagandne letke iz aviona iznad Pariza i Londona! Nemoj me jebat!? Golim rukama, on i žena mu Julliette bacali letke iz aviona? Otvorili prozor dok je avion letio iznad Pariza i Londona i pobacali svežnjeve letaka? Pa mi Hrvati smo veći junaci nego Srbi. Oni prkose cijelom svijetu koji se urotio protiv njih a mi Hrvati prkosimo zakonima fizike. Srbi mogu podnijeti NATO-vo bombardiranje, ali Hrvati prkose turbulencijama u zraku.
Zvonka Bušića i njegov čin jedni osuđuju kao teroristički čin koji nema veze s borbom za hrvatsku samostalnost. A s čim onda ima veze? Dotični je imao fetiš na otimanje aviona? Ili je imao fetiš na robijanje? A možda je baš kao i Patka Vlokos, samo želio doći na novinske naslovnice? Neki su za to spremni lizat milijunske kurčeve, a drugi su u stanju zbog toga otimat američke avione...
Tehnički gledano, Bušić jeste terorist. Oteo je avion i ugrozio život svih njenih putnika ako se ne ispune njegovi zahtjevi. Isti taj terorist je dao lokaciju bombe i upute o kojoj je bombi riječ. Nažalost, jedna osoba je stradala prilikom deaktivacije te bombe. Obitelj te žrtve je kasnije tužila policiju zbog nestručnog vođenja posla prilikom deaktivacije bombe. A za teroristom su navodno plakali svi oni putnici u zrakoplovu kada su Bušiću odredili dugogodišnju zatvorsku kaznu. Stocholmski sindrom ili ne, Vi prosudite.
Na stranu i sve pikanterije oko totmice tog aviona. Čovjek je pokušao učiniti nešto za Hrvatsku iako svjestan da svojim planom Hrvatska neće dobiti samostalnost. Možda je i na kraju svega toga bio samo jedan kontra-efekt. Možda. Ali je nešto učinio. Toga dana su svi ljudi u svijetu koji su imali televizorske prijamnike znali gdje je Hrvatska i šta se tamo događa?To se znalo još samo 1998. kada smo osvojili broncu na SP-u u Francuskoj.
Čovjek je imao jedan san i taj isti san je sanjao svake noći duge 32 godine u američkom zatvoru. San da živi u samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi. Svi ostali koji nešto seru i pozivaju se na moral, etiku ,zločin protiv američkih građana i američkog policajca mogu se samo pokriti ušima. Neka se pokriju i neka prvo raščiste neke stvari sa sobom.U svojoj glavi.I neka si prebroje više ta jebena krvna zrnca da znaju šta su na papiru a šta su biološki.
Gledajući snimku dočeka Zvonka Bušića na aerodromu, pozlilo mi je.Ne zbog dolaska Zvonka Bušića kao njega samog i zbog cijelog skupa koji je tamo održan,jer šta su trebali napraviti? Na silu ga odvesti sporednim ulazom i par mjeseci ga skrivati po Hrvatskoj dok se malo prašina ne slegne?
U onoj popratnoj garnituri je bit. Od nje mi dođe slabo. Neki tamo bivši saborski zastupnik HSP-a (imena mu se ne sjećam) sere o Mandeli i koječemu, svi odreda u CRNIM majcama i košuljama (hebo li vas crna boja,zakonom ju treba zabraniti,k'o i crvenu, pa nek nose dugine boje kao znak raspoznavanja,majčicu vam jednobojnu). Također i ThoMPson je bio tamo, kao i Pašalić.I svi obrijani.I pokoji sa CRNIM cvikama.

No što me se zbilja dojmilo je kada je Zvonko bušić istupio pred novinare i obratio se svima prisutnima. Iskreno, mene je tada nešto stegnulo u srcu.Tamo negdje kod lijeve pretklijetjke. Isti onaj osjećaj kao i kada sam gledao snimku Ivaniševićevog osvajanja Wimledona ili pak pak proslavu Oluje na Trgu bana Jelačića.
Taj čovjek je jedan idealist. I govorio je najfinijim riječima koje čovjek može govoriti o svojo državi. Iz nje izvire ona iskrenost koju nisam zapazio niti kod jednog političara na javnim istupima. Kada čovjek govori s ljubavlju.Ma bilo da je riječ o njegovoj dugogodišnjoj ljubavi spram djevojke koju svaki dan viđa na auli škole ili o ljubavi prema domovini. A ljubav prema domovini se nemjeri u količini jebanja srpske majke, mjerenja kukuruza desnom rukom ili slikom Ante Pavelića iznad televizora. Odma iznad križa raspetog Isusa. Čovjek je progovorio iz srca i vidjelo se da i nakon 32 godine nije prestao živjeti svoj hrvatski san.Meni su te riječi su bile dirljive i mene je taj čovjek dirnuo. I tu je kraj. Što god da se desi s njim poslije, meni će ovo ostati u pamćenju. Bez obzira što je i on imao crnu majcu, to mu oproštam.
Ne znam da li je gospodin Zvonko Bušić u zatvoru imao pristup internetu ž, nekako čisto sumnjam. Ja iskreno želim Zvonku Bušiću što bezbolniju aklimatizaciju u hrvatsku žabokrečinu.To nije ni sjena onoga što je sanjao i čemu je on podredio svoj život.Za što se borio kao i oni ljudi 91'.
Nadam se samo da gospodin Zvonko Bušić neće biti razočaran spoznajom da će opet morati oteti avion da skrene pozornost svjetske javnosti na problem kako nam Slovenija neda da proglasimo ZERP-om na što imamo pravo...

***
-Mi ćemo proglasiti zerp!
-Nećete.Nemožete.
-Kako nemožemo?Pa vi imate proglašen ZERP?
-Imamo.Zato ga Vi ne nemožete imati.
-Vi ga imate samo da ga mi ne smijemo imati?
-Ne.Vi ga smijete imati.
-Pa onda ćemo ga i proglasiti.
-Nećete.Jer vam mi nedamo.Proglašenje ZERP-a je vaše pravo i zakonski vam ništa ne sprečava da ga i proglasite. Kao i žalba koju možete uputiti Europskoj uniji nakon što vam mi ne dopustimo da proglasite ZERP.
-Pa zašto ga vi onda imate?
-Zato što svaka država može i ima pravo proglasiti ZERP.Da zaštiti svoje interese na moru.
-Pa zašto ga onda mi nemožemo imat?
-Zato što vam mi nedamo jer nama to neodgovara i jer onda mi nebi mogli krasti neometano po vašemu moru.
-A zašto kradete po našem moru?
-Zato što niste proglasili ZERP pa to možemo neometano raditi.....